Rijeka

Upravo se nalazite na Trgu Ivana Koblera, pred fontanom poznatijom kao „Stari kolodrob“, koja je simbol industrijske prošlosti i modernog identiteta Rijeke. Dizajnirana je 1974. kao spomenik tvornici papira Hartera, prikazuje kolodrob – mlin koji se koristio za preradu pulpe u papir, stiliziran kao monumentalna turbina smještena u središte dekorativne bazene fontane. Reinterpretacija klasičnog oblika fontane spojena je s industrijskom simbolikom – dva velika kamena kotača (elementi mlina) stoje paralelno i podignuti su iznad vodenog spremnika, čineći snažan vizualni dojam koji evocira energiju grada i industrijske osnove »Grada papira«. Fontana je integrirana u veliko uređenje trga 2014.–2015. godine: obnova je uključivala sanaciju podzemnih instalacija protiv izbijanja podzemnih voda, popločavanje granitom i kastavskim sivcem, ugradnju LED rasvjete unutar stepenica fontane te nove javne rasvjete kojom je istaknuta fontana i prolaz Ure ispod gradskih zidina. Iako na prvi pogled izgleda kao pitoreskna urbano-umjetnička instalacija, fontana zapravo podsjeća na tehničku sposobnost Rijeke i njen industrijski karakter, a stalno prisustvo vode čini je omiljenim mjestom susreta za mještane i posjetitelje. Svjetlosna LED traka ugrađena je u rubove stepenica fontane, stvarajući efekt obrisanog kružnog pokreta mlinskog kotača po noći. Fontana „Stari kolodrob“ tako simbolično interpretira prošlu proizvodnu funkciju i pretvara ju u estetski element gradskog prostora, gdje industrija postaje umjetnički oblik.

Gradski toranj je smješten u samom srcu Korza, glavnog riječkog šetališta. Iako se danas doživljava kao slikovit orijentir i simbol urbanog identiteta Rijeke, njegova povijest seže još u srednji vijek kada je služio kao gradska vrata — prolazna kula koja je označavala ulaz u tada utvrđeni grad. Izgrađen je vjerojatno na temeljima kasnoantičkih gradskih vrata, a kroz stoljeća je doživljavao brojne arhitektonske preinake koje su oblikovale njegov današnji izgled. Nakon velikog potresa 1750. godine, carica Marija Terezija potaknula je obnovu grada, a u sklopu tog procesa toranj je dobio barokni portal s reljefnim poprsjima careva Leopolda I. i Karla VI., u znak zahvalnosti za odluke koje su bile važne za razvoj Rijeke, poput proglašenja slobodne luke. Tijekom 18. i 19. stoljeća dodatno su ga nadograđivali arhitekti Antun Gnamb i Filibert Bazarig, čime je postigao svoj karakteristični historicistički izgled s tamburom i kupolom. Toranj je 1983. godine zaštićen kao kulturno-povijesni spomenik. Jedan od najzanimljivijih detalja tornja je reljef dvoglavog orla s geslom "INDEFICIENTER", što znači „neprestano“ ili „nepresušno“. Ovaj simbol vjernosti Habsburškoj Monarhiji ima bogatu i turbulentnu povijest. Tijekom 20. stoljeća, fašisti su 1919. orlu odstranili jednu glavu, a nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti odlučile su u potpunosti ukloniti skulpturu. Ipak, 2017. godine, uoči projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture, postavljena je nova replika dvoglavog orla, izrađena prema sačuvanim arhivskim nacrtima. Skulptura je aluminijska, visoka 2,5 metra, s rasponom krila od 3 metra, i danas ponovno krasi vrh tornja, otprilike 30 metara iznad Korza. Unutrašnjost tornja krije stari mehanizam sata iz 19. stoljeća, kao i sustav za upravljanje javnom rasvjetom i fontanama. Prolaz ispod tornja vodi prema riječkom Starom gradu, a uz njega su sačuvani brojni memorijalni natpisi i srednjovjekovni kameni detalji. Gradski toranj u Rijeci tako ne nosi samo funkciju sata ili orijentira u prostoru, već predstavlja simbol vjernosti, povijesti, političkih mijena i trajne veze grada s njegovim identitetom.

Sada se pred vama nalazi Rimski luk, također poznat kao i Stara vrata u ovom području. Ova građevina pak nije trijumfalni slavoluk kako se prvotno pretpostavljalo, već je bio glavni ulaz u središte kasnoantičkog vojno-administrativnog kompleksa, odnosno zapovjedništva rimske utvrde pod imenom Tarsatica. Rimski luk je izgrađen negdje između 3. i 4. stoljeća , kao dio fortifikacijskog sustava Liburnijskog limesa koji je štitio rimske granice od barbarskih napada. Ovaj arhitektonski spomenik visok je oko 5,8 metara i širok oko 3,6 metara, a izgrađen je od velikih kamenih blokova bez vezivnog materijala, što je doprinijelo njegovoj dugovječnosti. Rimski luk predstavlja najstariji sačuvani arhitektonski spomenik u Rijeci i svjedoči o važnosti grada još u antičko doba. Arheološka istraživanja su potvrdila da je luk bio ulaz u vojnu utvrdu (pretorij) i dio zidina koje su štitile grad od 3. do 5. stoljeća. Ova utvrda bila je ključni dio obrambenog sustava Claustra Alpium Iularum, koji je povezivao područje Rijeke s unutrašnjošću i štitio rimske teritorije od neprijatelja. Danas su Stara vrata u lošem stanju, s vidljivim oštećenjima i pukotinama na kamenim blokovima, zbog čega su konzervatori pokrenuli inicijative za njihovu obnovu i zaštitu. Radovi na sanaciji i konzervaciji započeli su 2019. godine, a očekuje se nastavak i potpuna restauracija.

Pred vama je palača Municipija, nekadašnje sjedište riječkog gradskog poglavarstva, koja svojom elegantnom pojavom dominira Trgom Riječke rezolucije. Ova zgrada bila je dom gradske uprave od 1833. do 1945. godine, svjedočeći burnim razdobljima gradske povijesti i promjenama vlasti koje su obilježile Rijeku. Današnji izgled palače potječe iz druge polovice 19. stoljeća, kada ju je, u duhu venetskog klasicizma, preoblikovao znameniti arhitekt dr. Filibert Bazarig. Posebno su dojmljiva tri pročelja, pažljivo komponirana i povezana s okolnim povijesnim građevinama – ponajprije baroknom crkvom sv. Jerolima i nizom klasicističkih zgrada na trgu. Zanimljivo je da je gradska uprava prije ove palače stoljećima djelovala u Palacu Komuni, renesansnoj zgradi preko puta Gradskog tornja, koja je osim upravne imala i kulturnu funkciju – u njoj je, između ostaloga, prvi glazbeni nastup i poduke imao slavni skladatelj Ivan pl. Zajc. Palača Municipija ističe se elementima umjerene scenografije: skladni ritam plitkih pilastara, trokutni i segmentni zabati, te vodoravni vijenac pod atikom daju joj elegantan izgled i odražavaju spoj renesanse i klasicizma. Ovdje su se donosile ključne političke odluke i odvijao intenzivan društveni život, osobito u razdoblju dinamičnih promjena tijekom 19. i 20. stoljeća. Danas palača više ne služi kao gradska vijećnica, ali još uvijek svjedoči o bogatoj tradiciji i identitetu Rijeke.

