Trogir

Stojite upravo ispred Porta terra ferme, nekadašnjih glavnih gradskih vrata koja su vodila u Trogir s kopna. U vrijeme kad je grad bio otok, odvojen kanalima i okružen zidinama, ovo je bio jedini kopneni ulaz. Vrata su bila dio obrambenog sustava koji je s vremenom mijenjao oblik, a današnji izgled dobila su u 17. stoljeću, kada su obnovljena u stilu kasne renesanse s dozom baroka. Do njih se dolazilo preko pokretnog mosta koji je prelazio obrambeni kanal. Taj kanal više ne postoji, a zidovi koji su okruživali grad uklonjeni su u 19. stoljeću. Ipak, ova vrata ostala su gotovo netaknuta i danas podsjećaju na vrijeme kada je svaki ulaz u grad imao svoje pravilo i svrhu. Iznad njih stoji kip sv. Ivana Trogirskog, čovjeka koji nije bio samo biskup već i simbol zaštite grada. Prema predaji, kad su Normani pokušali napasti Trogir, on se pojavio na zidinama i svojim blagoslovom odbio napad. Zbog toga je postao zaštitnik grada, a njegov kip postavljen je upravo ovdje, iznad prolaza. Danas ova vrata više ne štite grad, ali vas vode ravno u njegovu povijest.

Ispred vas je palača Garagnin-Fanfogna. Danas je to Muzej grada Trogira, a nekad je bila dom jedne od najutjecajnijih obitelji u gradu. Nije nastala u jednom trenutku, već se gradila kako je rasla moć obitelji kojoj je pripadala. Garagnini su u Trogir stigli krajem 16. stoljeća iz Venecije kao trgovci. Vrlo brzo postali su dio lokalnog plemstva i počeli ulagati u prostor unutar gradskih zidina. Prava prekretnica dogodila se u 18. stoljeću. Tada se obitelj povezala s plemićima Fanfogna, čime je počeo nastajati kompleks koji danas poznajemo kao palaču. Građena je od više povezanih zgrada, a različiti dijelovi otkrivaju tragove stilova koji su nastajali u različitim razdobljima. U toj istoj zgradi danas se nalazi Muzej grada Trogira. Otvoren je 1966., a njegov stalni postav vodi posjetitelje kroz razvoj grada. Pored izložaka koji dokumentiraju svakodnevicu, povijest se ovdje vidi i kroz izvorne nacrte, zapise, osobne predmete i ostatke građevina. Među njima su i kameni fragmenti iz rimskog doba, otkriveni tijekom različitih radova i rekonstrukcija. Muzej ne prikazuje samo što je postojalo – pokazuje i kako se grad razvijao. Nacrti iz 19. stoljeća pokazuju da Trogir nije rušio kako bi išao naprijed, već je dograđivao ono što je već imalo značenje. Zato muzej nije samo prostor za gledanje, već i za razumijevanje procesa kroz koji je grad prošao. Osim stalnog postava, ovdje se redovito održavaju izložbe koje povezuju prošlost i sadašnjost.

Ispred vas stoji Kuća Berislavić. Na prvi pogled možda izgleda kao još jedna kamena građevina iz stare jezgre, ali iza njezinih zidova počinje priča o moći, utjecaju i jednome čovjeku čije je ime ostalo zapisano u povijesti. Kuću je gradila plemićka obitelj Berislavić, koja u Trogiru nije samo stanovala – već je oblikovala javni život. Nisu se zaustavili na lokalnoj razini. Njihova prisutnost osjećala se u crkvenim, upravnim i vojnim strukturama, a sve to dolazi do vrhunca s rođenjem jednog člana obitelji – Petra Berislavića. Petar nije planirao biti vojni vođa. Odgajan je za svećeničku službu, ali politička situacija nije ostavljala puno izbora. Kada je 1512. postao hrvatski ban, preuzeo je odgovornost koja je daleko nadilazila granice grada u kojem je rođen. U vrijeme kada je Osmansko Carstvo prijetilo jugoistoku Europe, Petar je stao na čelo obrane. Godinama je organizirao operacije i vodio borbe, sve dok nije poginuo u zasjedi kod Vražje gore 1520. godine. Njegova smrt nije bila samo vojni gubitak – potresla je političke krugove diljem Europe. A sve je počelo ovdje, u ovoj kući. Pogledate li pročelje, vidjet ćete niz kamenih grbova. Svaki od njih priča o lozi, o različitim granama iste obitelji. U srednjovjekovnom gradu ti su simboli govorili jednako glasno kao titule i riječi. Nisu bili dekoracija – bili su poruka. Danas je kuća Berislavić zatvorena za javnost.

