Omiš

Pred vama je Stup srama – povijesni spomenik koji je bio dio svakodnevice dalmatinskih gradova u srednjem i ranom novom vijeku. Ovdje su završavali oni koji su počinili prijestupe poput krađe, klevete ili bogohuljenja, ali i oni koji nisu imali novca da plate kaznu. Nije bilo važno jesi li siromašan ili stranac, dovoljno je bilo da gradski knez tako odluči i već si bio vezan za stup, izložen pogledu i ruganju prolaznika, a ponekad i gađanju trulim voćem ili smećem. Stup srama u Dalmaciji često je bio postavljen na glavnom ili sporednom trgu, a u nekim gradovima ih je bilo i više – primjerice, u Zadru su postojala dva, jedan za plemiće i jedan za pučane. Ovaj stup vjerojatno potječe iz 17. stoljeća, iz vremena mletačke vlasti, što potvrđuje grb providura uklesan na postolju. Providuri su bili mletački upravitelji i njihovi grbovi i danas svjedoče o njihovoj moći u Dalmaciji. Osuđenici su za stup bili vezani nekoliko sati, a prema šibenskom statutu, “jedan dan” na stupu značio je stajanje od izlaska do zalaska sunca. Kazna je često uključivala i dodatne mjere – primjerice, u Perugi je javni bilježnik koji je krivotvorio oporuke bio ne samo vezan, nego i sakaćen prije nego što je izložen javnosti. Neki stupovi, poput Orlandovog u Dubrovniku, imali su i druge funkcije: na njima su se vijorile zastave ili su služili kao mjerilo za trgovce. Danas je Stup srama podsjetnik na stare pravne običaje i mletački utjecaj, iako točni podaci o njegovoj izgradnji nisu sačuvani. Ako te zanima još više o povijesti ovog kraja, svakako posjeti i crkvu sv. Roka, koja je bila važna u 17. stoljeću i čuva zanimljive tragove prošlosti. Jedna zanimljivost: kazna na stupu srama u Hrvatskoj je ukinuta tek krajem 18. stoljeća, odlukom cara Josipa II.

Nalazite se pred crkvom sv. Duha, odmah ispod kaštela Mirabella, na mjestu gdje povijest Omiša doslovno izlazi pred vas. Ova crkva, sagrađena 1585. na ostacima starije gotičke građevine, nije samo još jedan kamen u nizu – njezina obnova bila je rezultat vizije pročelnika Marka Dreškovića, a radove su vodili dubrovački majstor Marin Martinović i mletački inženjer Giovanni Battista Camozzini, koji je projektirao i zvonik. Već na prvi pogled, pročelje crkve privlači pažnju kamenim portalom iz radionice poznate omiške obitelji Bokanjić, ukrašenim reljefima i rozetom podijeljenom stupićima. Središnji otvor u obliku četverolista okružen je gotičkim zupcima, što je detalj koji rijetko viđamo na dalmatinskim crkvama iz tog razdoblja. Zvonik je izrađen od fino obrađenog kamena i spaja renesansne i barokne elemente, a unutrašnjost crkve skriva prelomljeni svod s kamenim vijencem i bočne prozore s lučnim završecima. Posebnu vrijednost ima glavni oltar s djelom Jacopa Palme Mlađeg, “Silazak Duha Svetoga”, koje je jedno od najvažnijih umjetničkih djela u crkvi. Na zidu iznad bočnog ulaza nalaze se grbovi mletačkih providura, a glavni portal nosi natpis o obnovi iz 1585. godine. Odmah uz crkvu nekad je bio i hospital za siromašne i bolesne, što pokazuje koliko je Bratovština sv. Duha bila važna za cijelu zajednicu. Crkva sv. Duha danas je nacionalno zaštićeno kulturno dobro i nezaobilazna točka svakog obilaska starog grada. Ovdje se, na malom prostoru, isprepliću gotički korijeni, renesansne inovacije i snažan mletački utjecaj. Zanimljivo je da je upravo ovaj kompleks bio upravno središte Omiša, pa su se ovdje donosile važne odluke i okupljala gradska elita. Još jedna zanimljivost: zvonik crkve sv. Duha jedan je od rijetkih u Dalmaciji čiji je projektant poznat po imenu, što dodatno naglašava njegovu posebnost.

