Imotski

U ovom trenutku imate pogled na Zeleno jezero, službeno nazvano i više poznato kao Akumulacijsko jezero Ričice, smješteno u selu Ričice na sjeverozapadu Imotske krajine. Za razliku od poznatijih Modrog i Crvenog jezera, Zeleno jezero je umjetno te je nastalo 1985. godine izgradnjom brane na rijeci Ričini, kao dio projekta za navodnjavanje Imotsko-bekijskog polja i za regulaciju iznenadnih poplava koje su ranije pogađale ovo područje. Brana je visoka 45 metara i duga 206 metara, a jezero može akumulirati oko 30 milijuna kubičnih metara vode. Izgradnjom jezera potopljeno je plodno Donje Polje i četiri zaseoka (Parlovi, Dujmovići, Gujići, Topalušići), čime je krajolik Ričica potpuno izmijenjen. Nekadašnje brežuljke i polja zamijenila je vodena površina tirkizno-zelene boje, koja danas privlači posjetitelje svojom neobičnom ljepotom i specifičnim okruženjem, na mjestima nalik Mjesečevoj površini. Jezero se napaja vodom iz brojnih izvora i rječica, osobito iz Vrbice i Ričine, koje zimi i u rano proljeće obilno izbijaju i slijevaju se u akumulaciju. Kao i druga krška jezera u Imotskoj krajini, razina vode u Zelenom jezeru može značajno varirati ovisno o godišnjem dobu i količini oborina. Kroz zimu i proljeće zbog otapanja snijega i kiša, jezero se puni i može doseći dubine i do 50 metara, dok se ljeti često smanjuje. Iako je prvotno zamišljeno kao važan infrastrukturni projekt, sustav navodnjavanja nikada nije u potpunosti realiziran, pa je Zeleno jezero danas prije svega rekreacijska i izletnička destinacija, idealna za šetnje, biciklizam, roštiljanje i kupanje u ljetnim mjesecima. S vidikovaca uz cestu pruža se impresivan pogled na smaragdnu vodu i okolni krški pejzaž, a jezero je zbog svoje atraktivnosti privuklo i strane filmaše. Još jedna zanimljivost je da se na Zelenom jezeru održavaju sportske aktivnosti poput plivačkog maratona dužine 3,3 km, što dodatno doprinosi njegovoj popularnosti i turističkoj važnosti. Zeleno jezero tako predstavlja spoj prirodne i kulturne transformacije krajolika, mjesto s bogatom poviješću, ali i suvremenim značenjem za lokalnu zajednicu i posjetitelje. U slučaju da vas zanima o jednom od najzanimljivijih prirodnih fenomena ovog područja, posjetite Kanjon Badnjevice.

U ovim trenutcima gledate kanjon Badnjevice, jedan od ljepših i najmanje poznatih prirodnih fenomena Imotske krajine. Smješten između Prološca i Ričica, dug je oko tri kilometra i predstavlja dubok, uski prirodni prolaz koji je nastao tisućljetnim djelovanjem bujice Suvaje. Kanjon je osebujan po svojim strmim stijenama, prirodnim branama koje su nekada zadržavale vodu i slikovitim pejzažima koji oduševljavaju svakog posjetitelja. Osim prirodne ljepote, kanjon Badnjevice ima i značajnu kulturno-povijesnu vrijednost. Na njegovoj zapadnoj strani, u južnom dijelu kanjona, nalazi se srednjovjekovna tvrđava Badnjevice, izgrađena najvjerojatnije u 14. ili 15. stoljeću. Tvrđava je bila u upotrebi do kraja osmanske vlasti u ovom dijelu Dalmacije, a ističe se po svojoj nepristupačnosti i višerazinskoj gradnji na strmim liticama. Uz nju se nalazi i gradina Kokića glavica, s ostacima prapovijesnog i kasnoantičkog naselja. Tvrđava je služila kao strateška točka za nadzor kanjona i okolnog područja, a s nje se pruža širok pogled na cijeli krajolik. Danas je kanjon Badnjevice popularan među planinarima i ljubiteljima prirode, a kroz njega vode planinarske i izletničke staze. Ipak, zbog teško pristupačnog terena i erozije stijena, kretanje kanjonom zahtijeva oprez. Badnjevice su pravi skriveni biser Imotske krajine, mjesto gdje se isprepliću divlja priroda, povijest i tišina, daleko od uobičajenih turističkih ruta.