Nalazite se pred palačom Cippico, smještenoj nasuprot same katedrale sv. Lovre, ona nije gledala prema trgu slučajno. Bila je izgrađena da se vidi – i da svi znaju tko u ovom gradu ima moć. Obitelj kojoj je pripadala nije bila tek imućna. Cippici su u 15. stoljeću igrali ključnu ulogu u političkom i kulturnom životu Trogira. Bili su lokalni, ali nisu ostali lokalni. Njihov najpoznatiji potomak Koriolan Cippico to najbolje pokazuje. Odrastao je unutar ovih zidova, ali nije ostao iza njih. Postao je vojni zapovjednik i humanist u službi Mletačke Republike. Borio se na moru, bilježio ono što je proživio i pretvorio to u De bello Asiatico – djelo koje danas vrijedi kao povijesni dokument i književni tekst u jednom. Dok je on pisao o bitkama, palača je doživljavala svoje najveće preinake. Obitelj je sustavno kupovala okolne kuće i povezivala ih u jednu cjelinu. Ono što vidite danas rezultat je tog širenja, a pročelje koje privlači poglede oblikovao je Andrija Aleši – kipar koji je znao kako kamen može služiti prestižu. Trifori i balkon na istočnoj strani nisu stavljeni radi ljepote. Svaki rez, svaki ukras bio je poruka. Pripadali su svijetu renesansnih ideja, ali nisu zaboravili pokazati da pripadaju i vrhu društva. Unutarnje dvorište skriva predmet koji ne očekujete – metalnu figuru pijetla. Skinut je s osmanske galije zarobljene kod Lepanta. Nije ukras, to je ratni trofej i upozorenje. Ova obitelj nije samo sudjelovala u povijesti jer u jednom trenutku, oni su je diktirali. Palača danas nije otvorena. Ne možete ući, ali možete vidjeti dovoljno - mjesto gdje su ambicija, politika, umjetnost i moć živjele pod istim krovom.

Nalazite se ispred Sat-kule, jedne od građevina koje su Trogirani koristili i gledali svakog dana, stoljećima. Na prvi pogled djeluje jednostavno, ali iza nje stoji priča o vremenu. Kula je zapravo ostatak nekadašnjeg zvonika crkve sv. Sebastijana, sagrađene 1476. godine, u jeku kužne epidemije, kao zavjetni čin ljudi koji su tražili zaštitu. Crkva u izvornom obliku više ne postoji, ali toranj je ostao i dobio novu svrhu. U 15. stoljeću prenamijenjen je u sat-toranj, čime je izgubio svoju prvotnu sakralnu funkciju, ali dobio važnu ulogu u svakodnevnom životu grada. Više nije pozivao na molitvu, već je pokazivao točno vrijeme – nešto što je tada postajalo ključno za organizirani gradski život. Kula se nalazi odmah uz Gradsku ložu, prostor u kojem su se donosile odluke, sudilo i okupljalo. Ta blizina nije bila slučajna – sat je određivao kad započinje javna rasprava, kad se okupljaju vijećnici, kad nastupa red. Na pročelju je postavljen brojčanik, dok je unutra ugrađen mehanizam za navijanje i pogon, koji je kroz stoljeća više puta obnavljan, ali nikad nije izgubio svoju osnovnu funkciju. Sat nije bio ukras. Njegova svrha bila je jasna, konkretna i korisna – dati orijentaciju u vremenu u kojem su satovi još uvijek bili rijetkost. I danas, iako više nije jedini izvor točnog vremena, sat i dalje radi. Mehanizam se redovito održava, a kula nije izgubila svoj značaj kao orijentir – ne samo u prostornom, već i u simboličkom smislu.