Stojite ispod Mirabele, utvrde koja je stoljećima gledala na Omiš s visine od 200 metara. Ova tvrđava, poznata i kao Peovica, nije bila samo kamen na brdu – bila je glavni oslonac omiških gusara, koji su s nje motrili svaki brod u Bračkom kanalu i odlučivali tko će proći, a tko će postati nova meta. Izgrađena je u 13. stoljeću, a njezina starost potvrđena je bizantskim novčićem namjerno skrivenim u temeljima – gusarski potez za buduće generacije. Mirabela ima četiri kata i trapezoidan tlocrt, s debelim kamenim zidovima koji su izdržali brojne napade i nevremena. U prizemlju su tajna zazidana vrata, izlaz za bijeg u slučaju opasnosti – detalj koji pokazuje koliko su gusari bili oprezni i spremni na sve. S vrha se pruža pogled na cijeli Omiš, Brački kanal i okolna mjesta, što je tada značilo život ili smrt, a danas je jedan od najatraktivnijih vidikovaca u Dalmaciji. Jedna od najzanimljivijih priča vezana je uz turski napad u 16. stoljeću. Branitelji su tada iskoristili jeku s tvrđave kako bi stvorili dojam da ih je mnogo više nego što zapravo jest, što je natjeralo neprijatelja na povlačenje. Mirabela je kroz povijest više puta bila oštećena, ali najgore je prošla 1988. kada ju je grom gotovo uništio. Iako je tada izgledalo da je njezina priča završena, tvrđava je potpuno obnovljena i danas je zaštićeno kulturno dobro te nezaobilazna atrakcija za sve koji žele doživjeti autentičnu gusarsku povijest Omiša. Zanimljivost koju možda niste znali: Omišani su u 13. stoljeću toliko vladali morem između Splita i Dubrovnika da je čak i papa Honorije III. pokrenuo križarski rat protiv njih – i izgubio. Mirabela je tako ostala simbol vremena kad su gusari određivali pravila na Jadranu.

Nalazite se pred crkvom sv. Roka, u srcu stare gradske jezgre, tik do nekadašnjih zapadnih vrata Omiša. Prvi put se spominje još 1579. godine, što znači da je ovdje stajala i ranije. Pripadala je bratovštini sv. Roka, udruzi građana koja je u 16. i 17. stoljeću imala važnu ulogu u životu grada. Bratovštine su tada, osim što su okupljale vjernike, često brinule i o javnom redu, organizirale događanja, a ponekad su čak imale pravo predlagati pomilovanja osuđenicima. Zanimljivo je da su članovi bratovštine svake godine birali vodstvo tajnim glasovanjem i održavali zajedničke ručkove, što je za tadašnje društvo bio važan oblik okupljanja i donošenja odluka. Sv. Roko i sv. Sebastijan bili su zaštitnici od kuge, bolesti koja je više puta prijetila Omišu. U vrijeme epidemija, stanovnici su se posebno molili upravo njima, nadajući se zaštiti. U 18. stoljeću, dok se obnavljala crkva sv. Petra na Priku, barokni oltar iz te crkve preseljen je u crkvu sv. Roka. Taj oltar, zajedno sa slikom sv. Roka, temeljito je obnovljen 1998. godine pod vodstvom župnika don Ljube Bodrožića. Time je sačuvana vrijedna kulturna baština i povijest ovog mjesta. Još jedna zanimljivost: za oltar s grbom knezova Kačića poznati slikar Francesco Negri naslikao je oltarnu palu „Bogorodica s Djetetom, sv. Rokom i Sebastijanom“. Ova slika dodatno povezuje crkvu s najvažnijim omiškim plemstvom i umjetničkom baštinom. Danas crkva sv. Roka nije među najvećima u Omišu, ali njezina povijest i povezanost s lokalnom zajednicom čine je nezaobilaznim dijelom gradskog identiteta.

