Dubrovnik

Vrata od Pila predstavljaju glavni zapadni ulaz u povijesnu jezgru Dubrovnika te su jedno od najprepoznatljivijih mjesta grada. Ime su dobila po naselju Pile, čiji naziv vuče korijen iz grčke riječi za vrata, „pilai“. Kad se približavate starom gradu s kopnene strane, odmah upada u oči njihova masivna kamena konstrukcija – rezultat pažljivo osmišljenog obrambenog sustava. Vrata zapravo čine dvije razine: vanjska, renesansna vrata sagrađena su 1537. godine, a unutarnja, s gotičkim lukom, potječu iz 1460. iz vremena kada je sigurnost grada bila na prvom mjestu. Nekada je most koji vodi do vrata bio drveni i podizni – svake noći bi se uz svečanu ceremoniju podizao, a ključevi grada predavali dubrovačkom knezu kao znak brige za sigurnost stanovnika. Danas taj most premošćuje nekadašnji vodeni opkop, na čijem mjestu je sada zeleni pojas, no još uvijek je jasno vidljivo koliko je obrana bila pažljivo planirana. Iznad oba ulaza nalaze se skulpture sv. Vlaha, zaštitnika grada: vanjska skulptura renesansnog je podrijetla, dok unutarnju potpisuje veliki Ivan Meštrović. Blizu mosta i vrata uzdižu se stare vojne kule, a s riječkog mosta pogled puca prema monumentalnoj tvrđavi Lovrijenac, koja je još jedan simbol dubrovačkog otpora i slobode. U vrijeme Dubrovačke Republike ulazak kroz vrata bio je strogo kontroliran – nitko nije mogao ući bez dopuštenja, a razrađeni sustav stubišta i mostova dodatno je otežavao napade neželjenih gostiju. Ova su vrata svjedok nekih od najvažnijih događaja dubrovačke povijesti. Upravo ovuda je 1806. godine ušao Napoleonov vojni stroj, čime je Dubrovačka Republika prestala postojati. Iako su tijekom stoljeća doživjela brojna preuređenja, vrata od Pila ostala su glavni gradski ulaz i simbol čuvanja identiteta, slobode i gostoljubivosti. Danas su nezaobilazna orijentacijska točka, mjesto susreta, polazište za istraživanje znamenitosti, a i popularna filmska kulisa kojom svakodnevno prolaze tisuće posjetitelja, baš kao što su kroz njih stoljećima ulazili trgovci, diplomati i putnici.

Mala Onofrijeva fontana nije samo ukras na istočnom kraju Straduna, već je pravi podsjetnik na to koliko je Dubrovnik još u 15. stoljeću bio napredan grad. Izgrađena je 1438. godine prema zamisli napuljskog graditelja Onofrija della Cave, koji je osmislio i Veliku Onofrijevu fontanu. Mala fontana je bila ključni izvor pitke vode za stanovnike i trgovce, posebno za tržnicu na Trgu Luža, i odmah je postala dio svakodnevnog života grada. Smještena u niši na zidu nekadašnje Glavne straže, fontana je izrađena od kamena, a njezin osmerokutni bazen ukrašen je reljefima dječaka, dupina i školjki. Na vrhu se nalaze klečeći dječaci kroz čije ruke teče voda. Ovi motivi pokazuju spoj gotike i renesanse, a klesarske radove izveo je Pietro di Martino iz Milana. Jedna zanimljivost koju možda niste znali: voda koja je dolazila do Male Onofrijeve fontane putovala je čak 12 kilometara od izvora Šumet u Rijeci dubrovačkoj, kroz tada revolucionarni gradski vodovod. Taj vodovod bio je dug više od 11 kilometara i prolazio je donjim padinama Srđa, a rezervoar iz kojeg se voda slijevala pokretao je i mlinove kod Minčete. Fontana je imala i društvenu ulogu – u srednjem vijeku koristili su je isključivo kršćani, dok su dubrovački Židovi imali vlastitu fontanu, koja je kasnije premještena na Brsalje. Ova podjela jasno pokazuje kako su u to vrijeme izgledali odnosi među različitim zajednicama u Dubrovniku. Tijekom stoljeća fontana je više puta oštećena, ali je uvijek obnavljana. Posljednja velika obnova bila je 1996. godine, nakon Domovinskog rata, kada joj je vraćen izvorni izgled. Danas je Mala Onofrijeva fontana čest motiv na razglednicama i nezaobilazno mjesto okupljanja, posebno tijekom Dubrovačkih ljetnih igara. Još jedna aktualna zanimljivost: početkom 2025. godine započela je nova sanacija fontane zbog korozije i kamenca u instalacijama. Radovi uključuju temeljito čišćenje cjevovoda, zamjenu oštećenih dijelova i obnovu kamenih detalja, sve pod strogim nadzorom konzervatora, kako bi ova povijesna fontana i dalje bila ponos Dubrovnika.

Stradun je srce starog Dubrovnika – glavna ulica duga oko 300 metara koja povezuje dva najvažnija gradska ulaza: Vrata od Pila na zapadu i Vrata od Ploča na istoku. Ono što je danas neizostavna šetnica, nastalo je još u 9. stoljeću, kada su Dubrovčani nasipali morski kanal koji je nekad dijelio dva naselja – Ragusu i Dubravu. Tako je nastao Dubrovnik kakav poznajemo danas. Šetajući Stradunom, hodate po velikim kamenim pločama koje su toliko glatke da ih Dubrovčani zovu "ulica-salon". Nakon velikog potresa 1667. godine, cijela je ulica obnovljena u baroknom stilu, a svaki detalj gradnje bio je strogo propisan: trgovine u prizemlju, stanovi na katovima, a kuhinje i spremišta u potkrovlju – sve zbog sigurnosti od požara. Na početku i kraju Straduna stoje dvije poznate fontane – Velika i Mala Onofrijeva fontana – i dva zvonika: gradski i franjevački. Ovdje se održavaju najveći događaji, poput procesije za Festu sv. Vlaha, a doček Nove godine na Stradunu redovito se ubraja među najpopularnije u Europi. Ime "Stradun" dolazi od mletačkog izraza za dugu ulicu, dok domaći često koriste naziv "Placa", što dolazi od latinske riječi za ulicu ili trg. Zanimljivo je da je Stradun bio i mjesto snimanja scena popularnih svjetskih serija i filmova, uključujući "Igru prijestolja", što je dodatno povećalo njegovu popularnost među turistima.