Nalazite se pred srcem Trogira – Katedralom sv. Lovre – čija je gradnja započela 1213. godine, na temeljima starije ranokršćanske bazilike, razorene u saracenskom napadu 1123. godine. No nova crkva nije nastala odjednom – rasla je polako, kako su se mijenjali stilovi, majstori, politički i vjerski konteksti. Zbog toga ova katedrala danas nije samo romanička, gotička, renesansna ili barokna – ona je sve to zajedno. Ona je Trogir. Iako je formalno posvećena svetom Lovri, u srcima Trogirana često nosi drugo ime – Katedrala sv. Ivana. Ivan Trogirski, benediktinac i biskup iz 11. stoljeća, ostao je upamćen kao zaštitnik siromašnih i branitelj grada. Umro je 1111. godine, a njegovo grobno mjesto u katedrali vrlo brzo je postalo svetište – mjesto tihe hodočasničke prisutnosti koje i danas privlači pažnju. Na zapadnom pročelju dočekuje vas Radovanov portal, remek-djelo srednjovjekovne skulpture, dovršeno i potpisano 1240. godine. Na njemu se isprepliću biblijske scene, radovi ljudi kroz godišnja doba, figure životinja i mitološka bića. Unutrašnjost katedrale zadržala je romaničku bazilikalnu strukturu – tri broda, polukružne apside i snažne kamene stupove. U 15. stoljeću, prostor je proširen gotičkim svodovima i sakristijom, a tada je uređena i kapela sv. Ivana Trogirskog. Cijela je izrađena u kamenu, s preciznim renesansnim oblicima koje su oblikovali domaći i talijanski majstori. Katedrala i danas živi – kroz misna slavlja, svakodnevne posjete, ali i koncerte koji koriste njezinu iznimnu akustiku. Ulaz je moguć tijekom misa, vrata se otvaraju prvenstveno vjernicima – jer ovo nije samo spomenik, već aktivan prostor zajednice. Od 1997. godine, katedrala se, zajedno s povijesnom jezgrom Trogira, nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.

Stojite ispred Crkve sv. Ivana Krstitelja, jedne od najstarijih sačuvanih crkava u Trogiru, smještene uz nekadašnja sjeverna gradska vrata. Podignuta je krajem 12. i početkom 13. stoljeća, u vrijeme kada Trogir izrasta u snažno političko i crkveno središte. Izgrađena u duhu romaničke jednostavnosti, bez raskošnih ukrasa, odaje ranu funkciju – vjerojatno zavjetne ili manje župne crkve, smještene uz sam ulaz u grad. Arheološki nalazi ranokršćanske plastike ukazuju da je ovaj prostor imao religijsku ulogu i u puno starijim razdobljima, što crkvi daje poseban kontinuitet svetosti. Posveta Ivanu Krstitelju nije slučajna – on je simbol prijelaza, duhovne obnove i novog početka. U srednjem vijeku njegov lik se često vezao uz gradske ulaze, izvore i pokrštavanje, a ovdje ga nalazimo upravo na mjestu gdje se ulazilo u Trogir – kao zaštitnika i čuvara granice između svakodnevice i svetog. Crkva je tijekom stoljeća dijelom urušena i nikada u potpunosti obnovljena. Danas su vidljivi ostaci zidova, apside i nekoliko dekoriranih kamenih fragmenata. Iako unutrašnjost nije sačuvana, pronađeni ulomci sugeriraju postojanje zidnih oslika ili reljefa s prikazom krštenja.

Nalazite se na mjestu najstarijeg aktivnog ženskog benediktinskog samostana u Hrvatskoj, osnovanog 1064. godine na poticaj svetog Ivana Trogirskog, čije naslijeđe i danas u njemu živi. Samostan je izgrađen na mjestu nekadašnje crkve sv. Dujma. Novi elementi nadograđivani su s pažnjom, krila su se šaptom spajala na postojeće strukture, a gradska vrata čak su pomaknuta kako bi se uklopila u ovu tiho rastuću cjelinu. No ispod svih arhitektonskih slojeva ostala je nepromijenjena srž: predanost molitvi, tišini i unutarnjoj sabranosti. Benediktinke ustaju prije zore i započinju dan kontemplacijom, svjesne da pravi mir ne dolazi iz vanjskog svijeta, već iznutra. Unutar samostana nalazi se Zbirka Kairos – prostor malen po veličini, ali iznimno snažan po značenju. Središnji eksponat je reljef mladog boga Kairosa, jedinstveno grčko djelo iz 3. stoljeća prije Krista, koje prikazuje božanstvo trenutka – onog neuhvatljivog isječka vremena koji ti može promijeniti život, ali ga moraš uhvatiti točno kad ti prilazi. Legenda kaže: Kairosa možeš uhvatiti samo za čuperak dok dolazi, jer kad prođe – nemaš se više za što uhvatiti. Taj simbol prolaznosti, prisutnosti i budnosti savršeno se uklapa u monaški način života, koji svaki trenutak doživljava kao priliku za unutarnje buđenje. Uz Kairos, zbirka čuva i brojne sakralne predmete, slike, relikvijare i rukopisne knjige. Samostan, zbog kontemplativnog života njegovih stanovnica, nije otvoren za svakodnevne posjete. No Zbirku Kairos moguće je razgledati uz prethodnu najavu.

