Kuća pjesnika Jure Kaštelana
Stojite upravo ispred kuće Jure Kaštelana, jednog od najvažnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. Rođen 1919. u Zakučcu kraj Omiša, Kaštelan je već kao mladić pokazao iznimnu znatiželju – prvo je učio u splitskoj klasičnoj gimnaziji, a potom je u Zagrebu studirao jezike i književnost. Već s 21 godinom objavljuje zbirku pjesama "Crveni konj", koja odmah izaziva pažnju zbog simbolike i egzistencijalnih tema, ali i zbog toga što je ubrzo bila zabranjena od tadašnje vlasti. Kad je počeo Drugi svjetski rat, Kaštelan se pridružuje partizanima. Njegova ratna iskustva snažno su oblikovala njegovu poeziju – pjesma "Oj Mosore, Mosore" postaje prepoznatljiva himna partizanskog pokreta. No, Kaštelan nije bio samo pjesnik rata; on je uspio spojiti narodne balade i motive Mediterana s modernim europskim stilovima, posebno pod utjecajem Federica Garcíje Lorce, čime je otvorio potpuno novi put hrvatskoj poeziji. Njegova poema "Tifusari" smatra se vrhuncem hrvatske ratne lirike – u njoj je, osim slike bolesti i rata, snažno prisutna i tema slobode i ljubavi, što je tada bilo novo i hrabro. Zanimljivo je da je Kaštelan bio i vrsni prevoditelj. Nakon rata, Kaštelan nije ostao samo u književnosti – predavao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a jedno vrijeme bio je i lektor na čuvenoj Sorboni u Parizu. Sudjelovao je i u uređivanju hrvatskog izdanja Biblije 1968. godine, što je rijedak slučaj da se pjesnik tog ranga upušta u tako velik projekt. Možda najzanimljivije: Kaštelan je bio jedan od potpisnika Novosadskog dogovora o zajedničkom jeziku 1954. godine, što je kasnije izazvalo brojne rasprave i kritike, pogotovo u kontekstu jezične politike. Danas njegovo ime nosi srednja škola u Omišu, a u Zakučcu i Omišu postavljene su spomen-ploče. Njegove pjesme i dalje žive, posebno među onima koji u stihovima traže slike Cetine, Mosora i omiškog kraja. Kaštelan je ostao simbol mediteranske književnosti i čovjek čiji su stihovi zauvijek povezani s krajolikom i poviješću Dalmacije. Jedna zanimljivost za kraj: Kaštelan je, osim poezije, povremeno pisao i prozu te eseje, a bio je poznat i po tome što je mladim pjesnicima uvijek davao podršku i savjete, smatrajući da je književnost živa samo ako se stalno mijenja i otvara novim glasovima.