Gledate u Kuću sretnog čovjeka, jedan od simbola renesanse u Omišu. Iznad ulaza stoji natpis na latinskom: "Gratias ago tibi Dne quia fui in hoc mundo" – jednostavna, ali snažna zahvala na životu koja u prijevodu znači “Zahvaljujem ti, Gospode, što sam bio na ovom svijetu.”. Kuća je podignuta u 16. stoljeću, dok je grad bio pod vlašću Mlečana. Vjeruje se da je pripadala Ivanu Primojeviću, poznatom odvjetniku i ambasadoru omiške komune u Veneciji, ali o njegovu životu i dalje se zna vrlo malo. Ova kuća je tipičan primjer dalmatinske arhitekture iz venecijanskog doba: ima tri kata. U prizemlju su se nalazile radionica i dnevni boravak, spavaće sobe su bile na prvom katu, a kuhinja – sasvim neobično – na vrhu. Povjesničari su dugo pokušavali objasniti taj raspored, a razlog je zapravo vrlo praktičan: kuhinja na najvišem katu smanjivala je opasnost od požara, što je bio čest problem u srednjovjekovnim gradovima. Danas je ova kuća zaštićena kulturna baština i simbol optimizma, očuvana zahvaljujući tradicionalnim tehnikama gradnje. Pročelje od bijelog kamena ukrašeno je renesansnim detaljima, dok unutrašnjost pokazuje koliko je život u starom Omišu bio praktičan i prilagođen svakodnevnim potrebama. Zanimljivo je da je natpis iznad vrata postao inspiracija brojnim posjetiteljima, a kuća je danas nezaobilazni dio gradske kulturne ponude. Manje poznata činjenica: u blizini kuće nalazi se i Stup srama, još jedan povijesni simbol Omiša, koji svjedoči o nekadašnjim običajima i pravdi u gradu.

Nalazite se na trgu sv. Mihovila, poznatom i kao „Pjaca“, u samom srcu starog Omiša. Ovdje je sve povezano – od crkve sv. Mihovila iz 17. stoljeća, sagrađene na temeljima još starije gotičke crkve, do kamenih kuća koje su stoljećima svjedočile životu grada. Trg je bio glavno mjesto okupljanja, trgovine i razmjene vijesti, a danas je žila kucavica starog grada, povezujući kopnena vrata s rijekom Cetinom. Srednjovjekovna povijest trga veže ga uz glavnu gradsku ulicu, današnju Knezova Kačića, koja je nekad povezivala obrambene zidine podignute zbog stalne opasnosti od Osmanlija i Mlečana. U 17. i 18. stoljeću trg dobiva barokni izgled – na pročelju crkve ističe se kamena rozeta, a zvonik s piramidalnim krovom projektirao je poznati mletački inženjer G. B. Camozzini 1719. godine. Uz trg su Biskupovi dvori iz 16. stoljeća s renesansnim monoforom i grbom obitelji Tomadelli, a kuća Caralipeo-Despotović čuva grb s natpisom iz istog razdoblja. Do sredine 20. stoljeća, ovdje se odvijao sav javni život, sve dok ga nije zamijenio Fošal, novo šetalište sagrađeno na mjestu nekadašnjeg obrambenog jarka. Danas je Trg sv. Mihovila mjesto završnih koncerata Festivala dalmatinskih klapa, okružen kafićima i trgovinama koje čuvaju dalmatinski duh. Zanimljivost koju možda niste znali: Omiš je u prošlosti bio poznat po svojim gusarima, a rijeka Cetina, koja prolazi tik uz trg, služila im je kao sigurno utočište i skrivena luka. Crkva sv. Mihovila kombinira gotičke, renesansne i barokne elemente, što je čini najzanimljivijom građevinom u Omišu. Unutrašnjost crkve krije vrijedne umjetnine, a uske ulice oko trga često su toliko tijesne da je gotovo nemoguće uhvatiti cijelu crkvu na fotografiji.