Nalazite se ispred Porta Marine – južnih gradskih vrata Trogira, izgrađenih 1593. godine tijekom vladavine Mletačke Republike. Iako manja i jednostavnija od svojih sjevernih pandana, ova vrata imala su iznimno važnu ulogu: bila su gradski izlaz prema moru, obalnom putu i svakodnevnom životu koji se odvijao uz rivu. Za razliku od obrambenih vrata koja su čuvala grad od mogućih napada, Porta Marina nisu bila sagrađena radi zaštite, već radi praktičnosti. Njima su ulazile svježe namirnice s brodova, prolazili ribari s mrežama i mještani koji su nosili robu prema tržnici. Danas, Porta Marina vodi prema obalnoj šetnici, gdje se otvara pogled na kanal koji odvaja Trogir od kopna. I dalje čuvaju svoju tihu simboliku: na zidu pokraj vrata smješten je reljef svetog Ivana Trogirskog – biskupa i gradskog zaštitnika iz 11. stoljeća, poznatog po hrabroj obrani Trogira u teškim vremenima. Njegov lik ovdje ne stoji slučajno – postavljen je kao znak zaštite za sve koji dolaze i odlaze morskim putem, kao vječna veza između grada i mora.

Riva kojom upravo koračate je glavno gradsko šetalište koje se proteže uz južni rub povijesne jezgre, odmah pokraj mora. Današnji izgled rive oblikovan je tijekom 19. stoljeća, u vrijeme austrijske uprave, kad su započela uređivanja obalnih dijelova dalmatinskih gradova. Tijekom 20. i 21. stoljeća riva je kroz više preinaka i nasipavanja mora proširena, što je rezultiralo većim površinama dostupnima za javnu upotrebu i omogućilo lakši pristup brodovima i turističkim plovilima. S jedne strane rive nalaze se povijesne venecijanske palače koje svjedoče o važnoj ulozi Trogira u prošlosti, dok s druge strane pruža pogled na more i obližnje Čiovo. Uređenje rive uključuje sadnju palmi koje su postale prepoznatljiv vizualni element tog prostora i doprinose ugodnosti šetnje. Riva nije samo prolazni prostor nego i središte društvenih i kulturnih aktivnosti. Tijekom ljetnih mjeseci ona postaje mjesto održavanja raznih događaja poput koncerata i festivala, što je dodatno učvršćuje kao važan prostor za okupljanje stanovnika i turista.

Pred vama se uz zapadnu obalu stare gradske jezgre uzdiže Dominikanski samostan i crkva sv. Dominika – tiho, ali moćno svjedočanstvo vjere, znanja i umjetnosti koje u Trogiru traje više od sedam stoljeća. Osnovani 1265. godine, u doba kada dominikanski red prožima dalmatinske gradove, samostan i njegova crkva ubrzo su postali središte propovijedanja, poučavanja i skrbi za pisanu riječ. Crkva sv. Dominika, dovršena u 14. stoljeću, jednostavna je i stroga, kako i priliči prosjačkom redu – bez raskoši, ali s tihom plemenitošću gotičkog stila. Na pročelju se ipak ističe izniman reljef Bogorodice, rad kipara Nikole Dente iz 1372. godine, kao nježna točka svjetlosti na kamenoj fasadi. Unutrašnjost čuva prava umjetnička blaga: renesansnu grobnicu obitelji Sobota, djelo Nikole Firentinca, i „Isusovo obrezanje“, ulje Palme Mlađeg iz 1607. godine. Samostanski klaustar, dograđen u 15. stoljeću, bio je srce zajednice – oko njega se okupljala svakodnevica: molitva, učenje, prepisivanje, sabiranje gradskih i crkvenih povijesti. Tijekom savezničkog bombardiranja 1944. godine sjeverno krilo je razoreno i nikada obnovljeno. Ipak, obnova preostalih dijelova započeta 1970-ih godina spasila je njegovu jezgru od zaborava. Danas, iako bez redovničke zajednice, samostan i crkva ostaju otvoreni javnosti.

