Salona

Dobrodošli na ulaz u priču koja je oblikovala Dalmaciju i cijelu jadransku obalu. Salona je započela kao ilirsko naselje plemena Delmata, za koje se vjeruje da su bili prvi Iliri na ovom području. No, ono što ju je izdvajalo bila je njezina strateška pozicija uz Jadransko more i luka na ušću rijeke Jadro – savršeno mjesto za trgovinu s Grcima, što je ubrzalo razvoj ovog grada. Zanimljivo je da su ovdje, uz Ilire i Grke, živjeli i brojni Italici, što je Salonu činilo jednim od najraznolikijih gradova antičkog svijeta. Nakon dramatičnog rata između Cezara i Pompeja, Rimljani su 1. stoljeća pr. n. e. osvojili Salonu i pretvorili je u rimsku koloniju – Colonia Martia Iulia Salona. Od tada, Salona postaje glavni grad Ilirika, a kasnije i rimske provincije Dalmacije. Nije sve išlo glatko: osvajanje je izazvalo pobune, ali s vremenom grad ulazi u razdoblje mira i nevjerojatnog urbanističkog procvata – nastaju amfiteatar, terme, forum, hramovi i impozantne gradske zidine, uključujući slavna vrata Porta Caesarea, kroz koja su prolazili trgovci, vojnici i stanovnici iz cijelog Carstva. Salona je bila toliko velika da su najnovija arheološka otkrića pokazala kako je zapravo bila gotovo tri puta veća nego što se dosad mislilo – veća čak i od Pompeja! Neki stručnjaci tvrde da je Salona bolje očuvana od slavnog talijanskog grada, što je čini pravom arheološkom senzacijom. U 3. stoljeću Salona postaje središte kršćanstva u regiji. Grad je bio prepun crkava i mjesta mučenika, a ovdje je pokopan i sveti Duje, zaštitnik Splita. Nakon Milanskog edikta 313. godine, kršćanstvo postaje službena religija, pa se i gradski centar seli na istok, gdje niču bazilike i biskupska palača. No, povijest Salone nije samo priča o usponu. U 7. stoljeću, pod naletima Avara i Slavena, grad je razoren, a preživjeli stanovnici bježe u obližnju Dioklecijanovu palaču. Upravo taj egzodus bio je početak novog grada – Splita, koji i danas nosi duh Salone. I još nešto: Salona je bila rodno mjesto cara Dioklecijana, jednog od najvažnijih rimskih vladara, koji je upravo ovdje, u blizini, sagradio svoju veličanstvenu palaču. Danas, dok šetate ruševinama, možete vidjeti ostatke amfiteatra koji je mogao primiti čak 18.000 gledatelja, tragove antičkih cesta s utorima od kola, ranokršćanske bazilike i grobove mučenika – svaki kamen nosi svoju priču, a svaka priča vas vuče dublje u povijest. Jedva čekate zakoračiti dalje? I trebate – jer svaki korak po Saloninim ruševinama otkriva novu tajnu, a možda i neku još neotkrivenu priču koja čeka upravo vas.