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije – poznata među Riječanima kao Vela Crikva ili Assunta – jedna je od najstarijih i najslojevitijih sakralnih građevina grada. Smještena u povijesnoj jezgri, ova crkva pokazuje kako se na jednom mjestu isprepliću stoljeća, arhitektonski stilovi i bogata kulturna baština Rijeke. Crkva je podignuta u ranom srednjem vijeku na temeljima rimskih termi, čiji hipokaust – sustav podnog grijanja – još uvijek leži skriven ispod okolnih zgrada. Prvi pisani tragovi o crkvi javljaju se u 15. stoljeću, a kroz povijest je više puta stradavala, obnavljana i dograđivana. Posebno je značajna obnova nakon rušenja 1509. te velika barokna dogradnja od kraja 17. do sredine 18. stoljeća, kada je oblikovana kao trobrodna bazilika bogato ukrašena štukaturama i oltarskim paležima priznatih majstora poput Michelazzija, Pasqualea Lazzarinija i Valentina Metzingera. U kompleksu crkve izdvaja se znameniti Kosi toranj, nastao iz starog srednjovjekovnog zida i dijelom utemeljen na ostatcima kasnoantičkih građevina. Zbog različitih temelja i podzemnih voda, vrh mu je danas nagnut za oko 40 cm od okomite linije, što ovu građevinu čini prepoznatljivim riječkim simbolom. Barokna unutrašnjost crkve posebno dojmljuje brojnim mramornim oltarima, među kojima se ističe glavni oltar Jacopa Contiera te slavoluci i štukature Giulija Quadria. U svetištu se nalazi grobnica patricijske obitelji Orlando, a među oltarnim slikama važna je pala Ivana Simonettija iz 1852., vješta replika slavne Tizianove “Assunte”. Vrijednost ove lokacije dodatno je potvrđena arheološkim otkrićem 2020. godine, kada su ispod crkve pronađeni fragmenti antičke kamene ploče s reljefom dvaju dupina i trozupca boga Neptuna – simboli koji se tradicionalno povezuju sa zaštitom pomoraca i ranokršćanskim običajima na Jadranu. Crkva je kroz 19. i 20. stoljeće doživjela brojne obnove, a posljednji konzervatorski radovi uključuju obnovu svodova, planiranu restauraciju novog lapidarija i ugradnju seizmološkog uređaja radi zaštite Kosog tornja.

Stojite pred Kosim tornjem, čija povijest doseže daleko u srednji vijek. Ovaj zvonik crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije ne privlači pažnju samo svojim skromnim, romaničkim izgledom, već i neobičnim nagibom zbog kojeg ga Riječani s ponosom nazivaju “kosi”. Na ulazu u toranj uklesana je godina 1377., što znači da ovaj spomenik izdržava vrijeme i izazove više od šest stoljeća. No, toranj je zapravo i stariji – njegova izvorna jezgra sagrađena je još ranije kao postojani čuvar, jedan od rijetkih očuvanih svjedoka izgubljenog Starog grada Rijeke. Nagib tornja, danas iznosi oko 40 centimetara, prvi je put točno izmjeren 1920. godine. Krivac za tu nesvakidašnju sklonost je podzemni potok Lešnjak, koji je godinama potkopavao njegove temelje. Iako nagnut, struka neumorno ponavlja kako je građevina potpuno stabilna i sigurna za znatiželjne posjetitelje. Kosi toranj preživio je i razorne potrese, poput onoga 1750., nakon kojeg je bio djelomično srušen i ponovno uzdignut. Njegov današnji šiljati krov i visina oblikovani su u 18. stoljeću, dok mu je romanički izgled obnovljen 1928. godine. Građen od masivnih kamenih blokova, dao je Rijeci autentični primjer srednjovjekovne arhitekture. Zanimljivo je da je toranj bio najviši u nekadašnjem Starom gradu – čak i stariji od današnjeg omiljenog gradskog šetališta, Korza.

Sada gledate prema katedrali sv. Vida, baroknoj rotundi monumentalnih proporcija koja već stoljećima dominira riječkim krajolikom. Gradnja crkve započela je 15. lipnja 1638. godine, a s prekidima trajala gotovo sto godina. Projekt je osmislio isusovački arhitekt Giacomo Briano, inspiriran slavnijom venecijanskom crkvom Santa Maria della Salute. Sagrađena je na povišenom mjestu u središtu tadašnjeg srednjovjekovnog grada, na mjestu gdje je prije stajala manja crkva sv. Vida, zaštitnika Rijeke. U glavni barokni oltar uklopljeno je i čudotvorno raspelo iz stare crkvice, što povezuje povijest s duhovnom tradicijom. Tijekom gradnje, početni projekt je modificiran pa je 1727. godine arhitekt Bernardin Martinuzzi dodao galeriju na prvom katu. Ova galerija imala je i svoju funkciju razdvajanja redovničkog novicijata od puka tijekom liturgijskih obreda, što svjedoči o složenosti tadašnjih crkvenih običaja. Katedrala sv. Vida imala je važnu ulogu ne samo kao vjersko središte već i kao mjesto u kojem su kapetani Rijeke polagali svečanu zakletvu prije početka svoje službe. Financirana je sredstvima grofice Ursule Thanhausen i prihoda Kastavske gospoštije, a njezina unutrašnjost bogato je ukrašena baroknim oltarima, umjetninama i vrijednim liturgijskim predmetima povezanima s riječkom poviješću i djelovanjem isusovačkog reda. Unutrašnjost krije umjetničke radove, među kojima se ističu djela Antonija Michelazzija, najvažnijeg baroknog kipara mramora na hrvatskoj obali u 18. stoljeću. No, vrijedi istaknuti da fasadne obloge nikada nisu u potpunosti dovršene kamenim pločama, što je posljedica dugotrajnog trajanja gradnje i izmjena planova. Katedrala je bila isusovačka samostanska crkva, a tek je 1925. stekla status stolne crkve, što dodatno potvrđuje njezin značaj u duhovnom i kulturnom životu Rijeke. Kroz ovu crkvu utjecaj isusovačkog reda na razvoj grada bio je ogroman, posebice kroz obrazovanje i društveni angažman.

