Svetac (Sveti Andrija)

Četrnaest nautičkih milja zapadno od Komiže, usred pučine, leži Svetac ili Sveti Andrija – otok surovih litica i legendi, nekoć živ i naseljen, a danas tih i pust. S površinom od četiri i šest desetinki četvornih kilometara i bez prirodne luke, oduvijek je bio nepristupačan, no upravo ga ta divlja nepristupačnost čini posebnim. Tin Ujević ga je u svom putopisu Teutin dvor tisuću devetsto tridesete godine opisao kao „posljednji rub Jadrana“. Svetac je bio nastanjen još u prapovijesti. U rimsko doba ovuda je prolazila važna plovna ruta, a predaja kaže da je ilirska kraljica Teuta na njegovim visovima podigla utvrdu, zbog čega se otok ponekad naziva i Teutinim. Od jedanaestog do petnaestog stoljeća ovdje su živjeli benediktinci, a na južnim obroncima i danas stoji njihova crkvica sv. Andrije. U drugoj polovici osamnaestog stoljeća na otok se doselila obitelj Zanchi (danas Zanki) iz Italije, koja je proizvodila smolu za venecijanska brodogradilišta. Njihovi potomci i dalje su vezani uz Svetac. Život na otoku oduvijek je bio težak. More je bogato ribom, ali nepredvidivo i opasno; vjetrovi su znali podizati kamenje, a litice su skrivale brojne nesreće i brodolome. Djecu su nekada spuštali niz strme stijene da love pučinske ptice gregule, kaukale i sokole, kako bi na stol stiglo nešto više od ribe. Najviše stanovnika Svetac je imao tisuću devetsto pedeset i druge godine – njih sedamdeset i dvoje. Prirodna osobitost otoka jednako je dojmljiva kao i njegova povijest. Svetac je, zajedno s Brusnikom i Jabukom, dio UNESCO-ove globalne mreže geoparkova. Poznat je po rijetkim ptičjim kolonijama, endemskim biljkama i čak dvadeset i osam špilja, od kojih neke svjetlucaju plavetnilom poput poznate Modre špilje na Biševu. Početkom dvadesetog stoljeća Zankiji su na Svecu podigli nekoliko velikih kamenih kuća za desetak obitelji, nakon što su prethodno i sami živjeli u špiljama. Danas se njihovi prozori otvaraju tek povremeno, uglavnom ljeti, kada netko od potomaka dođe pobrati kapare, brinuti o vinogradu ili provesti rijetkog posjetitelja kroz otočku pustinju. Zimi, kada more zatvori prilaze i vjetrovi zavladaju otokom, na Svecu ostaju samo najizdržljiviji – nekoliko magaraca i mačaka, tihi čuvari osame na posljednjem rubu Jadrana.