Na samom početku Straduna, odmah uz ulaz u stari grad, stoji Onofrijeva fontana – mjesto koje već stoljećima privlači poglede i okuplja ljude. Sagrađena je 1438. godine, a izgradio ju je Onofrio della Cava iz Napulja, kao dio revolucionarnog projekta kojim je Dubrovnik dobio pitku vodu iz čak 12 kilometara udaljenog izvora Šumet u Rijeci dubrovačkoj. Taj pothvat bio je toliko napredan da u to vrijeme nije bilo sličnog primjera u Europi. Na prvi pogled, fontana možda izgleda kao još jedan ukras na ulici, ali njezina uloga bila je presudna za svakodnevni život grada. Voda je tekla iz 16 kamenih lica, takozvanih maskerona, a svako lice ima svoju priču i simboliku – od mitoloških motiva do povijesnih likova. Zanimljivo je da su maskeroni tijekom restauracija često morali biti rekonstruirani prema sačuvanim dijelovima, jer nisu postojale stare fotografije koje bi točno prikazivale njihov izvorni izgled. Fontana nije bila samo izvor vode, već i središnje mjesto okupljanja. Ovdje su se građani sastajali, razmjenjivali vijesti i dogovarali poslove. U povijesti Dubrovnika, Onofrijeva fontana bila je toliko važna da se spominje i u poznatim književnim djelima, poput renesansne komedije "Novele od Stanca" Marina Držića. Jedna zanimljivost koju možda ne znate: na fontani je nekad stajao mali kameni pas, kučak, simbolički čuvar vode. Preživio je čak i razorni potres 1667. godine, ali je u 19. stoljeću pao i razbio se. Danas se original čuva u muzeju, a replika ponovno krasi fontanu od 2016. godine. Nakon velikog potresa 1667., fontana je izgubila dio svoje izvorne monumentalnosti, ali je uvijek obnavljana i čuvana kao gradski simbol.  I danas, dok turisti i stanovnici traže osvježenje pod njezinim hladom, fontana nastavlja svoju priču – povezujući prošlost i sadašnjost Dubrovnika.

Crkva sv. Spasa sagrađena je 1520. godine kao zahvalnost za preživljeni napad Osmanlijskog carstva na Dubrovnik. Njezina jednostavna renesansna fasada, koja odražava arhitektonske principe ravnoteže i simetrije, ističe se minimalističkim pristupom bez bogatih ukrasa, što je čini drugačijom od mnogih drugih dubrovačkih crkava. Fasada je prostrana i pravilno oblikovana, s jasnim linijama koje upućuju na funkcionalnost i skromnost. Unutrašnjost crkve slijedi sličan pristup – jednostavna, ali elegantna. Najistaknutiji element interijera je drveni oltar, rad dubrovačkog majstora Nikole Božidarevića. Oltar je skroman u svom dizajnu, ali precizan u svakom detalju. Njegove slike i kipovi prikazuju religijske motive, a među najpoznatijim je slika Krista, koja je u povijesti crkve imala značajnu ulogu. Osim oltara, crkva sadrži nekoliko drugih kipova i slika koje prikazuju važna vjerska obilježja. Crkva sv. Spasa odražava povijest Dubrovnika – izgrađena je u trenutku kada je grad preživio veliki napad, a njezina funkcija nije bila samo vjerska, nego i simbolička.

Nalazite se na zapadnoj strani dubrovačkih zidina gdje se nalazi kula Bokar, utvrda koja je više od četiri stoljeća čuvala grad od napada s mora. Njena gradnja trajala je više od sto godina – započeta je 1461., a dovršena tek 1570. godine prema nacrtima poznatog firentinskog arhitekta Michelozza Michelozzija. Bokar je prepoznatljiva po svom potkovastom obliku i masivnim kamenim vijencima, a smatra se vrhunskim primjerom renesansne vojne arhitekture u Dubrovniku. Zadatak kule bio je jasan: štititi ulaz kroz vrata Pila, most i gradski opkop te spriječiti iskrcavanje neprijatelja u lučici Pile. Debeli zidovi omogućavali su postavljanje topova, a u unutrašnjosti se nalazio kazamat za skladištenje streljiva i manjih topova. S Bokara su se još u 15. stoljeću ispitivali dometi topova prema moru – što je tada bila inovacija. Platforma kule služila je i za topničke vježbe, važne za stalnu spremnost obrane. Bokar je bio dio složenog obrambenog sustava s kulama Minčeta i Revelin, pri čemu je Minčeta čuvala kopneni, a Bokar morski prilaz gradu. Osim što je bila funkcionalna, kula Bokar odlikuje se i skladnim arhitektonskim detaljima, zbog čega je i danas jedna od najljepših tvrđava regije. Jedna zanimljivost koju možda niste znali: u prošlosti se kula Bokar nazivala i Zvjezdan ili kula Brsalja, prema streljani koja je bila u blizini. Prema lokalnoj legendi, u kuli još uvijek bdije duh starog stražara, što dodatno pojačava njezinu mistiku. Najveće preinake na kuli izvedene su 1570. godine, kada je vojni inženjer Antonio Ferramolino dodatno ojačao zidove i prilagodio ih novim topničkim zahtjevima, pa je Bokar ostao funkcionalan sve do kraja Dubrovačke Republike.