Kalvarija iznad Kozale u Rijeci vodi putnike kroz tijek vjerske tradicije i povijesnih slojeva grada. Poput staza Križnog puta koje su nekad vodile hodočasnike prema vrhu, puteljci odozdo do vrha brijega donose osjećaj prošlosti obojen važnim vjerskim značenjem. Na padini su nekada stajale kapelice koje su prikazivale različite postaje Muke Kristove – danas je od njih ostalo tek nekoliko kamenih ostataka i dijelovi rimsko-baroknih zidova, često zarasli u zelenilo i nisu skroz pristupačni za razgled. Na vrhu uspona, stajalište Crkvice sv. Fabijana i Sebastijana dominira srednjovjekovnim zrakom. Ta mala sakralna građevina služi kao zavjetna kapela još od 13. stoljeća, podignuta prema predaji 1291. godine u vrijeme kuge. Ipak, današnji izgled potječe iz 16. stoljeća, kada je lokalna bratovština podigla kapelicu posvećenu svetom Sebastijanu. Natpis iz 1562. godine nad ulazom svjedoči o vremenu gradnje. Crkvica se nalazi u jednoj od kala, uskim srednjovjekovnim prolazima, upravo iznad kasnoantičkog zida koji je otkriven restauracijom i danas inkorporiran u sakristiju. Radovi arheologa otkrili su da je podlogu crkve neporecivo povezana s antičkom Tarsatikom, starim rimskim naseljem pod današnjim Rijekom. Iako je mala i skromna u dekoraciji, kapela ima povijesnu težinu – preživjela je pokušaje rušenja jer su građani prepoznali njezinu važnost i vezanost uz procesije i pučku tradiciju. Danas, iako prekrivena zelenilom i pomalo napuštena, nosi u sebi tragove prošlih vremena – od epidemija preko antičkih bedema, do strme pješačke staze koja povezuje Kalvariju s gradom.

U ovim trenutcima ispred vas se nalazi gradska tržnica, još poznata kao placa. Placa je jedan od najživljih gradskih prostora s dugom tradicijom koja seže u 19. stoljeće. Smještena je na prostoru koji je postupno nasipan od mora od 1825. godine, u blizini riječkog kazališta i luke, na mjestu gdje su se nekada lokalni ribari iskrcavali i prodavali svoj ulov na otvorenom. Sama tržnica se sastoji od tri glavne građevine: dva jednaka paviljona i zgrade ribarnice, koje zajedno čine harmoničan urbanistički sklop. Dva paviljona izgrađena su 1880-1881. godine prema projektu inženjera Izidora Vauchniga, koristeći tada najsuvremeniju željeznu konstrukciju i staklo, što je bio inovativan pristup za to doba. Njihova pročelja ukrašena su reljefima voća i povrća, a unutrašnjost je zamišljena kao velika, visoka prostorija bez pregrada, s prodajnim boksovima uz vanjski plašt građevine. Ribarnica, koja je prvotno bila otvorena, od 1866. godine je pokrivena, a današnja zgrada ribarnice izgrađena je u razdoblju od 1914. do 1916. godine prema projektu riječkog arhitekta Carla Pergolija. On je u oblikovanju pokazao naklonost bečkoj secesiji, a pročelje i unutrašnjost ukrašeni su kamenim dekoracijama s motivima morskog života, rad venecijanskog kipara Urbana Bottassa. Ove dekoracije uključuju kapitele, fontane i reljefe riba, rakova i hobotnica, koji stvaraju dojam živosti i pozivaju prolaznike da uđu u ribarnicu. Tržnica je tijekom godina bila zatvorena samo tijekom obnove 1971. i 1974. godine, a restauracija iz 2009. godine vratila je paviljonima izvornu zelenu boju i obnovila ukrasne elemente, čime je očuvan njezin povijesni izgled i značaj u svakodnevnom životu grada.

Sada se nalazite na najvažnijoj gradskoj ulici i šetnici grada Rijeke, koja se zove Korzo. Naziv „Korzo“ dolazi od talijanskog „corso“, što označava glavnu ulicu ili šetnicu, a ulica svoj konačan, prepoznatljiv oblik počinje dobivati u prvoj polovici 19. stoljeća, nakon rušenja gradskih zidina i velikih radova na nasipanju obale. Tu su, na nekadašnjoj morskoj obali, izrastale reprezentativne palače različitih arhitektonskih stilova – od klasicizma, historicizma, secesije do moderne – koje i danas svjedoče o Rijeci kao jednom od kulturnih i gospodarskih središta Sredozemlja. Na jednom kraju Korza uzdiže se Gradski toranj, simbol grada i najpopularnija orijentacijska točka, dok drugi kraj upotpunjuju fontane i visoka “riječka neboder-kuća” na Jadranskom trgu. Ulice su svakodnevno prepune pješaka svih generacija i nacija – turista, građana i poslovnih ljudi – čija vreva stvara urbanistički mozaik grada poznatog po međukulturalnosti i otvorenosti. Korzo je uvijek bio epicentar gradskog života – od prijepodnevnih kava do večernjih šetnji, trgovina i poznatih kavana, ali i mjesto okupljanja tijekom Riječkog karnevala, tematskih sajmova, sportskih proslava i kulturnih performansa. Svaki kutak krije dio povijesti: od gradske vijećnice i robnih kuća do legendarnih slastičarni i galerija.

Pred vama je Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, središnja pozornica kazališnog života u Rijeci. Prvo kazalište na ovom mjestu sagrađeno je davne 1765. godine, ali današnja zgrada otvorena je 3. listopada 1885. pod imenom Teatro Comunale. Projektirali su je poznati bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer, koji su osmislili više od 40 kazališta diljem Europe, uključujući i bečku Volksoperu te zagrebački HNK. Kazalište je izgrađeno u neobaroknom stilu, a pročelje krase kipovi austrijskog kipara Völkela. Posebno zanimljivo: strop su oslikali Gustav i Ernst Klimt, a Gustav Klimt kasnije je postao jedan od najpoznatijih slikara secesije. Prve izvedbe bile su Verdijeva “Aida” i Ponchiellijeva “La Gioconda”, što je odmah podiglo ljestvicu umjetničke kvalitete. Tijekom godina, kazalište je mijenjalo imena – od Teatro Comunale, preko Teatro Verdi, do Narodnog kazališta nakon Drugog svjetskog rata. Današnje ime nosi od 1994., u čast skladatelju Ivanu pl. Zajcu, čija je opera “Nikola Šubić Zrinjski” postala simbol hrvatske glazbene baštine. Velika obnova provedena je između 1970. i 1981. godine. Tada su modernizirani svi tehnički sustavi, ali je vanjski izgled zgrade ostao gotovo nepromijenjen, što je rijetkost kod ovakvih zahvata. Danas HNK Ivana pl. Zajca ima četiri umjetnička ansambla: Hrvatska drama, Talijanska drama, Opera i Balet. Zanimljivo je da je riječko kazalište jedno od rijetkih u Europi koje ima stalni talijanski dramski ansambl, što odražava bogatu multikulturalnu povijest grada. Repertoar je raznolik – od klasike do suvremenih djela – i redovito privlači publiku iz cijele regije.