Crkva sv. Mihovila prvi put se spominje 1282. godine, ali postoje dokazi da je postojala i ranije. Današnja građevina izgrađena je između 1604. i 1627. godine, a zvonik je dodan 1724. prema nacrtima venecijanskog inženjera G. B. Camozzinija. Zvonik je napravljen od bijelog bračkog kamena i ima prepoznatljiv piramidalni krov. Crkva spaja gotički, renesansni i barokni stil. Portal je izrađen u radionici Bokanjić i ukrašen je reljefima. Na pročelju se nalazi kamena rozeta s vijencem lišća, anđeoskim glavicama i grbom Omiša. Unutrašnjost je jednobrodna, s prelomljenim gotičkim svodovima. U crkvi se nalaze dva gotička raspela iz 15. stoljeća i oltarne slike kipara Ivana Rendića iz 1897. godine. Orgulje na koru izradio je Gaetano Moscatelli 1792. godine i još uvijek se koriste, a 1996. su obnovljene i zaštićene kao spomenik kulture. U sakristiji su ostaci srednjovjekovnog prezbiterija iz 13. stoljeća. Odmah uz crkvu nalaze se Biskupovi dvori iz 16. stoljeća s renesansnim prozorima i grbovima mletačkih plemića. Crkva sv. Mihovila je nacionalno zaštićeno kulturno dobro i važno mjesto okupljanja u Omišu. Zanimljivo je da je papa Pio II. 1461. godine ovu crkvu spomenuo kao glavnu u Omišu kojoj su pripadale sve ostale omiške crkve. Još jedna zanimljivost: Omiš ima čak deset crkava unutar stare gradske jezgre, što je rijetkost za grad ove veličine

Nalazite se na staroj gradskoj tržnici, tik uz Poljički trg, koji je još u 17. stoljeću postao jedno od glavnih mjesta trgovine u Omišu. Iako današnja tržnica i ribarnica nisu točno na istom mjestu gdje su nekad bile, i dalje su srce lokalne razmjene, baš kao i prije nekoliko stoljeća. U srednjem vijeku trgovina se odvijala uz glavne gradske ulice i pred crkvama, a Poljički trg je tada postao prvo organizirano mjesto gdje su se prodavali domaći proizvodi i svježa riba. Ovdje se nije samo kupovalo – tržnica je bila i ostala mjesto susreta, razgovora i svakodnevnih “ćakula”, što je i danas tipično za mediteranski način života. Zanimljivo je da se u blizini tržnice nalazio i poznati Stup srama, gdje su se kažnjavali prekršitelji gradskih pravila, što pokazuje koliko je ovaj prostor bio važan za život cijele zajednice. Iako je tržnica mijenjala lokaciju, njezina uloga nije se promijenila – još uvijek spaja ljude, čuva tradiciju i podsjeća na bogatu prošlost Omiša.

Nalazite se na Fošalu, glavnoj šetnici Omiša, ali malo tko zna da je ovo mjesto nekad bilo ključni dio obrane grada. Nekadašnji vodeni jarak, po kojem je Fošal i dobio ime (tal. fossa), bio je iskopan uz južne zidine i ispunjen vodom – prava prepreka za svakog napadača s mora. Taj jarak bio je dio složenog mletačkog obrambenog sustava, a dodatno su ga štitile kule i bastioni, poput poznate kule Turjun na jugoistočnom kutu, koja je 1659. proširena u veliki peterostrani bastion. Zanimljivo je da je Fošal ime naslijedio po riječici Foša, koja je nekad tekla ovim područjem, prije nego što je kanal pretvoren u obrambeni jarak. Tijekom 19. stoljeća, kad se grad počeo širiti prema jugu i gradila se cesta prema Splitu, jarak je zatrpan, a Omiš je dobio današnji izgled. Iako je vodeni jarak nestao, tragovi južnih zidina još se mogu vidjeti ispod prvih redova kuća sjeverno od Fošala, a u popločanju se nazire linija nekadašnjeg bedema. Danas Fošal vrvi životom – okružen je kafićima i povijesnim kućama, a njihova dvorišta kriju zazidane ostatke nekadašnjih kruništa i puškarnica. Nedavna arheološka istraživanja otkrila su podzemne fragmente zidina, što stalno podsjeća na ratničku prošlost ovog prostora, koji je od obrambene barijere postao simbol gradske svakodnevice i turizma. Još jedna zanimljivost: Omiš je u srednjem vijeku bio poznat po gusarima, a njihova vještina obrane grada bila je toliko poznata da su čak i nakon osmanskih osvajanja uspjeli zadržati grad pod mletačkom vlašću, dok su okolne utvrde padale jedna za drugom. Gusari su koristili svoje posebne brodove s plitkim gazom i skrivene prolaze, a čak su izgradili i podvodni zid na ušću Cetine, koji je neprijateljima bio nevidljiv i smrtonosan.