Tvrđava Lovrijenac stoji na 37 metara visokoj hridi iznad mora, izvan zapadnih zidina Dubrovnika, i poznata je kao „Gibraltar Dubrovnika“ zbog svoje ključne obrambene uloge. Prvi službeni zapis o tvrđavi datira iz 1301. godine, ali postoje dokazi da je izgradnja počela i ranije. Lovrijenac je izgrađen kako bi štitio grad od napada s kopna i mora, posebno od Mletačke Republike, s kojom je Dubrovnik bio u čestim sukobima. Prema legendi, Dubrovčani su doznali da Mlečani planiraju izgraditi svoju utvrdu na istom mjestu kako bi nadzirali grad. U samo tri mjeseca 1018. godine, Dubrovčani su uspjeli izgraditi Lovrijenac, naoružati ga i tako spriječiti Mlečane da preuzmu kontrolu. Kad su mletački brodovi stigli s građevinskim materijalom, morali su se vratiti kući neobavljena posla. Ova brza akcija pretvorila je Lovrijenac u simbol dubrovačke slobode i odlučnosti. Tvrđava ima trokutasti oblik i tri razine. Zidovi okrenuti prema moru debeli su čak 12 metara, dok su oni prema gradu tanji, oko 60 centimetara, što je omogućavalo lakše probijanje iz grada u slučaju da tvrđava padne u neprijateljske ruke. Ulaz u tvrđavu čine dva mosta, a iznad vrata stoji natpis „Non Bene Pro Toto Libertas Venditur Auro“ – „Sloboda se ne prodaje ni za sva blaga svijeta“. Unutrašnjost Lovrijenca krije renesansno dvorište s trima terasama i cisternom za pitku vodu. Na najvišoj terasi bili su postavljeni topovi koji su branili pristup moru i gradu. Tvrđava je tijekom stoljeća više puta ojačavana i prilagođavana novim vojnim tehnologijama, a nakon velikog potresa 1667. godine obnova je trajala do kraja 17. stoljeća. Nakon pada Dubrovačke Republike, Lovrijenac je pretvoren u vojarnu, a Austrijanci su ga u 19. stoljeću dodatno prilagodili svojim potrebama. Tijekom Drugog svjetskog rata služio je kao zatvor, a nakon rata obnovljen je i danas je jedno od glavnih mjesta Dubrovačkih ljetnih igara. Najpoznatija predstava koja se ovdje izvodi je Shakespeareov Hamlet, a na Lovrijencu su igrali i svjetski poznati glumci poput Dereka Jacobi-ja, Daniela Day-Lewisa i Gorana Višnjića. U podnožju tvrđave, u znak sjećanja na PEN-ov kongres 1933. godine, zasađeni su borovi. Lovrijenac je kroz povijest bio i vojna utvrda i mjesto kulturnih događanja, ali i simbol slobode i otpora. Zanimljiva činjenica koju možda niste znali: Lovrijenac je bio i filmska zvijezda – u popularnoj seriji „Igra prijestolja“ utjelovio je Crvenu utvrdu u Kraljevu Grudobranu (King’s Landing). Osim toga, postoji legenda o topu zvanom „Gušter“ koji je 1814. godine pao u more podno tvrđave i do danas nije pronađen, iako su ronioci više puta pokušavali locirati ga.

Orlandov stup nije samo najstarija javna skulptura u Dubrovniku, nego i jedini svjetovni spomenik posvećen stvarnoj osobi u tom gradu sve do novijeg doba. Podignut je 1418. godine, a isklesao ga je talijanski kipar Bonino da Milano uz pomoć domaćeg majstora Antuna Dubrovčanina. Stup prikazuje viteza Orlanda (Rolanda) u punoj ratnoj opremi, s mačem podignutim prema nebu, što je odmah jasno svakome tko prođe Stradunom – ovo je simbol slobode i neovisnosti Dubrovnika. No, Orlando nije bio samo ukras. Na njegovom podnožju uklesana je službena mjera dubrovačkog lakta (51,2 cm), prema kojoj su se mjerile tkanine i roba na tržnici. To je bio način da trgovina bude poštena i da nitko ne vara na duljini. Stup je bio i mjesto gdje su se objavljivale važne gradske odluke, a s njega su se čitale i presude, pa su građani uvijek znali što se događa u Republici. Orlandov stup imao je i mračnu stranu – služio je kao stup srama. Okrivljenici su bili vezani za njega, izloženi javnoj poruzi, a ponekad i fizičkim kaznama. Sve to odvijalo se pred očima prolaznika, kao upozorenje svima koji bi pomislili prekršiti zakon. Zanimljivo je da ovakav stup nije bio uobičajen na Mediteranu – slične Rolandove stupove nalazimo uglavnom u Njemačkoj, a izvan nje postoje samo četiri takva spomenika, uključujući dubrovački. Dubrovčani su ga podigli i kao odgovor na venecijanske simbole moći, želeći istaknuti svoju samostalnost i pripadnost europskom kulturnom krugu. Stup je kroz stoljeća pretrpio brojna oštećenja. Najveće se dogodilo 1825. godine kada ga je srušila jaka bura – tada je bio pohranjen u Knežev dvor i tek 1878. vraćen na Stradun, ali okrenut prema sjeveru, a ne prema istoku kao izvorno. Mač koji Orlando danas drži nije originalan; zbog oštećenja i vandalizma više puta su izrađivane replike, a postoji i zamjenski mač koji se može brzo postaviti ako zatreba. Danas se na Orlandovom stupu povremeno vijore različite zastave – tijekom Feste sv. Vlaha barjak s likom sveca, a za vrijeme Dubrovačkih ljetnih igara barjak Libertas, što dodatno naglašava njegovu ulogu simbola slobode. 

Glavni trg u Dubrovniku poznat je kao Luža, naziv koji potječe od talijanske riječi loggia i označava otvoreni gradski prostor za okupljanje i trgovinu. Luža je bila srce javnog i društvenog života još od srednjeg vijeka, smještena uz sjeverni zid crkve sv. Vlaha, zaštitnika grada. Izgrađena je sredinom 14. stoljeća, a služila je kao mjesto susreta, razmjene vijesti, trgovine i održavanja različitih javnih događanja. Prema opisu Filipa de Diversisa iz 1440. godine, Luža je bila prostrana i gotovo četverokutna, opasana niskim zidićem s dva ulaza. Unutrašnjost je imala kamena sjedala s drvenim daskama, a u središtu se nalazila manja natkrivena luža, popločena crvenim i bijelim kamenjem, gdje su se okupljali velikaši i stranci. Na zidovima i gredama postavljani su grbovi važnih stranih vladara koji su prolazili kroz Dubrovnik na putu prema Svetoj zemlji, što je pokazivalo međunarodni značaj grada kao trgovačke i diplomatske luke. Luža je bila i mjesto na kojem su se odvijale promjene gradske straže, a u njenoj blizini nalazile su se carinarnica, tržnica, brodogradilište i ribarnica. Ovaj trg bio je središte života dubrovačkih trgovaca i pomoraca, a njegova važnost ogleda se i u činjenici da se tu nalazio i gradski zvonik sa satom iz 15. stoljeća, koji je služio kao alarm i podsjetnik na važne događaje. U 18. stoljeću, prilikom izgradnje nove barokne crkve sv. Vlaha, srednjovjekovne luže su srušene. Danas služi kao mjesto susreta turista i lokalnog stanovništva.