Sada gledate palaču Modello. Ova impresivna zgrada nastala je između 1883. i 1885. godine, točno na mjestu gdje je nekad stajalo poznato kazalište Adamić. Projekt su osmislili Fellner i Helmer, bečki arhitekti čije su građevine obilježile mnoge europske gradove – među njima i riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Palača Modello odmah privlači pažnju svojim neobaroknim pročeljem i bogatom kombinacijom elemenata iz renesanse i baroka. Ovakav spoj stilova bio je tada prava rijetkost u Rijeci, a palača je, zanimljivo, građena u vrijeme kada je Rijeka željela parirati Trstu, pa je čak i ime “Modello” preuzeto iz Trsta, gdje postoji istoimena palača. Fasadu krase skulpturalni reljefi riječkog kipara Ignazia Doneghanija, dok su kovani željezni detalji djelo Matije Dumčića. Na pročelju se nalazi i spomen-ploča iz 1897. godine, koju je postavio unuk Adamića, tadašnji gradonačelnik Giovanni Ciotta. Unutrašnjost palače jednako je zanimljiva – stubište i svečana dvorana odiše raskošem, a u prošlosti je svaki separe kavane bio uređen u drugačijem orijentalnom stilu, od turskog do perzijskog. Prvotno je palača bila sjedište Riječke štedionice i društva Casinò Patriottico, što je tada bio popularan oblik kulturnih okupljanja. Mnogi se još sjećaju kavane u prizemlju, gdje je kavu ispijao i Frano Supilo, poznati novinar i političar. Danas se u palači nalaze prostori Talijanske unije i Circolo italiano di cultura, a do nedavno je ovdje više od pola stoljeća djelovala Gradska knjižnica Rijeka. Zanimljivo je da je palača Modello građena u vrijeme epidemije kolere, što nije spriječilo tadašnje gradske vlasti da ulože znatna sredstva u njezinu izgradnju i uređenje. Palača Modello nije samo arhitektonski dragulj, već i simbol riječkog natjecanja s drugim jadranskim gradovima, posebno s Trstom. Danas je još uvijek otvorena, prostori su dostupni posjetiteljima i svi mogu uživati u ovom jedinstvenom dijelu riječke povijesti.

Pred vama stoji bivša tvornica Rikard Benčić, koja drži veliku važnost u Hrvatskoj kao značajni industrijski kompleks. Tvornica predstavlja simbol transformacije Rijeke iz grada industrije u grad kulture i kreativnosti. Smještena u samom srcu grada, tvornica svjedoči o bogatoj industrijskoj prošlosti grada Rijeke, ali i o njezinoj suvremenoj viziji razvoja. Sami kompleks je izgrađen u 18. stoljeću kao rafinerija šećera, te je jedna od prvih industrijskih tvornica na riječkom području. Tijekom 19. stoljeća, dok se grad mijenjao i razvijao, također je i kompleks mijenjao svoju funkciju. Kompleks je služio kao tvornica duhana, onda kao vojno skladište, pa nakon toga tvornica brodske i motorne opreme. Svoj naziv tvornica dobiva u čast Rikarda Benčića, istaknutog radnika i narodnog heroja Drugog svjetskog rata, što je simbolično povezalo dugu industrijsku tradiciju s radničkim pokretom, a i socijalističkim razdobljem Rijeke. Negdje u drugoj polovici 20. stoljeća, tvornica je bila jedna od najvažnijih proizvodnih baza u području Rijeke, zapošljavajući tisuće radnika. Međutim, kao i za sve ostale industrijske tvornice u Hrvatskoj , dolazi vrijeme kada prestaje rad zbog gospodarskih tranzicija tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih. Nakon dugog razdoblja zapuštenosti, kompleks Rikard Benčić postao je jedan od ključnih projekata kulturne revitalizacije Rijeke, posebno u okviru priprema za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Kompleks je vrijedan primjer industrijske arhitekture koja se proteže od baroka do modernizma. Obnova je pažljivo izvedena s ciljem očuvanja povijesnih elemenata poput kamenih zidova, željeznih konstrukcija i industrijskih detalja, uz uvođenje suvremenih tehnologija i funkcionalnosti. Projekt je sufinanciran sredstvima iz europskih fondova, što je omogućilo kvalitetnu i održivu revitalizaciju.

Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka (MMSU) živi u obnovljenom industrijskom prostoru nekadašnje tvornice Rikard Benčić. Nastao davne 1948. kao Galerija likovnih umjetnosti, MMSU je na današnju lokaciju stigao tek 2017., nakon višedesetljetnog “lutanja” kroz nekoliko gradskih prostora: Guvernerova palača, zgrada Sveučilišne knjižnice i bivši gradski galerijski prostori. Današnja koncepcija muzeja, koju je osmislio arhitekt Dinko Peračić, poznata je po "muzeju u nastajanju"—sačuvani su sirovi industrijski podovi, originalni stupovi i betonska struktura, a minimalistički styling omogućava fleksibilan galerijski prostor prepoznat domaćim i inozemnim profesionalcima (za projekt je MMSU nagrađen nagradom Bernardo Bernardi). Muzej nema stalni postav: izložbe su stalno u pokretu, publici donoseći selektivne retrospektive, tematske cikluse, međunarodne i mlade autore, ali i projektne formate koji komentiraju suvremene teme, grad, zajednicu i društvo. MMSU sustavno okuplja i čuva zbirke grafike, crteža, fotografije, plakata i multimedijske umjetnosti, s posebnim naglaskom na radove ključnih riječkih i hrvatskih umjetnika (npr. Romolo Venucci, Božidar Rašica, Slavko Grčko). Uz Riječki Salon, Biennale mladih umjetnika i zbirku međunarodnog crteža, MMSU redovito potiče urbane intervencije, performanse, gostujuće radionice te ljude svih generacija uključuje kroz edukativne programe i razgovore s umjetnicima. Tijekom projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, MMSU je postao epicentar domaće i europske suvremene umjetnosti, otvoren za eksperimente, interdisciplinarne dijaloge i vizualne inovacije.