Nalazite se na Poljičkom trgu, mjestu koje je Omiš dobio početkom 17. stoljeća, kad je grad prvi put izašao izvan svojih srednjovjekovnih zidina i počeo se širiti. Trg je odmah postao središte trgovine i društvenog života, a ime je dobio po Poljičkoj republici, samostalnoj knežiji koja je postojala od 12. do 19. stoljeća i imala vlastite zakone, poznate kao Poljički statut, koji su uređivali svakodnevni život i odnose u regiji. Na trgu su se nekoć održavali sajmovi žita, javne skupštine i vjerske svečanosti, a bio je i glavna točka susreta između stanovnika poljičkog zaleđa i obalnog Omiša. Okružuju ga barokne kuće iz 17. i 18. stoljeća, a najprepoznatljivija je dvokatnica iz 17. stoljeća s kamenim portalima i baroknim pročeljima, danas zaštićena kao kulturno dobro. Zanimljivo je da natpis na kamenoj ploči iz 1625. godine iznad ulaza u ovu kuću potvrđuje njezinu starost i daje uvid u tadašnji životni stil. Na samom trgu nalazi se i Kuća Caralipeo te poznati Stup srama, koji je u prošlosti služio za javno kažnjavanje i sramoćenje prekršitelja, što je bio uobičajen način održavanja reda u dalmatinskim gradovima. U blizini je i Župna crkva sv. Mihovila, a trg je smješten između nje i istočnih gradskih vrata, što ga čini pravim srcem stare gradske jezgre. Danas je Poljički trg mjesto gdje se povijest i svakodnevica isprepliću – tu su kafići, povremene manifestacije i živa atmosfera. U gradskom muzeju, koji se nalazi nedaleko od trga, možete vidjeti originalnu poljičku zastavu i Poljički statut, jedan od najvažnijih pravnih dokumenata hrvatske povijesti. Još jedna zanimljivost: Poljička republika bila je poznata po iznimno demokratskom uređenju – knez se birao svake godine, a odluke su se donosile javno, što je za to doba bilo rijetko u Europi.

Nalazite se ispred Gradskog muzeja Omiša, odmah uz istočna vrata stare gradske jezgre – mjesto koje je gotovo nemoguće zaobići. Ovdje možete razgledati antičke kamenorezbarije, natpise posvećene rimskim carevima i mramornu glavu cara Tiberija, što jasno pokazuje koliko je Omiš bio značajan još u doba Rimljana. U srednjovjekovnom dijelu muzeja posebno se izdvaja nadgrobna ploča kneza Miroslava Kačića iz 13. stoljeća, kao i Poljički statuti – pravila po kojima se nekada živjelo u Poljičkoj Republici. Ako vas zanima kako su stanovnici Omiša nekad pisali i što su smatrali važnim, radionice o glagoljici i ranokršćanskim spomenicima pružaju odličan uvod. Muzej redovito organizira tematske izložbe i sudjeluje u popularnoj Noći muzeja, pa ovdje uvijek možete doživjeti nešto novo – nije to samo tišina i vitrine, već živo mjesto događanja. Muzej se nalazi tik uz crkvu sv. Duha i gradska vrata, što ga čini idealnim polazištem za istraživanje bogate povijesti Omiša – od rimskih temelja do posebne samoupravne tradicije Poljica. Zanimljivo je da je Poljička Republika imala vlastite zakone i svake godine birala svog kneza, što je bila prava rijetkost u ovom dijelu Europe. Još jedna zanimljivost: sama zgrada muzeja primjer je neoklasične arhitekture, pa vrijedi obratiti pažnju na njezine detalje pri ulasku. Ako volite muzeje u kojima povijest nije samo napisana na pločicama, već se može doživjeti kroz interaktivne programe i radionice, Gradski muzej Omiša mjesto je na kojem ćete poželjeti ostati duže nego što ste planirali.