Crkva sv. Vlaha u Dubrovniku izgrađena je između 1706. i 1715. godine, točno na mjestu gdje je nekad stajala starija romanička crkva koja je nestala u požaru. Za projekt je bio zadužen venecijanski graditelj Marino Gropelli, a rezultat je postao jedan od najprepoznatljivijih primjera venecijanskog baroka u cijelom gradu. Zanimljivo je da je Gropelli bio poznatiji kao kipar nego kao graditelj, što se vidi u bogatstvu skulpturalnih detalja na crkvi. Tlocrt crkve oblikovan je kao grčki križ, s četiri jednaka kraka i velikom središnjom kupolom koja dominira iznad glavnog prostora. Kupola je toliko visoka da je vidljiva iz gotovo svakog kutka stare gradske jezgre, a cijela crkva smještena je na povišenom postolju, što dodatno pojačava njezinu prisutnost u urbanom prostoru.  Najvažnija relikvija u crkvi je srebrni kip sv. Vlaha iz 15. stoljeća. Ovaj kip prikazuje zaštitnika Dubrovnika kako u rukama drži maketu grada, ali što je posebno zanimljivo, ta maketa prikazuje Dubrovnik prije razornog potresa 1667. godine. Kip je preživio i potres i požar, dok su svi ostali kipovi od zlata, srebra i mjedi bili rastopljeni – Dubrovčani su to smatrali pravim čudom. Nakon požara, kip je privremeno bio smješten u crkvi sv. Nikole, a 1715. vraćen je na svoje mjesto u novoj crkvi. Štovanje sv. Vlaha u Dubrovniku počinje još u 10. stoljeću, a prema legendi, sveti Vlaho je 971. godine spasio grad od mletačke opsade tako što se ukazao lokalnom svećeniku i upozorio ga na napad. Od tada je postao ne samo zaštitnik Dubrovnika, već i simbol sigurnosti i zajedništva. Festa sv. Vlaha, koja se svake godine održava 3. veljače, najvažniji je dubrovački blagdan i upisana je na UNESCO-vu listu nematerijalne svjetske baštine. Tijekom Feste, cijeli grad i okolica sudjeluju u procesijama, misama i tradicionalnim običajima. Posebnost Feste je i tzv. "Sloboština sv. Vlaha" – razdoblje kada su svi, pa čak i kažnjenici i prognanici, mogli slobodno doći u grad bez straha od kazne, što je dodatno jačalo osjećaj zajedništva. Još jedna zanimljivost: tijekom Feste koristi se tradicionalno oružje zvano trombun, iz kojeg se puca u čast sveca, a barjaktari nakon procesije odnose blagoslov u svoja sela, kako bi i oni koji nisu mogli doći u grad osjetili dio svečanosti.

Palača Sponza poznata i kao Divona izgrađena je u razdoblju od 1516. do 1520. godine prema projektu dubrovačkog inženjera Paskoja Miličevića. Smještena je na sjeveroistočnom dijelu glavnog gradskog trga Place, i predstavlja spoj gotičkih i renesansnih arhitektonskih elemenata, što joj daje prepoznatljiv i osebujan izgled. Fasada palače odiše skladom i detaljima koji podsjećaju na čipku u kamenu, a klesarske radove izveli su braća Andrijići, poznati majstori s Korčule. Palača je prvotno služila kao carinarnica – mjesto gdje se carinila roba koja je pristizala u Dubrovnik iz svih krajeva svijeta. U to vrijeme Dubrovnik je bio trgovačka sila, a Sponza je bila središte gospodarskog života. Unutarnje dvorište s arkadama bilo je najživlje trgovačko središte i mjesto susreta poslovnih ljudi. U jednom dijelu palače nalazila se i državna kovnica novca, osnovana još u 14. stoljeću, koja je u Sponzi neprekidno radila sve do pada Republike. U njoj su se nalazile i državna blagajna, oružana, radionice obrtnika, a kasnije je postala i kulturno središte Dubrovnika. Krajem 16. stoljeća u palači je osnovana prva književna institucija – Akademija složnih, u kojoj su se okupljali najobrazovaniji građani Dubrovnika kako bi raspravljali o književnosti, umjetnosti i znanosti. Također, u Sponzi je organizirana prva škola u gradu, što dodatno potvrđuje njezinu višestruku ulogu u društvenom životu. Na glavnom zidu unutarnjeg dvorišta nalazi se natpis na latinskom: “FALLERE NOSTRA VETANT; ET FALLI PONDERE: MEQVE PONDERC CVM MERCES PONDERAT IPSE DEUS”, što u prijevodu znači: „Naši utezi ne dopuštaju varanje niti da se prevari, a kada mjerim robu, mene mjeri sam Bog.“ Ovaj natpis odražava strogu kontrolu i poštenje u trgovačkim poslovima, što je bilo ključno za ugled i prosperitet Dubrovačke Republike. Palača je tijekom stoljeća preživjela brojne izazove, uključujući potrese i ratove, a danas je u njoj smješten Povijesni arhiv Dubrovnika, jedan od najbogatijih arhiva u Europi. Zgrada je podvrgnuta i recentnim građevinskim sanacijama kako bi se očuvala za buduće generacije. Sponza je i danas živo mjesto u srcu Dubrovnika. Njezin atrij često je pozornica za kulturne događaje, izložbe i koncerte, posebno tijekom Dubrovačkih ljetnih igara.

Gradski zvonik u Dubrovniku tijekom stoljeća je više puta obnavljan, osobito nakon razornog potresa 1667. godine te oštećenja tijekom Domovinskog rata. Sa svojih 31 metar visine, zvonik dominira gradskom vizurom i prepoznatljiv je po dvama brončanim kipovima – Maru i Baru, poznatima i kao Zvečari – koji na vrhu tornja svakog sata udaraju čekićima u veliko zvono. Ovaj mehanizam datira još iz 1478. godine. Maro i Baro, visoki oko dva metra, izrađeni su od bronce, a njihov mehanizam omogućuje im da naizmjenično udaraju u zvono. Imena su dobili prema lokalnom govoru, a njihova neobična pojava i pokreti oduvijek su plijenili pažnju znatiželjnih posjetitelja. O njima kruže brojne legende – prema jednoj, nazvani su po braći kovačima koji su ih izradili, dok druga sugerira da su imena inspirirana zvukom koji proizvode, nalik zvonjavi zvona. Veliko zvono, izrađeno u Dubrovniku, teži oko 2000 kilograma i kroz povijest je imalo višestruku ulogu. Osim što je označavalo početak i kraj radnog dana, služilo je i kao signal za uzbunu u slučaju požara, neprijateljskog napada ili drugih opasnosti. Njegov se zvuk mogao čuti kilometrima daleko, što je bilo ključno za sigurnost i organizaciju gradskog života. Unutrašnjost zvonika nekoć je služila kao stražarnica, a s njegova vrha prenosile su se važne obavijesti i odluke vlasti. Iako unutrašnjost zvonika danas nije otvorena za širu javnost, povremeno se organiziraju vođene ture koje omogućuju posjetiteljima da se popnu do vrha i izbliza prouče zvono i njegov mehanizam.