Sada stojite ispred impozantne Guvernerove palače, jednog od najvažnijih povijesnih i arhitektonskih simbola Rijeke. Izgrađena je između 1893. i 1896. prema projektu Alajosa Hauszmanna, na nalog guvernera Lajosa Batthyánya. Palača je građena u neorenesansnom stilu inspiriranom talijanskom renesansom i smještena je na uzvišenju s pogledom na riječku luku, čime je postala jedno od reprezentativnih mjesta u panorami grada. Ova zgrada nije bila samo rezidencija guvernera, već i središte važnih političkih događanja sve do 1945. godine. Tijekom bogate povijesti na njoj su se često mijenjale zastave raznih država, što odražava burnu prošlost Rijeke i regije. Od 1948. godine, palača je dom Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, čije zbirke prezentiraju razvoj pomorstva i povijesnu baštinu Primorsko-goranske županije – od prapovijesti do suvremenog doba. Dio izvornog namještaja, umjetnički predmeti i raskošni saloni, poput Crvenog, Zelenog i Mramorne dvorane, sačuvani su i dostupni posjetiteljima. Muzejska izložba „Kroz prozor Guvernerove palače“ posebno ističe povijesni značaj ove lokacije, nudeći interaktivni uvid u političke i kulturne događaje od kraja 18. do sredine 20. stoljeća. Posjetitelji ovdje mogu saznati više o ulozi guvernera, odnosima s Habsburškom Monarhijom i turbulentnim promjenama vlasti, uključujući i razdoblje pripojenja Kraljevini Italiji.

Sada se pred vama nalazi prirodoslovni muzej Rijeka, jedan je od najstarijih i najvažnijih muzeja u Hrvatskoj, posvećen istraživanju, očuvanju i prezentaciji prirodne baštine riječkog područja i šire regije. Smješten u povijesnoj vili grofa Negronija, unutar zelenog parka Nikole Hosta u samom centru Rijeke, muzej je mjesto susreta znanosti, edukacije i kulture. Sami muzej je osnovan 16. svibnja 1876. godine na inicijativu dr. Josefa Romana Lorenza, koji je njegov koncept oblikovao prema uzoru na bečki Naturhistorisches Museum. Muzej je kroz povijest prošao brojne faze razvoja i širenja, a kao samostalna institucija djeluje od 1945. godine. Za javnost je prvi put otvoren 1. svibnja 1946., a od tada kontinuirano obogaćuje svoje zbirke i programe. Prirodoslovni muzej Rijeka čuva oko 90.000 eksponata raspoređenih u 26 zbirki koje pokrivaju širok spektar prirodoslovnih tema. Među njima su minerali, spužve, alge, kukci, ptice, sisavci, gmazovi i vodozemci karakteristični za riječko područje i okolinu. Također je ovaj muzej modernizirao svoje izložbe uvođenjem multimedijalnih sadržaja i interaktivnih edukativnih radionica, poput "Akvarija – multimedijalnog centra" u prizemlju, gdje se djeca i odrasli kroz igru upoznaju s morskim svijetom. U neposrednoj blizini muzeja nalazi se i botanički vrt, otvoren 2005. godine, koji predstavlja prirodnu floru riječkog područja. Vrt je zamišljen kao mjesto za opuštanje, ali i kao edukativni prostor u kojem posjetitelji mogu upoznati autohtone biljne vrste i njihovu ulogu u ekosustavu. Prirodoslovni muzej upravlja i stalnim postavom "Divljina s pogledom na more" u povijesnom Kaštelu Zrinskih u Brodu na Kupi. Ovaj postav nagrađen je godišnjom nagradom Hrvatskog muzejskog društva za najbolji stalni postav u Hrvatskoj. Kroz interaktivne izložbe i interpretacijski centar "Putovima Frankopana", posjetitelji mogu istražiti prirodnu baštinu Gorskog kotara i upoznati se s poviješću ovog kraja.

U ovom trenutku gledate Muzej grada Rijeke, opći kulturno-povijesni gradski muzej osnovan 1994. godine preimenovanjem bivšeg Muzeja narodne revolucije Rijeka, koji je djelovao od 1961. godine. Sjedište muzeja od 2020. nalazi se u povijesnoj Palači šećerane, jednom od važnih baroknih spomenika u Rijeci, dok su druge lokacije muzeja zgrada iz 1976. godine u dvorištu Guvernerove palače i motorni brod Galeb. Muzej prikuplja, obrađuje i restaurira građu vezanu uz povijest, kulturu, gospodarstvo, politiku, znanost, obrazovanje i sport Rijeke od 18. do 21. stoljeća. Organiziranjem izložbi, istraživačkih projekata i objavljivanjem kataloga, muzej predstavlja bogatu povijest grada i njegove znamenite građane, poput arhitekata, umjetnika i znanstvenika. Zgrada muzeja iz 1976. godine projektirao je arhitekt Neven Šegvić, koji je za taj rad dobio nagrade za najbolje arhitektonsko ostvarenje u Hrvatskoj. Sami muzej je važan kulturni centar Rijeke, koji čuva i prezentira dokumentarnu i materijalnu baštinu grada, te aktivno sudjeluje u kulturnom životu zajednice. Muzej grada Rijeke je ključna institucija za očuvanje i promicanje riječke povijesti i kulture, smještena u povijesnim i modernim prostorima, s bogatim stalnim postavom i brojnim izložbama koje prikazuju razvoj grada kroz stoljeća.

Sada pred vama stoji Riječki tunel, poznat i kao TunelRi. Ovo je podzemni pješački tunel dug oko 350 metara, smješten ispod povijesne jezgre Rijeke, od katedrale sv. Vida do dvorišta Osnovne škole Dolac. Izgrađen je u razdoblju od 1939. do 1942. godine, a prokopala ga je talijanska vojska u živoj stijeni s ciljem zaštite civilnog stanovništva od savezničkih zračnih bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata. Tunel je širok oko 4 metra, a prosječna visina mu je 2,5 metara, dok se na nekim mjestima spušta na dubinu od deset metara. Ima dva slijepa odvojka; jedan vodi prema Trgu Riječke rezolucije i zgradi nekadašnjeg gradskog municipija, a drugi prema katedrali sv. Vida. Na zidovima tunela još uvijek su vidljivi originalni natpisi iz rata, poput "Riservato all U.N.P.A." ("Rezervirano za protuzračnu obranu"). Tijekom 1944. i 1945. godine, kada je Rijeka bila izložena intenzivnim savezničkim bombardiranjima, tunel je služio kao sklonište za stanovništvo. Sličnu funkciju imao je i tijekom Domovinskog rata, kada su se u njemu u dva navrata sklonili građani. Nakon što je bio zatvoren gotovo 75 godina, tunel je temeljito očišćen, obnovljen i opremljen novom rasvjetom te je 5. svibnja 2017. ponovno otvoren za javnost kao turistička atrakcija i javni prolaz. Unutarnja temperatura tunela je stabilna i iznosi oko 15°C, što ga čini ugodnim za posjet tijekom cijele godine. U sklopu obnove postavljena je i video instalacija "Tunel-RI" autora Sandra Đukića, kao dio suvremenih umjetničkih sadržaja. Tunel je danas popularna turistička destinacija koja posjetiteljima pruža jedinstveni uvid u riječku povijest i vojnu arhitekturu, a istovremeno je i važan podsjetnik na teška ratna vremena kroz koja je grad prošao.