Gledate u Istočna gradska vrata Omiša, smještena točno u srcu stare gradske jezgre, na ulazu koji je u srednjem vijeku bio glavna točka kontrole za sve koji su dolazili s kopna. Vrata su izgrađena u 12. ili 13. stoljeću i bila su ključni dio obrambenih zidina koje su štitile Omiš od napada iz unutrašnjosti, posebno s područja Poljica. Danas su od tih zidina ostali samo dijelovi, ugrađeni u novije zgrade, a nalaze se odmah pokraj Gradskog muzeja Omiša, gdje možete vidjeti izložbe o povijesti grada i regije. Ova vrata nisu služila samo za obranu – bila su i glavni prolaz za trgovinu, jer su povezivala obalni Omiš s poljičkim zaleđem, omogućujući razmjenu roba i novih ideja. U blizini vrata nalazi se Poljički trg, nekoć glavno mjesto okupljanja, i crkva sv. Mihovila, koja i danas privlači pažnju posjetitelja. Iako su ova vrata manje upadljiva od poznatih tvrđava Mirabela i Fortica, ona pokazuju kako je Omiš imao dvostruku obrambenu strategiju: štitio se od napada s mora i kopna. Jedna zanimljivost koju možda niste znali: upravo kroz ova vrata su u srednjem vijeku prolazili poljički knezovi kada su dolazili na dogovore s omiškim vlastima, a u blizini su se održavale važne javne rasprave. Danas su vrata dio povijesne šetnice koja povezuje najvažnije kulturne spomenike Omiša i podsjeća na vrijeme kada je grad bio samostalan i dobro organiziran.

Omiš je kroz povijest bio pravi primjer grada koji je znao kako se obraniti. Njegov obrambeni sustav nije bio samo skup zidina i kula, već pažljivo osmišljena mreža prepreka koja je neprijatelju zadavala glavobolje sa svih strana. Iako su gradske zidine većinom srušene u 19. stoljeću, njihovi ostaci i danas su jasno vidljivi u urbanom tkivu grada. Tri strane grada (zapad, jug i istok) bile su zaštićene zidinama, dok je sjevernu stranu čuvala nepristupačna Omiška planina Dinara, prirodna barijera koju je bilo gotovo nemoguće prijeći. U doba mletačke uprave, od 15. stoljeća, Omiš je dobio kvadratni obrambeni perimetar s bastionima i kulama na uglovima. Zapadnu stranu dodatno je štitila rijeka Cetina, a južni bedem imao je obrambeni jarak, današnji Fošal, koji je tada bio ispunjen vodom i činio prolaz još težim. Danas je jedini sačuvani ulaz u stari grad Kopnena vrata na istočnom bedemu, kroz koja i dalje prolaze stanovnici i posjetitelji. Istočni bedem, visok do 6 metara, najbolje je očuvan, a uz njega se nalazi i kula Turjun na jugoistočnom kutu starog grada. Posebno zanimljivo je da su tijekom 20. stoljeća, zahvaljujući entuzijazmu lokalnih dragovoljaca, obnovljeni dijelovi tvrđave Starigrad – cisterna, kapelica i trokutasti bastioni. Time je sačuvana autentična struktura s puškarnicama i kruništem, a danas ti ostaci čine jezgru popularne Gusarske staze, koja povezuje ključne obrambene točke Omiša. Ono što Omiške zidine čini posebnima je njihova slojevitost: antički temelji, romaničke kule, mletački bastioni i gusarski obrambeni trikovi isprepliću se na malom prostoru. Primjerice, kula Peovica (Mirabela) iz 13. stoljeća, koja i danas dominira gradom, imala je dva kata povezana drvenim stepenicama i terasu na vrhu s koje se nadzirao cijeli ušće Cetine. Zanimljivo je da je u toj kuli pronađen novčić bizantskog cara Bazilija I., što pokazuje da je Omiš bio važan strateški punkt još u 9. stoljeću, na granici Franačkog i Bizantskog Carstva. Još jedna zanimljivost: tvrđava Fortica (Starigrad) nije služila samo za obranu, već i kao sklonište za stanovništvo u slučaju opasnosti. Kada bi se gusari ili neprijatelji približili, Omišani bi napuštali kuće uz obalu i povlačili se u tvrđavu na brdu, odakle su mogli nadzirati svaki pokret dolje u dolini. Ako vas zanima kako je Omiš štitio svoje more, prošećite do Fošala – nekadašnjeg obrambenog jarka, a danas glavne šetnice, gdje se još uvijek može osjetiti duh starih vremena i zamisliti kako je grad izgledao kad su zidine bile netaknute. Omiške zidine su pravi mozaik povijesti, a svaki kamen ima svoju priču.