Ispred vas se nalazi grob don Frane Bulića – jednog od najvažnijih hrvatskih arheologa, povjesničara i svećenika. Rođen je 4. listopada 1846. u Vranjicu, a nakon školovanja i studija teologije u Zadru postaje svećenik. No, iste godine odlučuje napraviti zaokret: upisuje klasičnu filologiju i arheologiju na Sveučilištu u Beču, gdje stječe znanja koja će kasnije promijeniti razumijevanje hrvatske povijesti. Po povratku u Hrvatsku, predaje u gimnazijama u Splitu i Dubrovniku. Ubrzo dobiva odgovornu ulogu konzervatora kulturno-povijesnih spomenika u Dalmaciji, a zatim i mjesto ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu. Tada započinje njegov najvažniji posao – arheološka istraživanja antičke Salone. Bulić je prvi koji je detaljno dokumentirao urbanizam Salone, pronašao forum, terme i ranokršćanske bazilike. Njegova otkrića mijenjaju povijest: 1891. u Rižinicama pronalazi Trpimirov natpis, najstariji pisani dokaz o hrvatskoj vladarskoj dinastiji i benediktinskom samostanu u Dalmaciji. Godine 1898. iz 109 fragmenata rekonstruira sarkofag kraljice Jelene na Gospinom otoku u Solinu i dešifrira natpis koji otkriva vrijedne podatke o vladarima 10. stoljeća. Pronalazi i Baziliku u Manastirinama, mjesto gdje je pokopan mučenik sv. Dujam, što potvrđuje Salonu kao važno kršćansko središte. Don Frane nije bio samo znanstvenik. Objavio je više od 400 znanstvenih radova, bio je politički aktivan i zalagao se za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Bio je i jedan od osnivača Društva za povjesnicu jugoslavensku te urednik časopisa "Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku". Umro je 29. srpnja 1934. u Zagrebu. Svoj sarkofag dizajnirao je sam, a na njemu piše: "Rad sam započeo, drugi neka nastave." Njegova istraživanja i danas su temelj hrvatske arheologije, a njegovo ime često se spominje u znanstvenim radovima i na arheološkim nalazištima. Zanimljivo je da je don Frane bio poznat po upornosti i predanosti radu. Kada bi naišao na novi arheološki trag, znao bi ostati na terenu dok ne bi istražio svaki detalj, bez obzira na vremenske uvjete ili umor. Njegova energija i znatiželja i danas inspiriraju nove generacije istraživača.

Prva poglavlja Manastirina ispisuju Rimljani još u 1. stoljeću. Na ovom mjestu formirali su veliko pogansko groblje, a grobovi su često bili ukrašeni reljefima i natpisima na latinskom jeziku. Zanimljivo je da su pronađeni i hortusi – ograđene grobne parcele, što je bio statusni simbol bogatijih obitelji. Neki sarkofazi nose prizore iz grčke mitologije, što otkriva koliko su Rimljani voljeli spojiti vjerovanja i umjetnost. No, prava prekretnica dolazi nakon Milanskog edikta 313. godine, kada kršćanstvo postaje dopušteno. Nekropola se tada mijenja iz temelja – stare poganske grobnice ustupaju mjesto kršćanskim, a na groblju niču dvije bazilike. Bazilika sv. Venancija poznata je po mozaicima s motivom ribe, simbola ranih kršćana, dok je Bazilika sv. Dujma izgrađena nad grobom mučenika iz Dioklecijanovih progona. Taj grob postaje toliko važan da se ljudi doslovno natječu tko će biti pokopan što bliže svecu – vjerujući da će tako biti bliže raju. Ova praksa, poznata kao ad sanctos, bila je toliko popularna da su grobovi oko apside postali najtraženiji u cijeloj Saloni. Manastirine su kroz stoljeća bile i poprište dramatičnih događaja. U 5. stoljeću, nakon što su Goti napali Salonu, ovdje se gradi velika trobrodna bazilika, a u 7. stoljeću, s padom grada, bazilika je opljačkana i razorena. No, kršćanska zajednica nije nestala – naprotiv, na Manastirinama se pojavljuju stećci i ulomci s glagoljskim natpisima, prvi tragovi Hrvata i njihove pismenosti na ovom prostoru. Jedan od najvažnijih arheoloških nalaza je mauzolej biskupa Ezihija, koji je u 5. stoljeću vodio salonitansku crkvu kroz teška vremena. Tu je i sarkofag kraljice Jelene, poznate iz legende kao “majka kraljeva i zaštitnica siromaha”, te čuveni Trpimirov natpis iz 9. stoljeća – prvi spomen hrvatskog imena na kamenu u Dalmaciji. Ovaj natpis potvrđuje da je ovdje, i nakon pada Salone, život tekao dalje i da je kršćanska tradicija preživjela sve oluje povijesti. Zanimljivo je da su najnovija istraživanja, provedena georadarom između 2015. i 2020. godine, otkrila podzemne strukture za koje se ranije nije znalo. Znanstvenici vjeruju da bi se ispod bazilika mogli skrivati još neotkriveni grobovi ili čak cijele prostorije, što znači da Manastirine još uvijek nisu rekle svoju posljednju riječ. Manastirine su ime dobile po samostanima (manastirima) koji su ovdje postojali u kasnijem razdoblju, a danas su nezaobilazna postaja za svakoga tko želi razumjeti kako su se ispreplitali poganski, rimski, kršćanski i hrvatski svjetovi. Ovdje možete doslovno hodati kroz stoljeća i osjetiti kako su se povijest i vjera mijenjale, ali i ostajale povezane. Ako vas zanima kako su prvi kršćani u Saloni slavili bogoslužje u tajnosti, istraži i priču o “Prvom kršćanskom oratoriju” – jer upravo su ovdje, na Manastirinama, održavane prve kršćanske mise, često u preuređenim privatnim kućama, daleko od očiju rimskih vlasti.