Palača rektora je mjesto gdje su stoljećima donosene odluke koje su oblikovale sudbinu cijele Republike. Izgrađena u 15. stoljeću, palača je kroz povijest doživjela brojne preinake u gotičkom, renesansnom i baroknom stilu. Donji kat služio je kao oružarnica, skladište baruta i zatvor, što govori o njezinoj ulozi u obrani i upravljanju gradom. Bila je sjedište rektora, najviše izvršne vlasti Dubrovačke Republike, koja je ovdje upravljala državom. Unutrašnjost palače obuhvaćala je vijećnicu Velikog vijeća, prostorije za sastanke i administraciju, kao i rezidenciju rektora. Donji kat bio je namijenjen sigurnosnim funkcijama, s prostorijama za oružje i zatvorom za pritvorenike, dok su gornji katovi služili za upravne i reprezentativne svrhe. Palača je tako bila i političko središte gdje su se donosile ključne odluke. Isto tako je imala i obrambenu ulogu, s debelim kamenim zidovima i manjim prozorima prilagođenim obrani. Tijekom povijesti pretrpjela je oštećenja od požara i potresa, ali je uvijek brzo obnavljana. Posljednje veće restauracije usmjerene su na očuvanje izvornog izgleda i prilagodbu za muzej. Poznata je jedna zanimljivost vezana uz kip Miha Pracata, bogatog dubrovačkog brodovlasnika čija je bista smještena u atriju palače. On je jedini građanin kojem je Republika podigla javni spomenik, što je ujedno i svojevrsni simbol njegove važnosti i poštovanja u društvu. U palači se nalazila i poznata natpisna poruka nad ulaznim vratima: “Obliti privatorum publica curate” što znači “Zaboravite na privatno, brinite se za javno” koja odražava duh republikanizma i službene uloge palače. Danas palača rektora funkcionira kao muzej koji prikazuje povijest Dubrovačke Republike, život rektora i način upravljanja gradom-državom. Izložbe uključuju oružje, dokumente, umjetničke predmete i namještaj, pružajući uvid u politički i društveni život Dubrovnika. Posjetitelji mogu razgledati reprezentativne prostorije, vijećnicu i tamnice u donjem dijelu palače.

Izgrađena između 1671. i 1713. godine, katedrala Uznesenja Marijina u Dubrovniku stoji na temeljima starije romaničke crkve koja je uništena u razornom potresu 1667. godine. Prijašnja crkva, građena od 12. do 14. stoljeća, bila je izuzetna po svojoj veličini i arhitekturi. Prema predaji, njezinu gradnju financirao je engleski kralj Rikard Lavljeg Srca, zahvalan što je preživio brodolom kod otoka Lokruma 1192. godine. Arheološka istraživanja ispod današnje katedrale otkrila su ostatke čak dviju starijih crkava, uključujući i jednu iz ranog srednjeg vijeka, što svjedoči o dugoj sakralnoj tradiciji na ovom mjestu. Nova katedrala oblikovana je u baroknom stilu, inspiriranom rimskom arhitekturom, s tlocrtom u obliku latinskog križa i elegantnom kupolom koja se uzdiže na osmerokutnom tamburu s prozorima, dominirajući unutrašnjim prostorom. Unutrašnjost krasi glavni oltar sa slavnim Tizianovim djelom „Uznesenje Marijino“ iz 16. stoljeća, kao i dojmljivi oltar sv. Ivana Nepomuka, izrađen od rijetkog ljubičastog mramora. U riznici katedrale čuva se vrijedna zbirka zlatnih i srebrnih relikvijara, križeva, crkvenog posuđa te slika talijanskih, flamanskih i hrvatskih majstora. Posebno se ističe relikvija glave sv. Vlaha iz 11. ili 12. stoljeća, izrađena u obliku bizantske krune, ukrašena emajlima i dragim kamenjem – remek-djelo dubrovačkih zlatara.

Riznica pored vas čuva jednu od najbogatijih zbirki sakralnih predmeta u Hrvatskoj, svjedočeći o bogatstvu i važnosti Dubrovnika kroz stoljeća. U njoj se nalazi više od 130 relikvija svetaca koje potječu od 11. do 19. stoljeća, među kojima su najvrijednije relikvije sv. Vlaha – glava, ruka i noga, izrađene u 11. ili 12. stoljeću u dubrovačkim zlatarskim radionicama. Relikvijar glave sv. Vlaha oblikovan je poput bizantske carske krune, ukrašen emajlima i dragim kamenjem, što pokazuje visoku razinu zlatarskog umijeća koje je Dubrovnik razvijao i izvozio u cijelu Europu. Uz relikvije, u riznici se čuva i brojne zlatne i srebrne relikvijare, križevi, crkveno posuđe te umjetnički predmeti talijanskih, flamanskih i hrvatskih majstora. Među njima se ističe Isusova pelenica, pohranjena u srebrnoj škrinjici iz 16. stoljeća, za koju se vjeruje da posjeduje čudotvornu moć. Prema predaji, časne sestre su porodiljama otkidale komadiće pelenice u nadi za zaštitu i sretnim porodom, a ti bi dijelovi navodno sami ponovno izrasli. Pelenica je poznata i po tome što, prema vjerovanju, ne može izgorjeti. Posebno mjesto zauzima i komad Isusova križa, koji je u Dubrovnik donijela kraljica Margarita. Ovaj komad drva urezan je u kasnogotičko raspelo iz 1536. godine, rad dubrovačkog zlatara Jerolima Matova, koji je smatrao tu čast iznimnom. Riznica čuva i slike poznatih slikara, poput "Bogorodice s djetetom" prema djelu Rafaela, što dodatno potvrđuje umjetničku vrijednost zbirke. Iako je veliki dio riznice stradao u potresu 1667. godine, mnogi predmeti su spašeni i danas su izloženi u prostoru koji posjetiteljima pruža uvid u povijest i umjetnost Dubrovačke Republike. Riznica je otvorena za posjetitelje tijekom cijele godine, a moguće je na poseban zahtjev posjetiti i kriptu ispod katedrale.