Sada gledate Lokvičićka jezera, skriveni prirodni dragulj Imotske krajine, smješten u općini Lokvičići, nedaleko od poznatih Modrog i Crvenog jezera. Radi se o skupini 3 krška jezera: Galipovac, Knezovića jezero i Mamića jezero. Iako su manje poznata široj javnosti od Modrog i Crvenog jezera, ova jezera pružaju oduševljavajući pogled i pokazuje specifične krške karakteristike. Najveće i najpoznatije među njima je Galipovac, koje se ističe strmim stijenama i bistrinom vode. Jezero je dugačko oko 170 metara, široko 115 metara, a dubina mu doseže i do 80 metara, ovisno o godišnjem dobu i priljevu vode. Dno je muljevito, a voda uglavnom bistra, osim u vrijeme većeg dotoka. Oko jezera su uređeni vidikovci i odmorišta, što ga čini privlačnim za izletnike i ljubitelje prirode. Knezovića jezero i Mamića jezero nalaze se jugozapadno od Galipovca. Knezovića jezero je nepristupačnija ponikva s bistrom vodom i dubinom do 40 metara, dok je Mamića jezero najmanje, ali također duboko do 35–40 metara. Ova dva jezera izgledom podsjećaju na Crveno jezero zbog strmih litica i krškog okruženja. Posebnost Lokvičićkih jezera je što nikada ne presušuju, a razina vode u njima oscilira i do desetak metara, što upućuje na stalni dotok vode podzemnim vodotocima. Pretpostavlja se da su međusobno povezani, kao i s obližnjim Prološkim jezerom i Imotskim poljem. Jedna zanimljivost je da postoji priča na području Lokvičića o plemenitom i poznatom rimskom vojniku Arturiusu, po kojem je nastala legenda o engleskom kralju Arturu, ne što se veže pronalazak nadgrobnog spomenika u Podstrani na kojemu piše kako je pod njim pokopan Arturius. Iako do nekih jezera ne vode prometnice i ostaju slabo poznata čak i među lokalnim stanovništvom, njihova prirodna ljepota, mir i izoliranost čine ih jedinstvenim fenomenom Imotske krajine. U slučaju da vas zanima još o jezerima ovih krajeva, posjetite Zeleno jezero, bolje poznato kao jezero Ričice.

U ovom trenutku imate pogled na Prološko Blato, smješteno na sjeverozapadnom dijelu Imotskog polja. Riječ je o povremenom, odnosno sezonskom jezeru i močvarnom području koje nastaje svake godine tijekom zimskih mjeseci i ranog proljeća, kada se zbog obilnih kiša i povećanog dotoka vode iz brojnih izvora, osobito iz Studenaca i Ričica, površina vode znatno poveća. Tada Prološko blato prekriva površinu od 3 do 4 km², a dubina vode varira od 1 do 6 metara, dok je dubina Prološkog jezera, koje je dio Blata, oko 35 metara. Južni rub Prološkog jezera stopio se s Blatom, pa se u razdobljima visokog vodostaja cijelo područje pretvara u veliko jezero. Prološko blato je iznimno važno stanište za brojne biljne i životinjske vrste, a posebnu vrijednost ima zbog bogatstva vode u krškom krajoliku Imotske krajine. Rijeka Vrljika, koja izvire u blizini, obilno natapa Imotsko polje i čini ga jednim od najplodnijih područja ovog dijela Dalmacije. Vrljika je poznata i po endemskoj mekousnoj pastrvi, a izvorišni dio rijeke obiluje krškim vrelima i jezerima poput Dva Oka. Povijesno i kulturno, Prološko blato je također značajno. Na brežuljku koji tijekom poplava postaje otočić, poznatom kao Manastir, franjevci su se 1493. godine skrivali od Turaka, a kasnije su tu podigli i samostan. Danas je Prološko blato zaštićeno kao značajni krajobraz temeljem Zakona o zaštiti prirode, što dodatno potvrđuje njegovu vrijednost i potrebu očuvanja. Čovječja ribica, ugrožena životinja, je također jedan simbol Imotske krajine, te nastanjuje krška podzemna jezera, rijeke i špilje u dinarskom kršu, a u Imotskoj krajini može se naći u podzemnim vodama rijeke Vrljike i jezera Prološko blato. Čovječja ribica preferira hladne, mirne i kisikom bogate vode stalne temperature od 6 do 12 °C, gdje se može zakopati u mulj i živi uglavnom duboko pod zemljom, ali se može pojaviti i blizu ulaza u špilje. Na površinu izlazi vrlo rijetko, uglavnom za vrijeme jakih kiša, što za nju obično znači opasnost. Kao dio Geoparka Biokovo-Imotska jezera, Prološko blato privlači ljubitelje prirode, promatrače ptica i sve one koji žele doživjeti osebujan spoj vode, krša i bogate biološke raznolikosti ovog kraja. Još jedna prirodna ljepota ovih krajeva su skrivena Lokvičićka jezera, o kojima možete saznati više na lokaciji istog imena.