Nalazite se pokraj Tusculuma, mjesta gdje je don Frane Bulić krajem 19. stoljeća ostvario svoju viziju: arheološki centar koji nije samo laboratorij za znanstvenike, već i živo učilište za sve željne znanja. Ime Tusculum nije slučajno – inspirirano je Ciceronovom vilom, gdje je rimski govornik u miru stvarao svoja najvažnija djela. Bulić je želio upravo takav miran kutak za znanost, daleko od gradske vreve. No, Tusculum je od samog početka bio više od obične baze. Godine 1894. ovdje se održao Prvi međunarodni kongres za ranokršćansku arheologiju, događaj koji je u Split i Solin doveo europsku znanstvenu elitu. To je bio trenutak kada je Salona ponovno postala središte svjetske arheologije, a Tusculum njezina glavna pozornica. Posebnost Tusculuma krije se i u njegovoj gradnji: sagrađen je od antičkih dijelova iz Salone i starog zvonika splitske katedrale, srušenog krajem 19. stoljeća. Don Frane je želio da svaki detalj interijera priča priču – gostinjska soba oslikana je pompejanskim crvenim bojama, strop krasi motiv Dobrog Pastira, a na zidu su stihovi inspirirani Horacijem koji slave ljepotu Solina. Zanimljivo, u pismima splitskim umjetnicima, Bulić je osobno birao motive i boje, želeći stvoriti prostor koji će svakog posjetitelja povesti na putovanje kroz vrijeme. Ali, Tusculum je bio i pravi mali svijet za sebe: imao je hram, šetnicu, bogatu osobnu knjižnicu, pčelinjak, voćnjak, pa čak i staju za konja Parvulusa i ovce bergamske pasmine. Parvulus, Bulićev omiljeni konj, bio je poznat po tome što je često pratio arheologe na iskopavanjima. Danas, Tusculum čuva Spomen-sobu don Frane Bulića, s originalnim namještajem, fotografijama i alatima iz njegovog vremena.

U ovom trenutku se nalazite na mjestu gdje je prije gotovo dvije tisuće godina nastao prvi kršćanski oratorij. Nije to bila nikakva monumentalna crkva, već skromna prostorija u privatnoj kući, skrivena tik uz sjeverozapadne zidine antičke Salone. Tu su se prvi kršćani okupljali u tajnosti, u vrijeme kad je njihova vjera bila zabranjena, a svaki sastanak mogao završiti pogubno po život. Danski arhitekt Ejnar Dyggve vjerovao je da se ta „kuća zajednice“ nalazila upravo ovdje, gdje su se vjernici okupljali na molitvu i slavili liturgiju, daleko od očiju rimskih vlasti. Zanimljivo je da su istraživači pronašli ostatke dvorane s polukružnom apsidom i kamenom klupom za svećenike, što je jasan znak rane kršćanske arhitekture. Nedaleko od tog mjesta, prema jugu, otkriven je i drugi, manji oratorij, ali o njemu se zna puno manje. Sve se mijenja 313. godine, kada Milanski edikt donosi slobodu vjere. Kršćani više ne moraju skrivati svoja okupljanja – iz tajnih oratorija prelaze u javne bazilike, a Salona ubrzo dobiva svoj vjerski centar: Basilicu Urbanu, najveću dalmatinsku baziliku tog doba. Ovdje se, uz monumentalne stupove i bogate mozaike, rađa nova era kršćanske kulture koja će oblikovati Mediteran. Jeste li znali da je u podu te bazilike pronađen mozaik s natpisom koji svjedoči o gradnji crkve, a čuva se u Arheološkom muzeju u Splitu? Ili da je u susjednoj prostoriji, katekumeneju, mozaik prikazivao dva jelena kako piju vodu, uz stih iz Psalma 42: „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za Tobom“ – simbol čežnje za vjerom i krštenjem? Od prvih skrovitih oratorija, preko javnog Kapljuča, do monumentalnih bazilika, Salona je postala most između tajnog otpora i otvorene vjere, mjesto gdje su se isprepleli povijest, kultura i duhovnost.