Ispred vas je Tvrđava Kamerlengo – impresivna obrambena građevina Trogira i jedan od njegovih najfotografiranijih simbola. Smještena uz more, na jugozapadnom rubu stare gradske jezgre, podignuta je u 15. stoljeću, nakon što je Trogir pao pod vlast Mletačke Republike. Tvrđava je služila kao vojno uporište, ali i kao rezidencija mletačkog camerlenga – upravitelja grada, po kojem je i dobila ime. Zajedno s obližnjom kulom sv. Marka, Kamerlengo je imao ključnu ulogu u nadzoru trogirske luke i obrani grada s morske strane. U mirnijim vremenima, prostor unutar zidina služio je i za ceremonije te okupljanja građana. Tvrđava ima trapezni tlocrt, s četiri snažne kule, ophodnim hodnicima i debelim kamenim zidovima. Najstariji dio je Kula od Veriga, izgrađena još krajem 14. stoljeća, koja je naknadno uključena u širi obrambeni sustav. Na zidovima tvrđave i danas su vidljivi reljefi svetog Marka i grbovi dužnosnika iz vremena gradnje – uključujući dužda Francesca Foscarija i kneza Magdalena Contarinija. U prošlosti se ovdje nalazila i kapela sv. Marka, skladišta za oružje i prostorije za posadu. Iako su drveni podovi i krovne konstrukcije s vremenom propali, tvrđava je ostala u velikoj mjeri sačuvana. Danas je Kamerlengo otvoren za posjetitelje. Možete se popeti na njezine zidine i uživati u panoramskom pogledu na stari grad, more i okolne otoke. Ljeti se u unutarnjem dvorištu često održavaju koncerti, kazališne predstave i filmske projekcije, što joj daje novu kulturnu funkciju – ali karakter vojne tvrđave i dalje je jasno prisutan.

Nalazite se uz morsku obalu, s južne strane starog gradskog središta Trogira, nedaleko od kule sv. Marka i tvrđave Kamerlengo - upravo pred Marmontovim glorijetom. Izgrađen je početkom 19. stoljeća, 1808. godine, tijekom francuske uprave nad Dalmacijom, kao spomenik zahvalnosti pod vodstvom generala Augusta Marmonta, tadašnjeg guvernera Dalmacije. Građevina predstavlja jedan od rijetkih sačuvanih tragova francuske vladavine u ovom dijelu Hrvatske. Neoklasicistički glorijet ima šesterokutni tlocrt s jednostavnom kolonadom od šest dorskih stupova i izvorno je bio postavljen u plićaku, okružen morem, povezan s kopnom malim mostom. Osmišljena je kao reprezentativan vidikovac i mjesto okupljanja, bez obrambene funkcije. Plan je bio da u njegovom središtu stoji Napoleonova bista, no taj element nije realiziran. Tijekom 20. stoljeća, zbog razvoja sportskih terena, glorijet je premješten nekoliko desetaka metara zapadno od prvotne pozicije. Za gradnju su iskorišteni kamenovi sa starih gradskih zidina, čime je dodatno povezan s lokalnom poviješću. Marmontov glorijet simbolizira razdoblje modernizacije i administrativnih promjena koje su francuske vlasti donijele u Trogir i širu regiju u kratkom razdoblju od 1806. do 1813. godine. Danas je glorijet zaštićeni kulturni spomenik, koji posjetiteljima nudi uvid u jedan manje poznati, ali važan dio trogirske i dalmatinske povijesti.