Nalazite se u samom srcu riječkog Starog grada gdje se nalazi Arheološki park Principij, autentično mjesto na kojem povijest doslovno izvire iz tla. Ovdje, na Trgu Jurja Klovića, oko crkve sv. Vida i uz Ulicu Pod Voltun, danas su vidljivi dobro očuvani ostaci rimskog vojno-upravnog kompleksa, nekoć ključnog za život rimskog garnizona na rubu carstva. Arheološka iskopavanja provedena 2007. godine pod nadzorom Hrvatskog restauratorskog zavoda otkrila su složeni tlocrt principija iz druge polovice 3. stoljeća. Središte kompleksa bilo je otvoreno popločano dvorište, koje su sa triju strana okruživale prostorije namijenjene skladištenju oružja i opreme, dok je četvrtu stranu zatvarala monumentalna zgrada – bazilika, vjerojatno korištena za administrativne i vjerske svrhe. Pronađeni su i ostaci bočnih prostorija, stepeništa, popločenja te pročelja središnje građevine – sve to svjedoči o graditeljskoj dovitljivosti Rimljana kasne antike. Kroz povijest, na temeljima rimskih principija nastajale su srednjovjekovne, renesansne i barokne kuće. Antički zidovi – građeni naprednom tehnikom opus mixtum (izmjenom slojeva kamena i opeke) – danas su mjestimično očuvani do visine drugog kata susjednih povijesnih zgrada, nenametljivo integrirani u tkivo grada. Današnji izgled parka rezultat je projekta arhitekta Nenada Fabijanića, koji je prostor oblikovao kao javni arheološki prizemni park, istodobno funkcionalan za kulturna događanja i svakodnevni život. Posebno je upečatljiv kontrast bijele lamelne strukture i crvenog betona, koji jasno označava granicu između antičkih slojeva i suvremenog grada. Uređenje parka omogućeno je znatnim ulaganjima iz spomeničke rente Grada Rijeke te Ministarstva kulture, a svečano otvorenje 2014. godine popraćeno je kulturnim manifestacijama, svjetlosnim projekcijama i hologramskim izložbama.

Trenutno pred vama stoje Dominikanski samostan i crkva svetog Jeronima, važni sakralni i kulturno-povijesni kompleks u središtu grada. Smješteni na Trgu Riječke rezolucije, oni svjedoče o višestoljetnoj povijesti i arhitektonskim promijenama i duhovnoj tradiciji koja traje više od sedam stoljeća. Kompleks je izvorno osnovan 1315. godine kao augustinski samostan, pod pokroviteljstvom riječkih feudalnih gospodara, knezova Devinskih. Gradnja je započela u vrijeme Ugona II., a završena je 1408. godine pod upravom njegovog unuka Ugona VI. Augustinski red djelovao je ovdje sve do kraja 18. stoljeća, kada su reforme cara Josipa II. ukinule mnoge samostane, uključujući i ovaj. Nakon gotovo dva stoljeća, 1951. godine, kompleks preuzimaju dominikanci, koji ga obnavljaju i nastavljaju dugu duhovnu i kulturnu misiju. Od tada samostan i crkva ponovno žive kao aktivno vjersko središte Rijeke. Crkva svetog Jeronima prvotno je građena u gotičkom stilu, no nakon razornog potresa 1750. godine doživjela je značajne barokne preinake. Proširena je i povišena, a unutrašnjost je bogato ukrašena baroknim elementima. Glavni oltar iz 1744. godine djelo je poznatog kipara Antonia Michelazzija, dok oltarna pala "Bogorodica sa sv. Jeronimom i sv. Augustinom" iz 17. stoljeća prikazuje i panoramu tadašnje Rijeke, što je rijedak povijesni dokument. Unutar samostanskog kompleksa nalaze se dvije važne gotičke kapele, Kapela Presvetog Trojstva i Kapela Bezgrešnog začeća. Klaustar samostana danas je mjesto lapidarija, gdje su izložene nadgrobne ploče i spomenici augustinaca i obitelji Devin-Walsee, što dodatno svjedoči o povijesnom značaju ovog mjesta. Dominikanski samostan i crkva svetog Jeronima i danas su aktivno duhovno središte Rijeke. Redovite mise održavaju se nedjeljom i radnim danima, a samostan je otvoren i za posjetitelje zainteresirane za povijest, arhitekturu i umjetnost.

U ovim trenutcima gledate Mrtvi kanal, koji je nekadašnje prirodno staro korito rijeke Riječine, koje je u 19. stoljeću postalo odvojeno od novog toka rijeke i pretvoreno u lučicu za barke i manje brodove. Svoje ime, „Mrtvi kanal“ potiče iz 19. stoljeća, nakon što je Riječina regulirana i njezin tok preusmjeren na novo, iskopano korito koje je direktno odvelo rijeku u more. Time je staro korito, odnosno Mrtvi kanal, ostalo ispunjeno morskom vodom i izgubilo svoj riječni tok. Prvobitna riječka luka nalazila se upravo u prostoru Mrtvog kanala, koji se protezao od današnjeg Jelačićevog trga do Školjića. Zbog čestih poplava i problema s nabujalom Rječinom, nakon jedne velike poplave sredinom 19. stoljeća odlučeno je da se riječni tok regulira iskapanjem novog korita, što je izvedeno između 1854. i 1855. godine uz veliku investiciju i osobnu intervenciju cara Franje Josipa. Novo korito odvelo je Rječinu pravo u more, dok je staro korito postalo Mrtvi kanal. Između novog i starog korita nastalo je područje poznato kao Delta, zbog trokutastog oblika sličnog grčkom slovu delta. Mrtvi kanal je kroz povijest imao važnu ulogu i kao granica između dijelova Rijeke, posebno u 20. stoljeću, kada je dijelio grad na dio koji je pripadao Kraljevini Italiji i Sušak, koji je bio dio Kraljevine SHS. Također, Mrtvi kanal je bio i mjesto gdje su se odvijale lučke i trgovačke aktivnosti, a uz njegove obale nalazile su se skladišta i tržnice. Danas Mrtvi kanal služi kao luka za manje brodove i barke te je važan povijesni i urbani prostor Rijeke, koji svjedoči o dugoj i složenoj povijesti regulacije rijeke Rječine i razvoju riječkog lučkog područja.