Pred vama je Bazilika Urbana – najveća i najvažnija crkva antičke Salone, mjesto gdje je kršćanstvo prvi put zasjalo punim sjajem u ovom dijelu svijeta. Gradnja je započela još u 4. stoljeću, a svoj prepoznatljivi izgled s trobrodnim tlocrtom, masivnim stupovima od bračkog kamena i korintskim kapitelima dobiva početkom 5. stoljeća. Dugačka 58 i široka 28 metara, završavala je polukružnom apsidom s mramornom ogradom iza koje su biskup i kler vodili obrede, dok su vjernici ispunjavali središnji brod. Pod apside krasio je mozaik s imenima biskupa Simferija i Egzihija, koji su zajedno s narodom podigli ovu impresivnu građevinu. Bazilika nije bila samo mjesto molitve. Imala je posebne prostorije poput sakristije za čuvanje liturgijskih predmeta i prothesisa za pripremu euharistije. Na zapadu je bio narteks – predvorje gdje su katekumeni i pokajnici čekali svoj trenutak, jer još nisu smjeli ući u glavni prostor. Ono što ovu crkvu čini još posebnijom jest njezin utjecaj: njezin arhitektonski model postao je uzor za kasnije crkve na istočnom Jadranu, pa i za znamenite bazilike u Zadru i Poreču. Ovdje su se okupljali biskupi, sveci i carevi, a u Saloni su upravo u ovoj crkvi održavani važni crkveni sabori. Posebno zanimljivo: sjeverno od bazilike nalazila se krstionica, poznata po mozaiku s prikazom dva jelena i natpisom iz Psalma 42 – “Kao što jelen čezne za izvorima voda, tako duša moja čezne za tobom, Bože”. Iako danas taj mozaik i natpis više nisu sačuvani na lokalitetu, njihovo postojanje poznajemo zahvaljujući starim crtežima i zapisima. Oni i dalje svjedoče o bogatstvu i duhovnoj snazi ovoga mjesta, koje je i danas jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta ranog kršćanstva na Jadranu.

Nalazite se u području Episkopalnog centra. U Saloni, tada glavnom gradu rimske Dalmacije, nakon legalizacije kršćanstva 313. godine, Salona postaje ključni centar nove religije, a njezin istočni dio pretvara se u srce kršćanske Dalmacije. No, početak nije bio nimalo glamurozan. Prvi kršćani okupljali su se potajno, u privatnim kućama, daleko od znatiželjnih poganskih pogleda. Oratoriji su bili skriveni, a svaka molitva izgovarana tiho, s dozom opreza, ali i uzbuđenja. Tek kad su progoni prestali, grad je prodisao punim plućima – i počinje gradnja monumentalnih bazilika. Prvi korak napravio je biskup Simferije, koji je podigao sjevernu baziliku, poznatu kao Basilica Urbana. Njegov nasljednik, biskup Egzihije, proširuje kompleks: dodaje južnu baziliku i biskupsku palaču, pretvarajući ovo mjesto u pravi mozak i srce grada. Sjeverna bazilika bila je arhitektonska atrakcija: trobrodna, s polukružnom apsidom, a podovi su blistali mozaicima s imenima donatora – svojevrsnim “sponzorskim pločicama” antičkog doba. Uz nju se nalazila osmerokutna krstionica s bazenom za krštenje uranjanjem – što je tada bio znak potpune predanosti vjeri. Zanimljivo, krstionice ovakvog oblika bile su prilično rijetke na ovom području! Biskupska palača, smještena odmah sjeverno, imala je privatne kapele i dvorane za sastanke, a vjeruje se da su ovdje održavani važni crkveni sabori. Episkopalni centar zamijenio je poganski forum kao novo središte društvenog života, a njegov položaj uz Porta Caesarea nije bio slučajan – upravo su se u blizini tih vrata odvijala prva tajna bogoslužja. Još jedna zanimljivost: cijeli kompleks bio je povezan s gradskim vodovodom, a fontane i kanalizacija omogućavale su svakodnevni život na visokoj razini.