Ispred vas je Kula sv. Marka – kameni čuvar Trogira s pogledom prema moru. Sagrađena krajem 14. stoljeća, u vrijeme kada je grad neprestano prijetila opasnost s mora, kula je bila ključni dio obrambenog sustava koji su razvijali Mlečani nakon preuzimanja vlasti. Zajedno s tvrđavom Kamerlengo, Kula sv. Marka zatvarala je pomorski ulaz u trogirsku luku. Između njih bio je razapet snažan željezni lanac koji je u trenucima opasnosti služio kao stvarna prepreka – brodovi bez dopuštenja nisu mogli proći. Bila je to obrana bez kompromisa. Posebnost kule čine i detalji na njezinoj vanjskoj strani – reljefno je bio prikazan mletački lav sv. Marka (simbol Venecije) te grb kneza Antonija de Canala, čije je razdoblje vladavine obilježilo završetak izgradnje kule krajem 15. stoljeća. Taj je lav kasnije teško oštećen, jer su ga 1932. godine mladići srušili u „incidentu“ protalijanskog karaktera, budući da je simbolizirao venecijansku vlast. Unutar masivnih kamenih zidina kule smješteno je pet „kazamata“ – malih sobica za vojnike s okruglim otvorima, tzv. puškarnicama, koji su omogućavali učinkovitu obranu svih prilaza i eliminaciju „mrtvih kutova“. Takva raspodjela obrambenih pozicija bila je iznimno napredna za to doba i povećavala je sigurnost branitelja. Kula nije bila samo barijera – već i oči grada. S nje su se odašiljali signali prema drugim osmatračnicama, najavljujući dolazak brodova ili upozoravajući na prijetnje. Kad nije bilo ratno stanje, služila je kao spremište baruta, oružja i opreme. S vremenom, obrambena funkcija je jenjavala, ali je kula ostala prisutna – najprije kao skladište, zatim kao orijentir ribarima i pomorcima. Tijekom Domovinskog rata ponovno je aktivirana kao promatračnica. Nakon više od šest stoljeća, ponovno je gledala more s istom svrhom: zaštititi grad. Danas stoji kao nijemi svjedok svih vremena kroz koje je Trogir prošao – od prijetnji gusara do suvremenih sukoba.

Pred vama stoji zvonik nekadašnje crkve sv. Mihovila, izgrađen u 13. stoljeću. Ovo je jedini vidljivi ostatak župne crkve koja je stoljećima okupljala vjernike s istočne strane Trogira. Sama crkva srušena je u 19. stoljeću zbog preuređenja gradskog prostora, ali je zvonik sačuvan i prepoznatljiv u strukturi okolnih ulica. Uz crkvu je nekoć postojao benediktinski ženski samostan koji je imao važnu ulogu u svakodnevnom životu ovog dijela grada. Kasnije je i crkva korištena za potrebe samostana, što pokazuje kako su se kroz stoljeća mijenjali način korištenja i vlasništvo nad ovim kompleksom – dio zgrada prešao je u ruke kanonika. Zvonik nije bio važan samo za vjerske obrede; služio je i kao stražarnica s koje se mogao promatrati pristup gradu i pravovremeno uočiti opasnosti. Arhitektonski, zvonik sv. Mihovila karakterističan je po čvrstoj, kubičnoj formi i gruboj kamenom obradi. Ono što ga izdvaja je činjenica da nikada nije bio nadograđivan niti stiliziran prema kasnijim modnim ili graditeljskim smjerovima. Očuvani su svi izvorni romanički elementi, zbog čega ga se danas smatra autentičnim i rijetkim primjerom srednjovjekovnog graditeljstva u Dalmaciji. Danas se zvona sa zvonika povremeno oglašavaju u prigodi vjerskih blagdana, čuvajući tako vezu sa stoljetnom tradicijom ovog prostora.