U ovim trenutcima se nalazite u Zelenoj katedrali, koja je jedinstveno sakralno mjesto na otvorenom, uz rijeku Vrljiku u selu Donji Proložac. Zelena katedrala je crkva bez zidova i krova, izgrađena 1995. godine prema projektu arhitekta Ede Šegvića i potpuno je uklopljena u prirodni ambijent: stoljetna stabla stvaraju prirodnu hladovinu, a središnje mjesto zauzima veliki kameni oltar. Privlačnost i posebnost Zelene katedrale je njezina harmonija s okolišem na kojem se nalazi, granice prostora određuje rijeka Vrljika, dok se elementi prirode i arhitekture stapaju u jedno. Zelena katedrala poznata je po velikom okupljanju vjernika svake godine 15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe, kada se ondje održava svečana sveta misa. Taj događaj duboko je ukorijenjen u lokalnoj tradiciji i smatra se jednim od najvažnijih vjerskih okupljanja u cijeloj Imotskoj krajini. Osim vjerske važnosti, ovo mjesto privlači i mladence koji ga biraju za vjenčanja i fotografiranja, kao i brojne turiste koji žele doživjeti spoj duhovnosti i prirodne ljepote. Ujedno, često se ističe kao jako poseban spoj prirode i arhitekture, a njezina posebna atmosfera i mir čine je nezaobilaznom postajom za svakoga tko posjećuje Imotsku krajinu. U slučaju da vas zanima još o prirodnim zanimljivostima Prološca, posjetite Prološko Blato.

Mlinice na Perinuši služe za opskrbu stanovnika ovog područja. Smještene uz rijeku Vrljiku, ove mlinice su stoljećima bile središnje mjesto za meljavu žita, ne samo za stanovnike okolnih sela, nego i za šire područje Imotskog. Povijest mlinica seže još u osmansko doba, a jezgra kompleksa uključuje i tursku kulu iz 16. ili 17. stoljeća, koja je kasnije dograđivana i prilagođavana potrebama novih vlasnika. Mlinice su u prošlosti bile svojevrsni društveni centri, nalik današnjim kafićima, gdje su ljudi provodili vrijeme čekajući na obradu žita, što je pridonosilo intenzivnom društvenom životu i razmjeni informacija. Povodom toga se stvorilo mnogo legendi i mitoliških priča. Jedna od čestih tema u tim predajama odnosi se na mistične događaje i neobične zvukove koje su mještani znali pripisivati duhovima ili vilama koje čuvaju mlinice. Prema jednoj legendi, mlinice su bile zaštićene od zlih sila zahvaljujući dobroj volji i poštenju mlinara, a oni koji bi pokušali zloupotrijebiti njihovu moć ili prevariti druge, navodno bi bili kažnjeni neobjašnjivim nesrećama ili čudnim događajima u samoj mlinici. Druga priča govori o tajanstvenoj djevojci iz okolnih sela koja je, prema predaji, noću dolazila k mlinicama i pjevala tužne pjesme, a njezin glas se širio dolinom, ostavljajući osjećaj tuge i nostalgije među mještanima. Takve legende i priče dio su bogate usmene tradicije Imotske krajine i pridonose mističnoj atmosferi Perinuše, čineći mlinice ne samo tehničkim objektom već i mjestom ispunjenim duhovnim značenjem i lokalnim mitovima. Posebnu ulogu u razvoju i obnovi mlinica imala je obitelj Franceschi, koja je nakon oslobođenja Imotskog od Osmanlija 1717. godine dobila pravo upravljanja ovim posjedom. Zahvaljujući njihovoj inicijativi, u drugoj polovici 18. stoljeća izgrađeno je čak četrnaest mlinskih kamenova, što je Perinušu učinilo najvećim i najvažnijim mlinarskim kompleksom u regiji. Mlinice su bile opremljene i dodatnim sadržajima poput obrambene kule, dvokatne kuće i kamenog mosta, a cijeli kompleks bio je zaštićen visokim zidovima i poluutvrđenim vratima. Mlinice su bile u upotrebi sve do kraja 20. stoljeća, a danas su zaštićeno kulturno dobro i vrijedan spomenik tradicijske arhitekture. Kompleks Perinuše svjedoči o bogatoj povijesti, burnim vremenima i važnosti mlinarstva za život i gospodarstvo Imotske krajine. Danas se radi na obnovi stare kuće Franceschi i mlinica, kako bi ovaj povijesni lokalitet bio sačuvan za buduće naraštaje. U slučaju da vas zanima o spoju prirodne ljepote sa arhitekturom, posjetite Zelenu Katedralu, koja je isto uz Vrljiku.