Dominikanski samostan u Dubrovniku stoji uz gradske zidine i staru luku, a osnovan je 1225. godine, što ga čini jednim od najstarijih vjerskih objekata u gradu. Prvotno je bio izvan zidina, ali je zbog obrambene važnosti ubrzo uklopljen u gradski sustav, pa su ga Dubrovčani gradili zajedničkim snagama još od 1301. godine. Zanimljivo je da je upravo njegov položaj bio toliko važan da je gradska vlast službeno pozvala građane da pomognu u izgradnji, novcem i radom. Kompleks obuhvaća gotičku crkvu sv. Dominika, zvonik, klaustar i tri samostanska krila.Crkva sv. Dominika bila je najveća jednobrodna crkva na istočnoj obali Jadrana, a nacrte za nju izradio je Michelozzo di Bartolomeo, dok su gradnju vodili domaći majstori. Klaustar je poseban zbog kombinacije gotičkih i renesansnih motiva, a u sredini se nalazi zdenac iz 16. stoljeća koji je mogao tri godine opskrbljivati vodom ne samo samostan, nego i dobar dio grada. Nacrt za klaustar izradio je Masso di Bartolomeo iz Firence, koji zapravo nije bio arhitekt, već kipar i ljevač oružja. Samostan je bio više od vjerskog središta – već u 16. stoljeću ovdje je otvorena prva javna knjižnica i ljekarna u Dubrovniku, a u 17. stoljeću osnovana je besplatna gimnazija dostupna svim društvenim slojevima. Knjižnica je bila prva takve vrste u ovom dijelu Europe, a u njoj je danas sačuvano 239 inkunabula i brojni vrijedni rukopisi. U samostanu su djelovale brojne bratovštine, uključujući najstariju slikarsku udrugu na slavenskim prostorima, osnovanu 1492. godine. To objašnjava bogatstvo umjetničkih djela unutar kompleksa, među kojima se ističu radovi dubrovačkih majstora Lovre Dobričevića, Mihajla Hamzića i Nikole Božidarevića, ali i velika oltarna pala sv. Magdalene iz 1550. godine, djelo slavnog Tiziana. Posebno je zanimljivo da se u crkvi nalazi jedno od najvećih slikanih raspela u Europi, pet metara visoko raspelo Paola Veneziana iz 1350. godine, koje je postavljeno kao zavjet protiv epidemije kuge. U muzeju, koji je otvoren za javnost od 1970. godine, može se vidjeti i diptih flamanskog majstora Hansa Memlinga te djela Lorenza di Credia. Samostan je tijekom povijesti pretrpio oštećenja u potresu 1667. godine i za vrijeme francuske okupacije, ali je svaki put obnovljen i prilagođen novim potrebama. Danas muzej čuva zbirku od preko 200 inkunabula, vrijedne rukopise, slike i predmete svakodnevnog života iz različitih razdoblja, pružajući uvid u materijalnu kulturu Dubrovnika kroz stoljeća. Još jedna zanimljivost: najstariji datirani grob u crkvi potječe iz 1315. godine, a ime poznatog dubrovačkog graditelja Paskoja Miličevića upisano je na zid crkve u znak zahvalnosti za njegov doprinos izgradnji.

Crkva sv. Dominika smještena je uz gradske zidine, nedaleko od Vrata od Ploča i jedno je od važnijih gotičkih zdanja na istočnoj obali Jadrana. Gradnja je započela 1301. godine uz veliku pomoć građana, a već 1314. crkva je bila posvećena. U to vrijeme bila je najveća jednobrodna crkva na ovom dijelu Jadrana, s dimenzijama 42 x 16 x 16 metara i visokim, glatkim zidovima koji prostoru daju osjećaj prostranosti i jednostavnosti. Crkva je jednobrodna, s dugom lađom i peterokutnom gotičkom apsidom, koju od ostatka prostora odvajaju tri visoka gotička luka. Vanjski izgled crkve obilježen je četvrtastim kontraforima i kasnogotičkim portalom na južnom pročelju, do kojeg vodi strmo stubište. Portal i lik Boga Oca na vrhu izradio je milanski majstor Bonino Jakovljev 1418. godine, zajedno s dubrovačkim klesarima. Unutrašnjost crkve krije brojne umjetnine. Posebno se ističe monumentalno raspelo Paola Veneziana iz 1343. godine, jedno od najvećih slikanih raspela u Europi, koje je naručeno kao zavjet protiv epidemije kuge. Na glavnom oltaru nalazi se i pala „Čudo sv. Dominika“ koju je naslikao Vlaho Bukovac početkom 20. stoljeća. U crkvi se čuva i ulje na platnu Tiziana Vecellija iz 1550. godine, „Sv. Vlaho s Marijom Magdalenom“, a tu su i djela dubrovačkih slikara Nikole Božidarevića, Lovre Dobričevića i Mihajla Hamzića. Zanimljivo je da je u crkvi sv. Dominika već u 16. stoljeću osnovana prva javna knjižnica na jugoistoku Europe, a u 17. stoljeću i prva besplatna gimnazija dostupna svim slojevima društva. U crkvi su pokopani mnogi istaknuti Dubrovčani: nadbiskupi, plemići, književnici i obrtnici. Još jedna zanimljivost: u muzeju samostana čuva se prst sv. Dominika, donesen iz Bologne 1233. godine, što ovu crkvu čini i važnim mjestom hodočašća.

Vrata od Ploča su istočni ulaz u stari grad Dubrovnik i jedan od najsačuvanijih dijelova gradskih zidina. Ovaj kompleks čine unutarnja i vanjska vrata, povezani kamenim i drvenim mostovima koji su stoljećima bili ključna točka obrane grada. Vanjska vrata podignuta su 1450. godine prema nacrtu Simona della Cave, a most s jednim lukom izgrađen je godinu ranije, po uzoru na most kod Vratima od Pila. Drveni dio mosta mogao se noću podizati, što je omogućavalo potpunu kontrolu ulaza u grad i zaštitu od napadača. Unutarnja vrata izvedena su u romaničkom stilu, a iznad njih se nalazi statua svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, čiji je lik bio simbol sigurnosti i identiteta grada. Tijekom austrijske uprave u 19. stoljeću, probijena su dodatna, šira vrata kako bi se olakšao promet ljudi i robe. Odmah iznad unutarnjih vrata uzdiže se kula Asimon, koja je dodatno pojačavala obranu i nadzirala prilaz. U neposrednoj blizini vrata nalaze se dvije manje crkve – sv. Luke i Navještenja Marijina. Crkva sv. Luke danas ima zanimljivu novu funkciju: pretvorena je u galeriju, što je rijetkost među povijesnim crkvama unutar zidina. Prostor iza vrata danas je poznat kao Ploče, a ovo područje je postalo popularno zbog hotela, plaža i lakog pristupa moru. Vrata od Ploča povezuju stari grad s tvrđavom Revelin, jednom od najvažnijih obrambenih građevina Dubrovnika, i glavnom ulicom Stradunom, koja je kroz povijest bila žila kucavica grada.  Zanimljivo, Stradun je nekad bio morski rukavac koji je tek kasnije nasut i pretvoren u glavnu gradsku ulicu, što dodatno svjedoči o slojevitosti dubrovačke povijesti.