Nalazite se ispred Crkve Gospe od Karmela, skromne, ali značajne sakralne građevine podignute početkom 17. stoljeća. Smještena je na uzvisini iznad nekadašnjeg trogirskog predgrađa, na položaju s kojeg se stoljećima nadzirao kopneni prilaz gradu. Na ovom su se mjestu još u srednjem vijeku nalazile manje bogomolje, no u vrijeme sve češćih kopnenih prijetnji, lokalna je zajednica odlučila podići novu crkvu i posvetiti je Gospi Karmelskoj – zaštitnici vojnika, mornara i umirućih. Blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja, postao je jedan od važnijih dana u trogirskom kalendaru. Procesije s ikonom Gospe, koje su predvodile žene u narodnim nošnjama, okupljale su vjernike iz svih dijelova grada, a zavjetna šutnja muškaraca hodajući uz zidine bila je snažan simbol zajedničke molitve za zaštitu obitelji i grada. Prema predaji, tijekom jedne takve procesije u 18. stoljeću iznenadna kiša potjerala je neprijateljsku patrolu – događaj koji su vjernici doživjeli kao Gospin znak. Crkva ima jednostavnu jednobrodnu unutrašnjost s glavnim oltarom posvećenim Gospi. Bočni oltari dodani su kasnije, a zvonik uz pročelje sagrađen je u 18. stoljeću te je jedno vrijeme služio i kao promatračnica. Iako je tijekom Domovinskog rata pretrpjela oštećenja, crkva nikada nije zatvorila svoja vrata – upravo su se ovdje, daleko od gradske jezgre, 1990-ih održavale mise za mir. Odmah uz crkvu vide se ostaci srednjovjekovnih obrambenih zidova, danas dijelom uklopljeni u strukturu okolnih kuća. Njihova jednostavna, suhozidna gradnja, ojačana mortom, svjedoči o skromnim, ali otpornim graditeljskim rješenjima. Mještani su ih još u 20. stoljeću zvali „bedemi Gospe“, vjerujući da upravo prisutnost ove crkve daje snagu i štiti ovu točku grada kroz sva povijesna iskušenja.

Park Fortin smješten je na brežuljku iznad stare gradske jezgre Trogira. Ime je dobio po nekadašnjoj utvrdi, koja je ondje postojala i služila za nadzor pristupa gradu s kopnene strane. Tvrđava je sagrađena vjerojatno u 17. stoljeću, za vrijeme mletačke vlasti, kao dio širega sustava obrane Trogira. Danas na ovom lokalitetu nema vidljivih ostataka same utvrde jer je prostor prenamijenjen u park koji je uređen u 20. stoljeću i otvoren za javnu upotrebu. Park Fortin pruža jasan pregled stare gradske jezgre, obale i okolnih otoka, što ga čini važnim mjestom za razgledavanje i šetnju. Osim što je prilagođen rekreativnim potrebama građana i turista, u parku je postavljeno i spomen-obilježje posvećeno hrvatskim vojnicima, koje se nalazi među zelenilom i sastoji se od kamenih stupova i križa. Danas služi kao prostor za mirnu šetnju, odmor i susrete. Uz to, park pruža ugodne uvjete za boravak zahvaljujući uređenim šetnicama i raslinju, kao i blizini glavnih pristupnih putova i mosta koji povezuju povijesnu jezgru grada s kopnom. To ga čini važnim dijelom gradske infrastrukture i mjestom koje promiče kvalitetu života kako stanovnika, tako i posjetitelja Trogira.

Nalazite se ispred ostataka sjevernog bastiona, koji je izgrađen u 16. stoljeću kao dio novovjekovnog obrambenog sustava za zaštitu grada s kopnene strane. Bastion je imao široku, nisku formu s kosim zidovima kako bi bio otporniji na udare topovske vatre. Njegov peterokutni tlocrt omogućavao je učinkovitu obranu najugroženijeg dijela grada. U sklopu bastiona nalazili su se prostori za postavljanje topova te spremišta za streljivo i opremu. Unutarnji hodnici povezivali su ga s ostatkom obrambenog sustava, čime je omogućena brza komunikacija i premještanje vojnika i zaliha. Tijekom uprave Mletačke republike, bastion je imao značajnu ulogu u obrani Trogira i održavanju vojnih vježbi. Iako je nakon 18. stoljeća izgubio svoju stratešku važnost, dijelovi strukture su tada adaptirani za civilne potrebe, a neki su dijelovi zatrpani ili razgrađeni u 19. i 20. stoljeću. Danas se mogu vidjeti ostaci temelja, donjih zidova i dijelovi nekadašnjih rovova te platformi za topove, što potvrđuje važnost ovog lokaliteta u razvoju fortifikacijske arhitekture i potvrđuje ulogu Trogira u regionalnim povijesnim sukobima.