Sada se nalazite pred izvorom Opačac, smješten uz livadu na području Prološca. Opačac je glavni i najveći izvor rijeke Vrljike, koja je od presudnog značaja za cijelo područje jer opskrbljuje Imotsku krajinu pitkom vodom. Voda iz Opačca nikada nije potpuno presušila, osim u iznimnim slučajevima velikih potresa, što ga čini izuzetno pouzdanim izvorom u krškom krajoliku poznatom po oskudici vode. Povijesno gledano, područje oko izvora Opačac bilo je važno i za vjerski život. Na samom izvoru podignut je oko 1300. godine samostan sv. Franje, na mjestu još starije benediktinske opatije, što svjedoči o dugoj tradiciji duhovnosti i okupljanja ljudi na ovom mjestu. Danas se uz izvor nalazi zavjetna crkva, a svake godine na Veliku Gospu ondje se održavaju misna slavlja. Kod ovog izvora je prije dolaska Turaka postojala crkvica Velike Gospe uz koju su stanovale časne sestre. Jedan od moćnijih Turaka se zaljubio u opaticu i htio ju na silu uzeti za jednu od svojih žena, na što je ona odbila pristati. Njena volja je odbijena, ali kada su ju krenuli odvesti ona je skočila u izvor i utopila se u njemu. Od tada se ovaj izvor zove Opačac. Što se tiče utjecaja same rijeke Vrljike, na svom putu prema Jadranskom moru, Vrljika pet puta mijenja ime i prelazi kroz dvije države (Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu). Osim prirodnih vrijednosti, rijeka ima i veliki kulturni i gospodarski značaj za lokalno stanovništvo, koje je oduvijek ovisilo o njenoj vodi za život i poljoprivredu Izvor Opačac i rijeka Vrljika poznati su i po bogatstvu biljnog i životinjskog svijeta, uključujući endemsku mekousnu pastrvu i rakove, što ovo područje čini vrijednim i s ekološkog aspekta. Opačac je, uz ostala izvorišta Vrljike, ključan za život, gospodarstvo i identitet Imotske krajine. Još jedan trag povijesti uz rijeku Vrljiku su Mlinice na Perinuši, o kojima možete saznati na lokaciji istog imena.

U ovom trenutku gledate jedno od najimpresivnijih i najdubljih krških jezera u Europi, nastalo urušavanjem svoda iznad velike podzemne jame, Crveno jezero. Svoje ime ovo jezero je dobilo zbog crvenkastih stijena koje ga okružuju, a njegova dubina seže oko 250 metara, s dnom koje je čak ispod razine mora. Jezero je poznato i po svojoj mističnosti i nedostupnosti, strme litice sprječavaju prilaz vodi, a posebna atrakcija je pokušaj bacanja kamena u jezero, što rijetko tko uspije zbog jakih zračnih struja. Uz prirodnu ljepotu, Crveno jezero, uz Modro jezero, prati i legendarna priča o Gavanovim dvorima. Prema legendi, na mjestu današnjih jezera nekada su stajali raskošni dvori bogataša Gavana, poznatog po oholosti i bešćutnosti. Kada je Bog, prerušen u prosjaka pitao za pomoć: “Daj mi koricu kruha, gladan sam. Ako mi pomogneš Bog će ti pomoći.”, Gavanova žena je odgovorila: “Ne trebam ja Boga dok je meni Gavana moga.” Prosjak se okrenuo i otišao, no nakon toga zemlja je zatutnjala, otvorila se i progutala cijele dvore, Gavana, njegovu obitelj i bogatstvo, te su nastala 2 jezera, Modro i Crveno. Gavanovi sinovi su bježali, ali ih je zemlja progutala i tu su nastala dva okrugla jezerca jedno do drugog, koji je narod nazvao Dva Oka. Stanovnici Imotskog i danas znaju reći da se, kad bura puše, iz dubine jezera mogu čuti krikovi Gavana i Gavanice. Crveno jezero nije samo prirodni fenomen, već i simbol Imotske krajine, mjesto legendi, znanstvenih istraživanja i divljenja prirodnoj snazi i ljepoti.

U ovim trenutcima se nalazite pred Modrim jezerom, jednom od najpoznatijih krških jezera u Hrvatskoj. Smješteno je tik uz rub grada, u dubokoj ponikvi čiji je oblik nalik bubregu, s dužinom od oko 800 metara i širinom između 250 i 400 metara. Jezero je dobilo ime po karakterističnoj modroj boji vode, a njegova razina i dubina značajno variraju tijekom godine, npr. u proljeće voda doseže i do 90 metara dubine, dok ljeti, za sušnih godina, jezero može potpuno presušiti. Posebnost Modrog jezera je njegova dostupnost, do vode vodi uređena šetnica, pa je jezero omiljeno kupalište i šetalište stanovnika Imotskog i posjetitelja. Kada presuši, na njegovom dnu tradicionalno se igra nogometna utakmica, što je jedinstven događaj u svijetu. Jezero je nastalo urušavanjem podzemnih šupljina u kršu, a voda dolazi iz podzemnih izvora i pukotina, što uzrokuje stalne promjene u razini vode. Modro jezero, kao i Crveno jezero obavijeno je mnogim mitovima i pričama. Najučestalije su priče o vilama, koje su mitska bića koje žive u području jezera. Stanovnici su dali ime „Vilinska pećina“ i „Vilinsko počivalo“ po Modrom jezeru, mjesta za koja se vjeruje da su boravišta vila u sklopu s pričama. Jedna od priča kaže da su imotske vile dozivale mladiće u jezero, a oni koji bi s njima proveli noć, više nikada nisu spavali s imotskim djevojkama. No vile su se više smatrale pozitivnim bićima, umjesto klasičnih priča upozorenja. Još jedan mit povezan uz utakmice na presušenom dnu jezera glasi da dvije ekipe, simbolično nazvane „Vukodlaci“ i „Vilenjaci“, svaki put odigraju utakmicu nogometa kada se dno presuši. Odigrale su prvu utakmicu još 1943. godine, a običaj se nastavlja i danas. Pravilo je da utakmica uvijek završi neriješeno, kako bi u gradu vladao mir. Modro jezero, zajedno s obližnjim Crvenim jezerom, čini nezaobilaznu prirodnu atrakciju Imotske krajine i cijele Dalmacije, a krajolik oko jezera dio je UNESCO-ovog Geoparka Biokovo-Imotska jezera. Priče i mitovi čine Modro jezero ne samo prirodnim fenomenom, već i mjestom bogate usmene tradicije, gdje se isprepliću legende o kazni zbog oholosti, vilinskim zavodnicama i zajedničkim ritualima lokalne zajednice. Crveno jezero, koje dijeli titulu simbola grada s Modrim je isto u blizini, pa ako želite saznati više posjetite ga.