Tvrđava Revelin nalazi se na istočnom ulazu u Stari grad Dubrovnik, neposredno uz Vrata od Ploča, i već je na prvi pogled jasno zašto je bila ključna u obrani grada. Prvi zahtjevi za njezinu gradnju pojavili su se 1449. godine, a radovi su započeli 1463. Današnji oblik tvrđava duguje talijanskom inženjeru Antoniju Ferramolinu, čiji je plan iz 1538. godine pretvorio Revelin u gotovo neosvojivu četverokutnu utvrdu s oštrim kutom prema sjeveroistoku. Izgradnja po tom modelu završena je 1551. godine. Tvrđava je tada bila okružena dubokim jarkom i spojena s gradom putem kamenog mosta koji se mogao podignuti ako je to bilo potrebno. Revelin je bila prva linija obrane od turskih napada te je imala važnu ulogu u nadzoru ulaza u luku. Nakon razornog potresa 1667. godine, tvrđava je ostala gotovo netaknuta i služila je kao privremeno sjedište vlasti, dok su u nju bile prenesene državna i katedralna riznica, što dodatno potvrđuje njezin značaj. U tvrđavi su tijekom arheoloških istraživanja pronađeni ostaci radionica i peć poznatog ljevača oružja Ivana Krstitelja Rabljanina, koji je ovdje izrađivao topove i zvona za grad. Danas se Revelin koristi kao mjesto za kulturna i zabavna događanja, uključujući koncerte, izložbe i manifestacije poput Dubrovačkih ljetnih igara. Unutar tvrđave djeluje i poznati noćni klub Culture Club Revelin, koji redovito ugosti svjetski poznate glazbenike i DJ-eve. Tvrđava ima tri ulaza, a u prošlosti je bila okružena jarkom s tri strane i morem s četvrte, što ju je činilo gotovo neosvojivom.

Smještena podno gradskih zidina, ova luka razvila se tijekom srednjeg vijeka kao ključna točka dubrovačke pomorske trgovine i plovidbe. Već u 15. stoljeću imala je oblik koji je u velikoj mjeri sačuvan do danas, a njezin razvoj pratio je rast pomorske moći i trgovačkih veza Dubrovnika. Prvotno je služila kao pristanište za teretne i putničke brodove, opremljena dizalicama za istovar robe i prostorima za skladištenje. Urbanistički razvoj vezan je uz nasipavanje pličine između kopna i otočića, što je omogućilo proširenje prostora i nastanak glavne gradske ulice, Straduna, koja povezuje luku sa središtem grada. Luka je stoljećima bila epicentar gospodarskog života, no njezina je važnost opala s pojavom većih brodova, kada je trgovački i putnički promet preusmjeren u luku Gruž, udaljenu oko dva i pol kilometra. Osim trgovačkih funkcija, luka je bila mjesto popravaka brodova, skladištenja robe i drugih pomorskih aktivnosti. Arheološki nalazi u blizini potvrđuju dugu tradiciju pomorstva i trgovine na ovom području, s ostacima rimskih i srednjovjekovnih građevina.

Smještena na jugoistočnoj obali poluotoka Pelješca, ovo je mala, ali povijesno značajna luka koja je stoljećima služila kao pristanište i utočište za ribarske i trgovačke brodove. Iako nije velika poput dubrovačke stare luke, njezina uloga u lokalnoj pomorskoj tradiciji i ekonomiji bila je neizmjerno važna. Porporela je ime dobila po talijanskoj riječi "propera", što znači "pristanište" ili "mali mol", što jasno odražava njezinu funkciju. Izgrađena je kao zaštićena uvala s kamenim molom koji je služio za pristajanje manjih brodova i čamaca, posebno tijekom 15. i 16. stoljeća, kada je pomorska trgovina i ribarstvo na Jadranu doživljavalo procvat. Kamen koji je korišten za gradnju mola vjerojatno je vađen iz okolnih stijena, a sama konstrukcija pokazuje izvrsno poznavanje pomorskih uvjeta i tehniku gradnje u srednjem vijeku. Porporela je bila nezaobilazna luka za lokalne ribare, ali i za trgovačke posade koje su tu pronalazile zaklon od bure i drugih nepogoda. U neposrednoj blizini Porporele nalazila su se skladišta za ribu i pomorsku robu, kao i radionice za popravak mreža i brodova. Ova luka nije imala veliku vojnu funkciju, ali je bila dio šire mreže pomorskih pristaništa koja su omogućavala sigurnu plovidbu i opskrbu na Jadranu. Tijekom stoljeća, Porporela je pretrpjela manje preinake i obnovu, ali je zadržala svoj izvorni karakter malog, funkcionalnog pristaništa. U novije vrijeme, iako je njezina uloga u trgovačkoj plovidbi zamijenjena modernim lukama, danas se koristi uglavnom za pristajanje manjih plovila i turističkih brodica.

Na istočnoj strani dubrovačkih zidina, tik uz luku, stoji tvrđava sv. Ivan – ključna točka obrane grada s mora. Sagrađena je 1346. godine pod imenom „Tvrđava od mula”, a kasnije je proširena i spojena s Gundulićevom tvrđavom prema nacrtima dubrovačkog inženjera Paskoja Miličevića. Od 1557. godine, ova građevina polukružnog oblika izgleda gotovo isto kao danas. Tvrđava je izgrađena na stijeni koja izranja iz mora, što je omogućilo savršenu kontrolu ulaza u luku. S južne strane štitila je gradsku luku, dok je sjevernu stranu čuvala manja tvrđava sv. Luke. Između njih nekoć je bio razapet masivni lanac – toliko snažan da je mogao slomiti kobilicu svakog broda koji bi pokušao proći bez dopuštenja. Taj lanac je čuvao ulaz sve dok 1484. nije izgrađen umjetni otočić, lukobran Kaše, koji je dodatno ojačao obranu luke. Unutrašnjost tvrđave bila je prilagođena vojnim potrebama: tu su bile prostorije za vojnike, skladišta baruta i topova, te stražarnice s kojih se nadzirao svaki brod. U 16. stoljeću tvrđava je dodatno ojačana i podignuta, što je omogućilo postavljanje suvremenijih topova. Posebno zanimljivo – u prizemlju tvrđave danas se nalazi Akvarij, a na višim katovima Pomorski muzej. Ovdje se čuva i dio kulturnog blaga iz doba Dubrovačke Republike, a terasa tvrđave ljeti se koristi kao pozornica za Dubrovačke ljetne igre.