Trenutno dok gledate na riječki željeznički kolodvor, gledate u jedno od ključnih mjesta hrvatske prometne, industrijske i kulturne povijesti. Prvi kolodvor ovdje otvoren je 1873. godine, što je Rijeku odmah uvrstilo među najvažnije luke i prometne točke regije – bila je to jedina točka u tadašnjoj Hrvatskoj gdje su istovremeno stigle dvije pruge: jedna iz smjera Karlovca i Budimpešte, druga iz Ljubljane i Beča. U to doba ostali hrvatski gradovi tek su dobivali svoje prve željezničke pruge, a Rijeka je već bila značajni europski prometni čvor. Nakon velikog požara 1888., na istom je mjestu 1891. podignuta veća i reprezentativna zgrada po nacrtima arhitekta Ferenca Pfaffa, koji je projektirao i zagrebački kolodvor. Zgrada je primjer klasicističke arhitekture: masivni središnji paviljon, dva bočna krila spojena nižim dijelovima, a prostrani trg ispred dodatno naglašava monumentalnost čitavog kompleksa. Riječki željeznički kompleks ne čini samo kolodvorska zgrada – tu su i povijesne remize za lokomotive, okretaljke, skladišta i upravne zgrade, od kojih su mnoge danas zaštićene kao kulturna dobra. Kompleks je bio presudan za razvoj riječke industrije, a i danas svakodnevno služi putnicima i teretnom prometu. Zanimljivo je i da je riječki kolodvor u doba Austro-Ugarske bio važno raskrižje dviju državnih željezničkih kompanija, što je dodatno ubrzalo gospodarski i prometni uzlet grada. Kolodvor je elektrificiran još 1936., a povijest mu je obilježena nizom promjena uprava – od Austro-Ugarske, preko talijanske vlasti i jugoslavenskog razdoblja, do današnjih Hrvatskih željeznica. Danas se kolodvor obnavlja: pročelje i unutarnji prostori vraćaju se u izvorni sjaj, a uvodi se i modernizacija poput klimatizacije. Zgrada je upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture Republike Hrvatske, što jamči da će ovo povijesno mjesto i dalje biti vezano uz svakodnevicu Rijeke i njezinih putnika.

U ovom trenutku se nalazite u blizini lansirne rampe. Rijeka je grad s bogatom industrijskom i pomorskom tradicijom, ali ujedno i dom jedne od najvećih inovacija, prvog modernog samohodnog torpeda. Ovaj tehnički izum 19. stoljeća ne samo da je promijenio način ratovanja na moru, već je gradu Rijeci donio status svjetskog centra vojnotehnološke industrije. Ideja o samohodnom plovilu za obranu obale potječe od riječkog časnika Ivana Blaža Lupisa, koji je početkom 1860-ih osmislio koncept samostalnog broda na daljinsko upravljanje, nazvanog "samohodni čamac". Međutim, tehničku realizaciju tog koncepta omogućio je britanski inženjer Robert Whitehead, koji je 1866. u riječkoj tvornici Stabilimento tecnico Fiumano razvio prvi funkcionalni torpedo na svijetu. Ova suradnja rezultirala je revolucionarnim oružjem koje je moglo samostalno ploviti pod vodom i uništavati neprijateljske brodove, što je u potpunosti promijenilo pomorsku strategiju i obranu. Godine 1875. osnovana je prva tvornica torpeda u Rijeci, koja je ubrzo postala vodeći svjetski proizvođač ove vrste oružja. Tijekom kasnog 19. i početka 20. stoljeća, riječki torpedi isporučivani su gotovo svim velikim mornaricama svijeta, uključujući Austro-Ugarsku, Italiju, Njemačku, Rusiju, Japan i Sjedinjene Američke Države. Tvornica je tijekom vremena proširivala proizvodnju i na druge vojne i industrijske proizvode, ali je torpedo ostao njezin zaštitni znak i simbol tehničke izvrsnosti. Kako bi se torpedi mogli testirati u stvarnim uvjetima, u riječkoj luci izgrađena je lansirna rampa, specijalizirana konstrukcija koja se proteže s kopna u more. Ova metalna i betonska građevina služila je za ispaljivanje torpeda i mjerenje njihovih performansi poput brzine, stabilnosti i preciznosti. Iako je danas u derutnom stanju, rampa je iznimno važan spomenik industrijske i vojne baštine Rijeke, jedinstven na svjetskoj razini. Riječka tvornica torpeda i lansirna rampa predstavljaju globalnu povijesnu prekretnicu u razvoju pomorskog oružja. Rijeka je jedini grad na svijetu koji može tvrditi da je rodno mjesto modernog torpeda, što joj daje poseban status u povijesti tehnologije i vojne industrije.

Trsatske stube, poznate i kao Stube Petra Kružića, predstavljaju kamenitu poveznicu Rijeke s Trsatom – hodočasničkim svetištem posvećenim Majci Božjoj Trsatskoj. Izgrađene su kao zavjet hrvatskog vojskovođe Petara Kružića 1531. godine, kako bi se olakšao uspon pobožnim hodočasnicima, pri čemu je najprije postavljeno oko 128 stepenica. Tijekom nekoliko stoljeća, stube su se kontinuirano produljivale, sve dok 1930. nisu dosegnule današnjih 561 stepenicu. Stube započinju impresivnim baroknim portikom – malenim slavolukom ukrašenim reljefom Bogorodice Tješiteljice i natpisom „Consolatrix afflictorum“, iz 1745. godine, koji simbolizira početak duhovnog i fizičkog uspona. Duž same stube nalaze se zavjetne kapelice posvećene svecima koje datiraju iz razdoblja između 15. i 18. stoljeća. One su činile postaje hodočasničke pokore, često podizanih na koljenima, prije dolaska do Svetišta Majke Božje Trsatske – Bazilike uz Trsatsku gradinu. Ovaj uspon od preko petsto stepenica u vertikali od približno 138 metara nadmorske visine pruža atraktivan panoramski pogled na grad, luku i Kvarnerski zaljev. Poput hodočašća, stube nisu samo fizički izazov već i simbolička priprava – scenografija duhovnog doživljaja koji vodi prema crkvi na vrhu brijega. Legende su dodatno obogatile značenje stuba – pučka predaja govori da su franjevci zavjetovali vragu da izgradi stube ali je prevaren kada je prva duša koja se popela bila koza. Navodno je vrag toliko bio gnjevan da je promiješao broj stepenica, zbog čega ih je danas nemoguće točno izbrojati. Danas Trsatske stube čine nezaobilaznu vizualnu i duhovnu vezu grada i Trsata. Ne samo da povezuju fizički prostor, već utjelovljuju slojeve povijesti, od renesanse preko baroka do suvremenog vremena.