Sada se nalazite na Vidikovcu Modrog jezera, koji daje panoramski pogled na prirodnu ljepotu ovog kraja. S južne strane jezera, uz cestu, nalazi se nekoliko vidikovaca, od kojih su neki uređeni, a neki “divlji”, do kojih se dolazi kroz grmlje. S tih točaka pogled puca na impresivnu modro-plavu površinu jezera, strme litice koje ga okružuju i cijeli krajolik Imotske krajine. Posebno se ističe vidikovac u blizini tvrđave Topana, na kojem se sada nalazite, s kojeg se pruža panoramski pogled na Modro jezero, te pruža sami put kojim se možete spustiti do Modrog jezera. Od tu se vide ikonične boje Modrog jezera, a promjena boje vode kroz godišnja doba dodatno doprinosi dojmu. U proljeće, kad je vodostaj najviši, prizor je posebno dramatičan, dok se ljeti razina vode spušta i jezero katkad presuši, što omogućuje i šetnju njegovim dnom. Na ovim prostorima se, kao u mnogim destinacijama ovih krajeva, stvaralo mnogo priča prilikom druženja stanovnika. Jedna istaknuta legenda govori o duhovima i čarobnim bićima u jezerskim pećinama. Prema toj priči, u pećinama su živjele dobre i zle čini koje su utjecale na ljude: oni koji bi se u određene dane umivali vodom iz jezera postajali bi dobri, dok su zle čini donosile nesreću i plač. Zbog njih su se događala neobična i strašna zbivanja o kojima bi svaka osoba imala novu priču za ispričati. U blizini ovog vidikovca i samog jezera, nalazi se stadion nogometnog kluba Imotski gdje dosljedno igraju utakmice, čije je ime “Gospin Dolac”. Preporučuje se i lagana šetnja do samog jezera, tijekom koje se krajolik otkriva u punoj ljepoti. S vidikovca Modrog jezera možete doživjeti jedinstven spoj prirode, povijesti i svakodnevnog života Imotskog, jer je ovo mjesto omiljeno okupljalište i stanovnika i posjetitelja. U slučaju da želite iskusiti iz prve ruke osjećaj u ovom očaravajućem jezeru, te saznati malo više o njemu, spustite se šetnicom do Modrog jezera.

Trenutno se nalazite na tvrđavi Topani, koja se smatra simbolom grada Imotskog i okolice, smještena na strmoj stijeni iznad Modrog jezera. Prvi pisani tragovi ove tvrđave se spominju već u 10. stoljeću, kada se spominje u dijelu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, ali se pretpostavlja da je gradnja započela prije za vrijeme hrvatskih knezova. Kroz srednji vijek Topana služi kao središte županije Imote te posjeduje stratešku funkciju za obranu ovih krajeva unutrašnje Dalmacije. Svoj konačni oblik Topana je dobila kroz stoljeća, osobito za vrijeme 13. i 14. stoljeća, kada su izgrađeni najviši i najčvršći dijelovi tvrđave. Za vrijeme osmanske vlasti ovih krajeva, Topana postaje najvažnija vojna utvrda regije, te je u njoj znalo boraviti do 500 ljudi. Iz tog razdoblja i potiče ime ove tvrđave, iz turske riječi „tophana“ što se prevodi u mjesto za topove, zbog tada novoizrađene posebne kule sa platformom za topove. Oslobađa se 1717. godine opsadom, koja bi potrajala do dolaska pomoći posadi Topane iz Mostara da nisu osloboditelji počeli potkopavati bedem kako bi ga barutom srušili. Kada su Turci to vidjeli dogovorili su predaju Topane uz obećanje slobodnog odlaska svih onih koji žele napustiti Imotski, na što su osloboditelji pristali. Danas je Topana nezaobilazna destinacija svakog posjetitelja Imotskog. Osim što nudi spektakularan pogled na Modro jezero i grad, ona je i mjesto okupljanja, kulturnih događanja i sjećanja na bogatu prošlost Imotske krajine. U njezinoj blizini nalazi se i crkvica Gospe od Anđela, zaštitnice Imotskog, koja je izgrađena 1718. godine i do danas ostala duhovno središte ovoga kraja. Tvrđava Topana, sa svojim zidinama i legendama, ostaje ponosni svjedok burne povijesti i čuvar identiteta Imotskog. U slučaju da vas zanima na još jedan pogled na Modro jezero, ali i ulaz u šetnicu, posjetite Vidikovac Modrog jezera.