Dobrodošli na Dubrovačke gradske zidine. Nalazite se na jednom od najpoznatijih i najbolje očuvanih obrambenih sustava srednjovjekovne Europe. Zidine u potpunosti okružuju Stari grad Dubrovnik u dužini od gotovo dva kilometra. Građene su od 13. do 17. stoljeća, a visina im doseže do 25 metara. Debljina varira – prema kopnu do 6 metara, a prema moru između 1,5 i 3 metra. Sustav obrane uključuje 14 četverokutnih kula, dvije okrugle kule, dvije ugaone utvrde i četiri bastiona. U 13. stoljeću unutar zidina je živjelo oko 2000 ljudi, a do 15. stoljeća broj se povećao na oko 6000. Budući da se grad nije smio širiti izvan zidina, prostor unutar njih bio je ograničen i dragocjen. Prva utvrda na ovom mjestu podignuta je u 7. ili 8. stoljeću, dok današnji izgled zidina potječe iz 15. i 16. stoljeća. Nakon izuma baruta sustav obrane dodatno je ojačan kako bi izdržao topničke napade. Posebno se jačao nakon važnih povijesnih događaja, poput pada Konstantinopola 1453. godine, kada je izgrađena i kula Minčeta, najviša točka zidina s pogledom na grad. Jedna od zanimljivosti je i ta da tijekom gradnje zidina, svatko tko je ulazio u grad bio je dužan donijeti jedan kamen, sukladno svojoj tjelesnoj snazi, čime je gradnja postala zajednički napor cijele zajednice. Zidine su preživjele brojne opsade i prirodne katastrofe, uključujući potres 1667. godine koji je uništio veći dio grada, dok su zidine ostale gotovo netaknute. Danas su simbol Dubrovnika i jedna od njegovih najposjećenijih znamenitosti. Prosječno ih godišnje posjeti više od 1,2 milijuna ljudi.

Dubrovačka žičara jedina je takve vrste na jadranskoj obali i povezuje grad s vrhom brda Srđ. Otvorena je 1969. godine i odmah je postala značajna atrakcija, jer je bila prva žičara na Jadranu namijenjena turistima. Prva kabina mogla je prevoziti do 15 putnika. Brdo Srđ ima strateški značaj jer je stoljećima služilo kao prirodna obrambena točka iznad Dubrovnika. Tijekom Domovinskog rata žičara je teško oštećena; jedna kabina ostala je na vrhu, a druga je uništena. Žičara je bila izvan funkcije gotovo 20 godina. Obnovljena je i ponovno puštena u rad 2010. godine, na dan otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara. Nova žičara ima dvije kabine, svaka s kapacitetom od 30 osoba, i može prevesti do 1000 ljudi na sat u svakom smjeru. Vožnja traje oko 4 minute. Na vrhu Srđa nalazi se tvrđava Imperijal, sagrađena početkom 19. stoljeća tijekom francuske uprave, koja je danas pretvorena u Muzej Domovinskog rata. S platoa ispred tvrđave pruža se pogled na grad, Elafitske otoke i otvoreno more. Žičara je danas jedno od najposjećenijih turističkih sadržaja u Dubrovniku.

Trenutno se nalazite na vrhu brda Srđ, na tvrđavi Imperijal izgrađenoj između 1806. i 1812. godine tijekom francuske uprave, kao obrana od ruskih i crnogorskih snaga. Projekt je vodio general Auguste Marmont, a kamen za gradnju dopreman je s Korčule. Nakon pada Napoleona, tvrđava prelazi pod austrijsku vlast, koja je dodatno utvrđuje i koristi do kraja 19. stoljeća. Tijekom Domovinskog rata 1991. godine postaje ključno obrambeno uporište u obrani Dubrovnika, posebno tijekom bitke 6. prosinca. Tvrđava je tada pretrpjela oštećenja, ali je ostala očuvana. Danas se u njoj nalazi Muzej Domovinskog rata. Zajedno s drugim obrambenim objektima na Srđu, činila je važan dio fortifikacijskog sustava, a zbog svoje pozicije iznad UNESCO-ove jezgre grada imala je najveći strateški značaj.

Na vrhu brda Srđ, nedaleko od tvrđave Imperijal, nalazimo se u blizini velikog bijelog kamenog križa – simbola vjere, stradanja i otpornosti dubrovačkog kraja. Prvi križ postavljen je 1935. godine u povodu 1900. obljetnice Kristove muke, smrti i uskrsnuća, kao izraz duhovnosti lokalne zajednice i važan vjerski spomenik tog vremena. Tijekom Domovinskog rata, brdo Srđ bilo je jedna od glavnih obrambenih točaka u obrani Dubrovnika. U granatiranju 1991. godine, izvorni križ je u potpunosti uništen, ali branitelji su već sljedećih dana podigli drveni križ – znak da se duh obrane ne predaje. Nakon rata, zahvaljujući inicijativi biskupa Želimira Puljića, obnovljeni kameni križ svečano je postavljen 12. listopada 1997., a blagoslovio ga je kardinal Franjo Kuharić. Ostaci srušenog križa nisu zaboravljeni – 2003. ih je u Gružu blagoslovio papa Ivan Pavao II., a ugrađeni su u nove crkve i oltare diljem dubrovačke biskupije. Obnova je uslijedila nakon rata, a 1997. godine postavljen je novi križ, izrađen od bijelog kamena, visok oko 10 metara. Križ je podignut na istom mjestu, kao znak sjećanja na poginule branitelje i simbol mira i slobode. Danas križ na Srđu predstavlja važno spomen-obilježje i vidikovac, budući da se s njegove pozicije pruža panoramski pogled na Stari grad Dubrovnik, Jadransko more i okolne otoke.