U ovim trenucima gledate u Biskupsku krstionicu. Biskupska krstionica u Saloni bila je još jedan ključni dio episkopalnog kompleksa, posvećen obredu krštenja i pripremi novih vjernika. Smještena sjeverno od glavne bazilike, ova građevina doživjela je više faza izgradnje, odražavajući promjene u liturgijskim praksama i arhitektonskim stilovima. Prvobitno izgrađena u 5. stoljeću, krstionica je imala pravokutni tlocrt s heksagonalnim krsnim zdencem obloženim mramornim pločama. U 6. stoljeću utjecajem bizantske arhitekture, preuređena je u osmerokutni oblik s križnim zdencem u sredini. Unutrašnjost je bila kružnog tlocrta, s polukružnim nišama i mramornim stupovima koji su podupirali kupolu. Krsni zdenac, križnog oblika, bio je namijenjen krštenju uronjavanjem. Obred je provodio biskup, što ističe važnost sakramenta. Podovi su bili popločani raznobojnim mramorom, a zidovi ukrašeni freskama i zlatnim mozaicima, od kojih su ostali samo fragmenti. Kapiteli stupova bili su izrezbareni s motivima ptica grabljivica, a danas se čuvaju u Arheološkom muzeju u Splitu. Uz krstionicu nalazio se katekumenej, četvrtasta dvorana s polukružnom klupom, gdje su se katekumeni poučavali vjeri prije krštenja. Na podu je bio mozaik s prikazom dva jelena kako piju iz kantara. Ovaj mozaik, danas nestao, dokumentiran je starim crtežima. Nakon krštenja, novokrštenici su kroz predvorje s mramornim stupovima ulazili u Baziliku Urbanu, simbolizirajući ulazak u punopravno članstvo crkvene zajednice. Ovaj prolaz bio je fizički i duhovni most između svjetovnog i sakralnog. Danas su vidljivi temelji krstionice i katekumeneja, dok se ulomci mozaika, kapiteli i natpisi čuvaju u Arheološkom muzeju u Splitu. Oktogonalni oblik i križni zdenac svjedoče o složenosti krštenih obreda i simboličkoj dubini ranokršćanske liturgije. Krstionica stanovnicima Salone bila je simbolički most između svjetovnog i sakralnog, gdje se obnavljalo čovječanstvo kroz krštenje. Njezin dizajn utjecao je na kasnije krstionice diljem Mediterana, postavljajući standarde za sakralnu arhitekturu kasne antike.

Trenutno se nalazite u području Foruma, koji je bio glavni gradski trg i simbol rimske moći u Dalmaciji. Smješten je u najstarijem dijelu Salone, te je služio kao mjesto političkih skupova, trgovine i vjerskih obreda. Njegov položaj odražavao je klasičnu rimsku urbanističku logiku, gdje je forum bio čvor gdje su se križale glavne prometnice. Forum se nalazio u zapadnom dijelu Salone, u blizini amfiteatra i luke. Bio je povezan s dva glavna pravca: cardom (ulicom u smjeru sjever-jug) i decumanusom (ulicom u smjeru istok-zapad). Ove su prometnice činile okosnicu gradske mreže, a forum je bio postavljen na njihovom sjecištu, što ga je činilo pristupačnim iz svih dijelova grada. Središte foruma činili su hramovi posvećeni rimskim božanstvima, od kojih je najvažniji bio Kapitolij, hram posvećen Jupiteru, Junoni i Minervi. Oko trga rasprostirale su se stoe (sjenovite kolonade) s dućanima , gdje su se odvijale trgovačke aktivnosti. Uz njih, forum je imao i baziliku (građevinu za sudske i administrativne poslove) te javne spomenike poput kipova rimskih careva. Forum je bio višefunkcionalan prostor, osim održavanja političkih skupština, donosile su se i pravne odluke te vršila trgovina. Uz to, služio je i za vjerske obrede, posebno u hramovima okrenutim prema trgu. Nakon što je kršćanstvo postalo službena religija u 4. stoljeću, forum je postupno gubio važnost, a novo središte gradske moći postao je episkopalni kompleks s bazilikama. Forumov pad u važnosti nakon 4. stoljeća simbolizira društvenu transformaciju od poganstva prema kršćanstvu, što je dovelo do stvaranja novih centara moći poput episkopalnog kompleksa.