U ovim trenutcima pred vama se nalazi Kapelica Gospe od Anđela, unutar tvrđave Topana. S položajem na klisuri iznad Modrog jezera u Imotskom, ima izuzetno važno mjesto u povijesti i identitetu grada i cijele Imotske krajine. Izgrađena je 1717. godine, odmah nakon oslobođenja Imotskog od Osmanlija, kao jednostavna jednobrodna građevina od kamena, s dvostrešnim krovom i skromnim dimenzijama. Podigli su je Mlečani kao sjedište vojne župe za svoju posadu na tvrđavi, ali su je od početka koristili i civili. Unutar kapelice nalazi se vrijedna slika Gospe od Anđela, veličine 80 x 60 cm, koja prikazuje Gospu kako je anđeli unose u nebesku slavu. Ta slika smještena je u niši iznad oltara i ima posebno značenje za vjernike. Tradicionalno se posljednja tri dana devetnice Gospi od Anđela održavaju upravo u ovoj kapelici, uz procesije i mise koje okupljaju mnoge vjernike iz Imotske krajine. Gospa od Anđela ubrzo je postala zaštitnica Imotskog i cijele Imotske krajine, a njezin blagdan, 2. kolovoza, slavi se kao Dan grada. Tada se u kapelici i oko nje okupljaju vjernici iz cijele okolice, sudjelujući u procesiji i svečanoj misi. Kapelica je kroz stoljeća dograđivana i preuređivana, a uz nju je podno zidina nekoć bilo i gradsko groblje. Zanimljivo je da je kapelica podignuta na mjestu gdje su nekada bile džamije, što simbolizira kraj jednog razdoblja i početak novog za Imotski. Osim duhovne uloge, kapelica i tvrđava danas su važna turistička i kulturna atrakcija, a proslave blagdana Gospe od Anđela jedan su od najvažnijih događaja u životu grada.

Stojite pred župnom crkvom sv. Josipa, u Glavini Donjoj, koja pripada župi sv. Frane u Imotskom. Crkva svake godine okuplja vjernike povodom blagdana sv. Josipa, zaštitnika mjesta, koji se svečano slavi procesijom, misom i druženjem u kripti crkve. Za ovu proslavu vjernici se pripremaju trodnevnicom, a u slavlju sudjeluju župnik, župni vikar i drugi svećenici iz okolice. Crkva ima zanimljivu i posebnu povijest koja svjedoči o zajedništvu i vjeri lokalnih ljudi. Izgradnja crkve započela je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u izazovnim vremenima za cijelu Hrvatsku zbog rata. Mještani su odlučili podići crkvu posvećenu sv. Josipu, zaštitniku obitelji i radnika, kako bi imali svoje duhovno središte i mjesto okupljanja. Gradnja je trajala dvije godine, a crkva je blagoslovljena 1993. godine. Posebno je zanimljivo što su sami mještani, svojim prilozima i radom, omogućili izgradnju crkve, što je danas rijetkost i pravi primjer zajedništva. Crkva sv. Josipa nije samo građevina, već i simbol duhovnog života Glavine Donje. Svake godine, na blagdan sv. Josipa 19. ožujka, crkva postaje središte velikog okupljanja vjernika iz cijele okolice.

Franjevački put u Imotskom označava stoljetno djelovanje i selidbe franjevaca kroz burnu povijest Imotske krajine. Prvi franjevački samostan u ovom području podignut je oko 1300. godine uz rijeku Vrljiku na lokalitetu Opačac, gdje su franjevci ostali sve do dolaska Osmanlija. Zbog turskih osvajanja i nesigurnosti, franjevci su se oko 1600. godine preselili na otočić u Prološkom blatu. Ni tamo nisu dugo ostali, jer su ih Turci 1715. godine protjerali, pa su utočište našli u Omišu, gdje su sagradili novi samostan. Prekretnica dolazi 1717. godine, kada je Imotski oslobođen od turske vlasti. Franjevcima je tada omogućeno da se vrate u Krajinu i nasele unutar samog grada. Najprije su podno tvrđave Topana podigli crkvu i kuću, a potom rezidenciju, hospicij i novi samostan. Gradnja današnjeg samostana započela je 1740. godine, a veći dio izgrađen je do 1775. godine. Samostan i crkva sv. Franje Asiškog danas su zaštićeno kulturno dobro i središte duhovnog, kulturnog i društvenog života Imotske krajine. Franjevački put simbolizira upornost i predanost franjevaca u očuvanju vjere i identiteta naroda kroz stoljeća progona, selidbi i obnove, a njihova prisutnost ostavila je dubok trag u povijesti i kulturi Imotskog. U slučaju da vas zanima zbirka sveukupne kulture i povijesti ovog zavičaja, posjetite Zavičajni Muzej Imotski.

