Ribarstvo

Kad bi netko u prošlim stoljećima došao u Komižu, dočekali bi ga miris ribe i nizovi drvenih brodova uz rivu. Gotovo svaka obitelj živjela je od mora, a srdela je bila i glavna hrana i glavni izvor prihoda. Posebnu prednost komiškim ribarima davala je gajeta falkuša – s njom su mogli ići na otvoreno more i vraćati se s ulovima drugdje nezamislivima. Najvažnije lovište bila je Palagruža, pučinski otok bliži Italiji nego Visu. Komižani su ondje stoljećima ribarili u bogatom moru, a upravo je njihova stalna prisutnost učvrstila hrvatsku prisutnost na Palagruži. Zapisi iz tisuću petsto pedeset treće spominju ulov od čak sto dvadeset tona plave ribe u jednom danu. Takva je tradicija Komižu učinila glavnim središtem ribarstva na Jadranu. Riba se solila i u velikim količinama izvozila, a tisuću osamsto sedamdesete u mjestu je otvorena prva tvornica ribljih konzervi na Jadranu. Kasnije ih je bilo čak sedam – golem broj za malo otočno mjesto – pa je Komiža sve do kraja dvadesetog stoljeća ostala sinonim riblje industrije. Mnogi Komižani ipak su krenuli preko oceana. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća iseljavali su u Kaliforniju, gdje su nastavili ono što su najbolje znali – loviti i prerađivati ribu. Tisuću devetsto sedamnaeste u San Pedru osnovali su malu tvornicu konzervirane ribe: skromna na početku, zahvaljujući znanju i upornosti ubrzo je rasla te je sredinom stoljeća postala najveća u Sjedinjenim Državama, a jedno vrijeme i u svijetu. Za većinu doseljenika iz Komiže to je bio prvi posao u Americi, pa danas u San Pedru živi nekoliko puta više ljudi komiškog podrijetla nego u samoj Komiži na otoku Visu.