Stojite pred ostacima gradskih termi Salone, mjesta gdje su se svakodnevno ispreplitali luksuz, politika i obična svakodnevica rimskog svijeta. Ovdje se nije dolazilo samo zbog kupanja – terme su bile društveni epicentar, mjesto gdje su se prenosile najnovije vijesti, dogovarali poslovi i gradila prijateljstva, ali i gdje su se prelamale društvene razlike. Najveći termalni kompleks, smješten uz glavna gradska vrata, bio je pravo čudo antičke arhitekture: prostorije s hladnom, mlakom i vrućom vodom, dvorište za druženje i vježbanje, podovi prekriveni mozaicima, a zidovi kasnije ukrašeni kršćanskim simbolima – svaki detalj otkriva koliko je Salona bila ispred svog vremena. Posebno intrigira podatak da su u jednim termama pronađeni ostaci egzotičnih začina i ulja, što govori da su stanovnici Salone uživali u luksuzu koji je bio rezerviran za elitu Rimskog Carstva. Voda je do termi stizala akveduktom dugim gotovo deset kilometara, a sofisticirani sustav grijanja podova i zidova bio je prava tehnološka senzacija. Terme su bile aktivne od 1. stoljeća pr. Kr. sve do 7. stoljeća, kada su napuštene nakon avarsko-slavenskih provala. Danas se ulomci mozaika i keramičkih cijevi čuvaju u Arheološkom muzeju u Splitu. Kroz svoje termine, Salona nije samo pružala higijenske usluge već je i odražavala društvenu hijerarhiju, od javnih prostora za sve slojeve do ekskluzivnih kupatila za elitu. Ovi kompleksi ostaju svjedočanstvo visokog stupnja urbanizacije i inženjerske stručnosti antičkog doba.

Pred vama se nalaze glavna istočna gradska vrata antičke Salone, Porta Caesarea, smještena u najstarijem dijelu gradskih zidina (Urbs vetus). Danas su najbolje sačuvani ulazni kompleks u Saloni i važan primjer rimske urbanističke arhitekture. Vrata su sagrađena početkom 1. stoljeća, vjerojatno za vrijeme cara Augusta, nazvana po caru i služila su kao ishodište cesta prema unutrašnjosti Dalmacije i jadranskoj obali. Ulaz je trodijelan, dva bočna su služila za pješake, dok je središnji dio služio za kola. Gornji kat je služio kao šetnica za stražare, s kulama za katapulte. Također u sklopu su Dvije osmerokutne kule s vanjske strane, građene od klesanog kamena, visine preko 10 metara, a danas vidljive do 5 metara. Od vrata polazile su dvije glavne ceste, prema sjeveru i prema jugu. Tragovi kola, duboke brazde su vidljive u kamenom pločniku. U 4. stoljeću, pod Konstancijem II. je obavljena obnova,  te su dodani ukrasni elementi. U tom razdoblju gube obrambenu funkciju, a postaju simbolički slavoluk. U srednjem vijeku se koriste kao izvor kamena za Dioklecijanovu palaču. Arheolozi još uvijek raspravljaju je li Tyche reljef, prikazom ženske personifikacije grada s krunom u obliku zidina i natpisom ”MARTIA IVLIA VALERIA SALONA FELIX”, prisutan na vratima originalno pripadao vratima ili je prenesen s neke gradske fontane. Porta Caesarea je portal u prošlost koji čuva priču o ljudima koji su ovuda ulazili i izlazili prije 2.000 godina.

Nalazite se na odredištu Pet mostova, rimskom mostu iz 1. stoljeća pr.n.e., koji je smješten otprilike 100m istočno od Porta Caesarea, preko jednog od rukavaca rijeke Jadro. Ime „Pet mostova“ dolazi od same činjenice da most ima pet lukova na kojima je postavljena cesta. Cesta preko mosta bila je nastavak decumanus maximusa (glavne gradske ulice). Struktura mosta se sastoji od kvalitetno klesanog vapnenca, te se na kamenim pločama vide duboke brazde od kotača, što pokazuje koliko se puno prometovalo. U blizini su pronađeni mozaici s likom Orfeja, i drugi s likom Tritona. Zanimljiva činjenica: sličan most s pet lukova nalazi se i u samom Rimu – poznati Anđeoski most, izgrađen 134. godine, također ima pet lukova i spaja središte grada s čuvenom Anđeoskom tvrđavom. Očito su Rimljani znali kako mostovima dati i funkcionalnost i trajnu ljepotu! Isto tako, naziv "Pet mostova" zbunjuje mnoge posjetitelje, ali samo se radi o jednom mostu s pet lukova, a ne zasebnim građevinama.