U ovom trenutku pred vama se nalazi crkva sv. Franje, a odmah pokraj je smješten i franjevački samostan. Ovaj kompleks se smatra nezaobilaznom destinacijom svih onih koji vole spoj povijesti i duhovnosti Imotske krajine, te sa povijesti koja se proteže od prve polovice 18. stoljeća samostan i crkva su zaštićeno dobro. Crkva je monumentalna trobrodna građevina u neoromaničkom stilu, dok samostan čuva vrijednu kulturno-povijesnu zbirku i bogatu knjižnicu. Osim što su važni povijesni spomenici, oni imaju i aktivnu ulogu u zajednici te su otvoreni za posjetitelje svih uzrasta. Povremeno se u njima organiziraju duhovni i kulturni događaji koji dodatno obogaćuju doživljaj posjete. Župa sv. Franje predstavlja duhovno središte ove regije, poznato po bogatom vjerskom životu i aktivnostima koje okupljaju ljude svih generacija. Franjevački svjetovni red, Frama i karitativne inicijative čine ovu župu vrlo živom i angažiranom. Posebno je poznato uprizorenje Imotske muke, koje svake godine privlači brojne posjetitelje i zbog kojeg Imotski postaje svojevrsni "Jeruzalem" tijekom trajanja ove manifestacije. Župa sv. Franje odličan je primjer kako vjera i tradicija mogu biti temelj zajedništva i kulturnog identiteta u ovom dijelu Hrvatske. Dolaskom Turaka na područje Imote koja je ujedno i bila župa franjevci, kako bi bili zaštićeni od turskog zuluma napravili su samostan na otočiću u Prološkom Blatu koji nije bio ništa više od brdašca u polju okruženog sa više izvora koje su ljudi ovog područja zvali Kljuke. Da bi napravili zaštitu vodom tadašnji gvardijan fra Mijo Runović sa župljanima dao je zatrpati ponor u koji su uvirali svi ti izvori. Priča kaže kako bi ponor zatrpali gredama i bakovim kožama, te da je tada oko brdašca nastalo jezero i brdašce postaje otočić kojeg su ljudi u to vrijeme nazvali Manastir. Iz tog manastira je u zbjeg od turskog zuluma otišao velik dio naroda, a samostan je napušten i srušen. Kada su 1717. godine iz Imotskog istjerani Turci, franjevci i dio naroda su se vratili i napravili samostan ispod utvrde Topana, u varošu zvanom Imotski. Jedna anegdota potiče od vremena kada je car Franjo Josip 1875. godine došao u Imotski i prenoćio uz počasti. Nakon mise ljudi Imotskog su mu rekli da će se graditi nova crkva, a kada ih je pitao kako će se zvati ljudi su mu odgovorili sa: “A kako bi se drukčije mogla zvati nego sv. Franjo”. Kada je to car čuo obećao je potporu za gradnju ove crkve. Franjevački samostan i crkva sv. Franje u Imotskom predstavljaju živo središte vjere, kulture i zajedništva. Njihova povijest svjedoči o ustrajnosti i prilagodljivosti, a danas su otvoreni svima koji žele upoznati bogatu baštinu i živu tradiciju Imotske krajine. U slučaju da vas zanima više o zbirci koju ovaj samostan čuva, posjetite muzej samostana koji je isto dio ovog kompleksa.

Muzej ispred kojeg se nalazite, je sastavni dio franjevačkog samostana i zauzima važno mjesto u očuvanju i prikazu povijesti te bogate kulturne baštine Imotskog i okolice. U njegovim prostorima čuva se zbirka vrijednih predmeta koji svjedoče o životu na ovim prostorima od najstarijih vremena pa do danas. Posebnu vrijednost ima zbirka arheoloških nalaza iz ilirskog i rimskog doba, prikupljena s lokaliteta imotske krajine, što ovu muzejsku zbirku čini neizostavnim izvorom za razumijevanje najstarije prošlosti ovoga kraja. Sustavno su je oblikovali franjevci, a među najzaslužnijima su fra Ivan Tonković i fra Vjeko Vrčić, koji su uz pomoć vjernika posvetili godine sakupljanju i čuvanju predmeta iz duhovnog i svakodnevnog života. Osim čuvanja sakralne umjetnosti i vrijednog crkvenog posuđa, u njemu se nalaze brojne umjetničke slike i grafike hrvatskih umjetnika poput Ivekovića, Šimunovića, Crnčića i Uzelca, ali i ostavštine značajnih duhovnih i povijesnih ličnosti poput biskupa fra Paškala Vujčića i nadbiskupa Šimuna Milinovića. Izloženi su i predmeti koji oslikavaju građanski život Imotskog u 19. stoljeću, stari obrti, umjetnički obrt i fotografije iz tog razdoblja, a posebnu vrijednost ima i etnografska zbirka s tradicionalnim nakitom, seoskim nošnjama i oružjem, među kojim se ističu mač iz 15. stoljeća poznat kao “ščavon”, željezna mrežasta košulja iz 17. stoljeća te ukrašena gusarska sablja iz 18. stoljeća. Muzejska pinakoteka obogaćena je umjetninama od 17. stoljeća nadalje, a u atriju se nalazi lapidarij s ostacima starih crkava ovoga područja. Uz muzejski dio, samostan čuva i bogatu knjižnicu, čije su najvrednije dragocjenosti, između ostaloga, rukopis Ciceronovih govora iz 1422. godine i prijepis Gundulićeva Osmana. Sva ova baština zaštićena je kao kulturno dobro Republike Hrvatske i predstavlja živi podsjetnik na dugogodišnju ulogu franjevaca u očuvanju identiteta i bogatstva ovoga kraja.