Upravo se nalazite na 138 metara visokome brdu iznad Rijeke i mjestu koje je stoljećima čuvar strateškog pogleda i gradske obrane - Trsatskom kaštelu. Njegovi korijeni sežu sve do prapovijesti kada je tu postojala liburnijska osmatračnica, a kasnije su Mlečani i Rimljani ovu lokaciju koristili za nadzor važne prometnice između unutrašnjosti i Jadrana kao dio Liburnijskog limesa. Prvi pisani tragovi kaštela vezani su uz 1288., kada je Trsat spomenut kao sjedište župe. Tijekom 13. stoljeća Frankopani su preuzeli posjed, podigli utvrdu i pretvorili je u ključnu obrambenu bazu. Kasnije je kaštel više puta mijenjao vlasnike i funkciju, no nijedna promjena nije umanjila njegovu stratešku važnost. Nakon potresa 1750. kaštel je zapao u zapuštenost, sve dok ga u 19. stoljeću ne spašava irski vojskovođa Laval Nugent koji ga rekonstruira u romantično-klasičnom, bidermajerskom stilu i gradi mauzolej unutar utvrde. Danas je kaštel interaktivna kulturna točka – unutrašnjost uključuje interpretacijski centar “Putovima Frankopana”, multimedijalne panele o Frankopanima i Mauzolej “Mir junaka” posvećen Nugentu. Sa stijene platou pruža se panoramski pogled na Trsatske stube, stari grad Rijeku, Kvarnerski zaljev i ostatke raskošnih fortifikacija Liburnijskog limesa na obližnjim brdima Katarini i Kalvariji. Kaštel je danas živo mjesto događanja – galerije likovnih radova, ljetni koncerti, kazališne predstave, modne revije i književne večeri čine ga kulturnim epicentrom grada.

Sada gledate Svetište Majke Božje Trsatske koje predstavlja srce marijanske pobožnosti u Hrvatskoj i najstarije marijansko svetište u zemlji. Njegova priča započinje 10. svibnja 1291. kada je, prema predaji, s nazaretske kućice Božje majke – nazvane Nazaretska kućica – čudom prenesena na Trsat, gdje je ostala do 1294. godine, kada je prebačena u Loreto; taj događaj ostao je temelj duhovnog nastanka svetišta. U znak utjehe zbog gubitka kućice, papa Urban V. darovao je 1367. čudotvornu sliku Majke milosti (kasnije nazvanu Majka Božja Trsatska), koja je postala središnje štovalište hodočasnika i prepoznatljivi simbol svetišta. U XV. stoljeću, crkvu i franjevački samostan podigli su frankopanski vladari, a u 1453. knez Martin Frankopan uz dopuštenje pape Nikole V. omogućio dolazak franjevaca iz Bosanske vikarije da preuzmu hodočasnički kompleks. Današnja bazilika kombinacija je gotike, renesanse, baroka i bidermajera: zadivljuje baroknim glavnim oltarom iz 1692., bogatim oltarnim slikama svetaca te propovjedaonicom i dekoracijama koje zajedno čine prostor iznimne estetske i duhovne vrijednosti. U crkvi se i danas čuva ikona Gospe uz koju vjernici ostavljaju brojne zavjetne darove – makete brodova i slike koji svjedoče o zahvali pomoraca pošteđenih oluja, pa i minijaturni prikaz Titanica od strane člana broda Karpatija. Uz svetost ikonâ, svetište čuva Riznicu i arhiv sa zavjetnim darovima hrvatskih plemića, vladara i crkvenih zaslužnika, a prelaskom kroz Klaustar i Aulu pape Ivana Pavla II., svjedoči o snažnoj duhovnoj i kulturnoj ulozi u životu Rijeke. Zanimljivo je da je crkvi 1930. Pius XI. dodijelio titulu **basilica minor**, a papa Ivan Pavao II. pohodio je svetište 8. lipnja 2003., čijem je dolasku prethodila veliki procesija i kip “Trsatski hodočasnik” postavljen ispred ulaza. Hodočasnici ne zaobilaze stepenice Petra Kružića, prolaze kroz barokne kapele Zavjetnih darova i padose kroz sakralne prostore koji simboliziraju stoljeća kontinuiteta vjere i sudjelovanja čitavog nacionalnog identiteta u tom duhovnom mjestu.

Nalazite se na brdu Sveti Križ iznad Rijeke gdje se smjestio Astronomski centar Rijeka, jedina institucija u Hrvatskoj koja pod istim krovom objedinjuje digitalni planetarij i zvjezdarnicu. Ova suvremena točka znanosti i edukacije nastala je 2009. godine, ali njezina priča seže još u početke ovog stoljeća, kada je na lokaciji bivše vojne utvrde iz Drugog svjetskog rata otvorena prva riječka zvjezdarnica s moćnim teleskopom MEADE LX 200. Danas centar stoji kao primjer transformacije zaboravljene ratne infrastrukture u otvorenu javnu ustanovu gdje su znanost, obrazovanje i rekreacija ravnopravno zastupljeni. Kupola planetarija promjera osam metara i kapaciteta nešto više od 50 posjetitelja omogućuje projekcije svemira u visokoj rezoluciji, zahvaljujući sofisticiranom sustavu od pet projektora i naprednim “fulldome” tehnologijama. Posjetitelji ovdje mogu sudjelovati u interaktivnim predavanjima, gledati edukativne filmove ili svjedočiti stvarnim snimkama astronomskih pojava, poput pomračenja ili meteorskih kiša, koje se uživo prenose iz zvjezdarnice. Osim toga, upravo s ove zvjezdarnice su amateri otkrili dvije promjenjive zvijezde, što dodatno potvrđuje njezin znanstveni značaj i otvorenost prema široj astronomskoj zajednici. Sama lokacija je isto posebna: brdo Sveti Križ smatra se najstarijim arheološkim lokalitetom u gradu, a oko centra raste autohtona submediteranska vegetacija. Mjesto je tako i prirodni vidikovac, ujedno prošaran zanimljivostima povijesti, botanike i astronomije. Boravak ovdje pruža jedinstven doživljaj: spoj digitalne tehnologije, znanstvene opreme i spektakularne riječke panorame omogućava svakom posjetitelju podjednako uzbudljiv pogled na zvjezdano nebo – bilo kroz teleskop, digitalnu simulaciju ili jednostavno s otvorene terase, uz mirise submediteranskog zelenila.