Sada gledate gradske zidine, koje su stanovnike Salone štitile stoljećima. Ove zidine nisu samo obrambeni zidovi, već živi spomenik bogatoj povijesti i urbanom razvoju jednog od najvažnijih antičkih gradova na istočnom Jadranu. Kako su se grad i kultura stanovnika mijenjali kroz stoljeća, tako su se događale i promijene na gradskim zidinama. U najranijim fazama, u 2. stoljeću pr.n.e. prve zidine Salone izgrađene su u helenističkom stilu, koristeći velike neobrađene vapnenačke blokove. Ove megalitske zidine štitile su tadašnji stari dio grada, poznat kao Urbs vetus, koji je smješten uz luku. Rimskim širenjem između 1. stoljeća pr.n.e. i 1. stoljeća n.e. dolazi do prvih očitih promijena. Kako je grad rastao, zidine su proširene prema istoku i zapadu. Najpoznatija vrata iz tog razdoblja su Porta Caesarea, s osmerokutnim kulama, koja je služila kao glavni ulaz u grad. U 2. stoljeću zbog prijetnje germanskih plemena, Salona dodatno ojačava svoje bedeme, gradeći preko 90 kula i time formirajući izduženi eliptični obrambeni pojas dug oko 1.600 metara. U doba provala Huna i Gota u 5. stoljeću, zidine su obnovljene i dograđene, a neke su čak integrirane u urbanu strukturu, gubeći svoju isključivo obrambenu funkciju. Ako promatramo strukturu zidina možemo izdvojiti par dijelova koji se najviše ističu, a to su: Porta Caesarea sa svojom strogom kontrolom ulaza i izlaza iz grada, Porta Andetria koja je povezivala Salonu sa unutrašnjosti Dalmacije te Megalitski segmenti, najstariji dijelovi zidina izgrađeni od masivnih kamenih blokova koji predstavljaju vrhunac helenističke graditeljske tehnike. Zidine Salone bile su ključne za obranu grada sve do 614. godine, kada su Avari i Slaveni probili obranu i razorili grad. Nakon toga, kamen iz zidina korišten je za gradnju srednjovjekovnih građevina u okolnim gradovima, uključujući Dioklecijanovu palaču u Splitu. Gradske zidine nisu samo ostaci kamenja, već pričaju priču o razvoju grada kroz više stoljeća, o njegovoj snazi, opasnostima koje je preživio i o ljudima koji su ga branili. One su arheološki sloj koji povezuje ilirsko, helenističko, rimsko i kasnoantičko razdoblje, čineći Salonu jedinstvenim svjedokom antičke povijesti na Jadranu.

U ovom trenutku se nalazite pred Amfiteatrom, koji je bio jedna od najimpresivnijih građevina na području rimske Dalmacije. Izgrađen za vrijeme cara Aurelija u 2. stoljeću, Amfiteatar je smješten na sjeverozapadnom dijelu grada, te je integriran u gradski obrambeni sustav, svojim sjevernim i zapadnim zidovima naslonjenim na gradsku utvrdu. Amfiteatar je imao eliptični tlocrt s dužinom od otprilike 125 metara i širinom otprilike 100 metra. Arena, dimenzija oko otprilike 65x40 metara, bila je mjesto gladijatorskih borbi i borbi sa zvijerima. Gledalište je moglo primiti 15.000–18.000 ljudi, a bilo je podijeljeno u tri pojasa, dva za sjedenje i jedan za stajanje. Glavni ulazi, nalazili su se na istočnoj i zapadnoj strani, dok je podzemni hodnik krajem 3. stoljeća služio za odnošenje mrtvih. U travnju 304. godine, za vrijeme Dioklecijanovih progona, u areni su pogubljeni kršćanski mučenici, uključujući svećenika Asterija i četvoricu vojnika. Nakon Justinijanove zabrane gladijatorskih borbi u 6. stoljeću, podzemne prostorije pretvorene su u kršćanske kapele posvećene mučenicima. Kroz srednji vijek, amfiteatar se koristi kao kamenolom za gradnju Splita i Trogira. Godine 1647., za Kandijskog rata, Mlečani su djelomično srušili građevinu kako je Turci ne bi iskoristili kao utvrdu. Danas amfiteatar stoji kao arheološki lokalitet i kulturološki podsjetnik na bogatu povijest Salone. Osim što privlači brojne turiste i ljubitelje povijesti, amfiteatar se povremeno koristi i za kulturne manifestacije te glazbene i kazališne priredbe na otvorenom, čime oživljava duh antičkih vremena i povezuje prošlost sa suvremenim životom.