Samostanska knjižnica Franjevačkog samostana u Imotskom jedna je od najvažnijih kulturnih ustanova u ovom dijelu Hrvatske. Njezini najstariji primjerci potječu još iz 15. stoljeća, a formalno je osnovana 1774. godine kada je fra Šimun Gudelj darovao samostanu nekoliko stotina knjiga. Danas knjižnica sadrži oko deset tisuća knjiga, pri čemu se naglasak stavlja na bogoslovnu literaturu, stare hrvatske pisce te djela koja imaju značajnu vrijednost za povijest i razvoj Imotske krajine. Tijekom vremena u fondu su se našla izuzetno rijetka i vrijedna izdanja, među kojima su najpoznatiji stari rukopisi, glagoljski misali, starije tiskane Biblije i djela poznatih hrvatskih autora. Knjižnica čuva i zbirke vezane uz rad i stvaralaštvo istaknutih imotskih franjevaca i biskupa, kao što su fra Paškval Vujčić i fra Vjeko Vrčić. Rukopisi i razna izdanja iz područja znanosti, vjeronauka, povijesti i kulture zauzimaju posebno mjesto u fondu. U knjižnici se nalaze i stare geografske karte te razglednice koje svjedoče o društvenoj povijesti Imotskog. Knjižnica je u posljednjih nekoliko godina u cijelosti katalogizirana, što znatno olakšava pristup njezinim sadržajima istraživačima i svim zainteresiranim korisnicima. Vrijednost knjižnice ne očituje se samo u bogatstvu i rijetkosti njezinih izdanja, nego i u dugogodišnjoj ulozi koju ima u obrazovanju i očuvanju identiteta Imotske krajine. Danas je dostupna svima koje zanima povijest, kulturna baština i rad franjevaca u ovom kraju te je često polazna točka za istraživanje prošlosti ovog dijela Dalmacije.

Pred vama se nalazi Zavičajni Muzej Imotski, koji sadrži zavičajnu zbirku ovih krajeva te sadrži bogatu i raznovrsnu kolekciju predmeta koji svjedoče o povijesti, kulturi i svakodnevnom životu Imotske krajine. Muzej se nalazi u zgradi izgrađenoj 1903. godine, koja je izvorno bila dio industrijskog kompleksa najveće otkupne stanice duhana u Dalmaciji, što je i danas vidljivo kroz muzejski postav posvećen duhanskoj proizvodnji i obradi, važnoj gospodarskoj djelatnosti ovog kraja. Stalni postav muzeja podijeljen je na nekoliko cjelina. Arheološka zbirka obuhvaća predmete iz prapovijesti, antičkog i ranosrednjovjekovnog razdoblja, uključujući kamene spomenike, mozaike, nakit, oružje i oruđe. Posebno su vrijedni nalazi iz rimskog doba, budući da je kroz Imotsku krajinu prolazila važna rimska cesta koja je povezivala Salonu i Naronu. Kasna antika i rani srednji vijek predstavljeni su nalazima iz ranokršćanskih bazilika i pleternom plastikom, što svjedoči o prisutnosti Hrvata na ovom području već od 8. stoljeća. Kulturno-povijesna zbirka prati razvoj grada s naglaskom na kraj 19. i početak 20. stoljeća, razdoblje gospodarskog napretka i procvata građanskog života. Etnografski postav posvećen je životu u imotskim selima, s izloženim predmetima iz seoskih kućanstava, narodnim nošnjama i tkanim predmetima. Posebno je zanimljiva i priča o uzgoju dudova svilca i izradi svilenog konca, što je bila važna ženska djelatnost u prošlosti. Muzej također čuva bogatu numizmatičku zbirku, kao i zbirku fotografija, dok se u galerijskom prostoru povremeno održavaju izložbe. Zavičajna zbirka Imotski tako na jedinstven način čuva i prezentira baštinu regije, nudeći posjetiteljima uvid u sve slojeve povijesti i tradicije ovog kraja. U slučaju da vas zanima o crkvi koja je izgrađena za vrijeme rata i teških vremena naroda, posjetite župnu crkvu sv. Josipa.