Palagruža

Najudaljeniji i geološki najstariji otočni arhipelag Jadrana, Palagruža, oduvijek je budio divljenje i poštovanje. Smješten gotovo na sredini Jadranskog mora, ovaj splet otoka i hridi čuva prirodne, povijesne i mitske priče, a mali otočić Galijula označuje najjužniju točku hrvatskog teritorija. Središte zauzima Vela Palagruža, duga oko tisuću četiristo metara, široka tristo i visoka devedeset metara. Na njezinu je vrhu tisuću osamsto sedamdeset i pete godine Austro-Ugarska podigla svjetionik koji i danas vodi brodove kroz pučinu. Oko otoka vijuga uska planinarska staza, a na južnoj se strani prostire Velo Žalo – jedna od najljepših šljunčanih plaža Jadrana, prepoznatljiva po sedefastim oblutcima koje oblikuje more. Palagruža je bila ključna točka pomorskih ruta još u prapovijesti i antici. Drži se da su je antički pisci poznavali kao Diomedove otoke, a možda je upravo ovdje stajalo i svetište posvećeno junaku Diomedu. Arheološka istraživanja otkrila su ulomke grčke keramike – tragove trgovine i kulta koji su ovdje cvjetali stoljećima. No najdramatičnije palagruške priče piše more. Njezino podmorje prava je riznica nalaza: od antičkih brodoloma s amforama i olovnim ingotima, preko mletačkih brodova s topovima, do ostataka talijanske podmornice Nereide, potopljene tisuću devetsto petnaeste godine. Posebno je opasna bila plićina Pupak, tek četiri milje istočno – podvodna zamka koja je progutala mnoge brodove. Na Veloj Palagruži nalaze se i ostaci kasnoantičke utvrde te rimskog svjetionika, dijela signalnog sustava koji je u petom stoljeću osiguravao plovidbu Jadranom. Divlja i daleka, Palagruža je istodobno prirodni dragulj, arheološka riznica i mitsko mjesto – čuvarica granice mora i povijesti, gdje se legende, brodolomi i beskrajni horizonti stapaju u jednu sliku pučine.