Kapljuč je bio sjeverna nekropola Salone, isprva pogansko groblje s grobovima pod crijepom, amforama i zidanim grobnicama koje svjedoče o životima i običajima stanovnika od 1. do 3. stoljeća. Naime, 16 sarkofaga iz 3. stoljeća, uredno poredanih jedan do drugoga – prizor koji je toliko fascinirao don Franu Bulića da je lokalitet nazvan „groblje 16 sarkofaga“. Prava drama počinje 304. godine, kada su za vrijeme Dioklecijanovih progona ovdje pokopani petorica mučenika: svećenik Asterije i četvorica vojnika – Antiohijan, Gajan, Paulinijan i Telije. Njihova žrtva nije ostala zaboravljena: nad njihovim grobovima ubrzo je sagrađena bazilika pet mučenika, jedna od najstarijih kršćanskih građevina na ovom području, što je Kapljuč pretvorilo i u mjesto hodočašća i štovanja. Posebno intrigira jedan grob iz 4. stoljeća, pronađen 1909. godine, s velikom kamenom pločom ukrašenom neobičnim simbolima – četiri kruga i pravokutna udubina. Znanstvenici još uvijek raspravljaju o njezinoj ulozi: možda je služila za poganske obrede, ali je kasnije postala i dio kršćanske liturgije, što pokazuje kako su se običaji i vjere isprepletali na ovom tlu. Kapljuč je 2018. godine, uvršten na preliminarni popis svjetske baštine kao dio serijalnog dobra „Rani kršćanski spomenici Salone“.

Marusinac je jedno od tri najveća ranokršćanska groblja Salone, smješteno sjeveroistočno od gradskih zidina, koje je bilo posvećeno mučenicima, posebice svetom Anastaziju, đakonu iz Akvileje. Prema predaji, on je stradao tijekom Dioklecijanovih progona početkom 4. stoljeća, a njegove su relikvije potom prenesene u Salonu, gdje su postale središte predanog štovanja i hodočašća. Sveti Anastazije, kao simbol nepokolebljive kršćanske vjernosti, ostao je trajno urezan u povijest ovoga mjesta, što potvrđuje i epitaf svećenika Ivana, u kojem je Anastazije označen kao zaštitnik ovog svetog prostora, svjedočeći o kontinuitetu kršćanske prakse sve do propasti Salone u 7. stoljeću. Kompleks Marusinac obuhvaća tri glavna dijela: Baziliku discopertum, nazvanu prema otkrivenim arhitektonskim tragovima; Anastazijevu baziliku, koja je bila posebno važna za štovanje mučenika; te mauzolej i prateće grobnice, koji prikazuju složenost kršćanskog groblja iz tog razdoblja. Prva sustavna istraživanja ovog arheološkog lokaliteta proveo je Frano Carrara 1850. godine, otkrivajući grobnice s ostacima sarkofaga, dok je krajem 19. stoljeća don Frane Bulić nastavio proučavati Marusinac, identificirajući ključne arhitektonske elemente i natpise koji su dodatno rasvijetlili značaj ovoga mjesta. Ono što posebno ističe Marusinac jest njegova uloga kao prijelaznog mjesta između poganske grobne tradicije i usvajanja kršćanske simbolike, što svjedoči o promjenama vjerskih običaja u Saloni tijekom antičkog i ranosrednjovjekovnog razdoblja.