Nalazite se na Omiškoj obali, u srcu srednje Dalmacije, gdje se Dinaridi naglo spuštaju prema Jadranskom moru. Ovdje se krševiti reljef i mediteranska klima susreću na mjestu koje je poznato po strmim liticama, brojnim uvalama i plažama, a sve to okružuju planinski masivi koji stvaraju prepoznatljiv izgled obale. Omiš je smješten točno na ušću rijeke Cetine, što oblikuje obalu i stvara prirodne kanjone i luke. Zbog toga je ovaj kraj idealan za aktivnosti poput raftinga na Cetini, penjanja po okolnim stijenama i planinarenja, ali i za kupanje na šljunčanim plažama. Uz samu obalu izgrađena je nova omiška obilaznica s mostom dugim gotovo 225 metara, koji se izdiže 70 metara iznad rijeke Cetine. Ovaj most je znatno rasteretio promet kroz centar grada, naročito ljeti, i omogućio bržu vezu s okolicom. Vode ovog područja dom su brojnim zaštićenim vrstama, a zanimljivo je da se u rijeci Cetini može pronaći endemska vrsta pastrve – cetinska pastrva, koja ne živi nigdje drugdje na svijetu. Omiška obala obiluje povijesnim spomenicima: stare gradske zidine, tvrđave i kule svjedoče o burnoj prošlosti i važnosti ovog kraja u sukobima između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Posebno je zanimljiva tvrđava Mirabela, s koje se pruža pogled na cijeli grad i ušće Cetine, a nekada je služila kao osmatračnica gusarima po kojima je Omiš poznat.

Nalazite se na prostoru franjevačkog samostana Gospe od Karmela u Omišu, mjesta koje čuva više od tristo godina zanimljive povijesti. Samostan su 1715. osnovali franjevci, nakon što su morali pobjeći iz Prološkog Blata kod Imotskog zbog turskih upada. Put do Omiša nije bio jednostavan: fratri su najprije privremeno boravili u Rogoznici, a tek potom stigli do Omiša, gdje su ih građani i vlasti dočekali s dobrodošlicom. Prve dvije godine proveli su izvan gradskih zidina, a već 1716. započeli su gradnju samostana na Skalicama, na zemljištu koje su im velikodušno ustupili lokalni vlasnici. Zanimljivo je da je jedan od njih, Jakov Mariani, uvjetovao darivanje zemlje time da franjevci svake godine zauvijek održe dvije mise za njegove pokojne. Crkva Gospe od Karmela, građena prema nacrtima splitskog majstora Petra Bilinića, dovršena je 1770. godine. Tijekom stoljeća doživjela je brojne preinake, uključujući obnovu unutrašnjosti i postavljanje novih oltara početkom 20. stoljeća. U crkvi se nalazi i mali gotički kip Gospe iz 15. stoljeća, koji je bio štovan još prije dolaska franjevaca. Orgulje su postavljene 1792., a zvonik je obnovljen 2014. godine. Samostan čuva bogatu arhivsku knjigu uvezanu u janjeću kožu, napisanu bosančicom, koja na 416 stranica opisuje dramatičan bijeg fratara iz Prološkog Blata. Među najvrijednijim dokumentima su 11 venecijanskih dukala i 46 turskih spisa, od kojih je najstariji iz 1574. godine. Jedan turski dokument posebno se izdvaja: veličine 58 x 42,5 cm, ukrašen je zlatnim okvirima i sadrži 20 potpisa tadašnjih kalifa, a stručnjaci smatraju da u njemu stoji i molitva samog Muhameda. Knjižnica broji više od 10.000 svezaka, uključujući rijetke inkunabule i vrijednu donaciju Franka Radmana iz 1985. godine. Pinakoteka, otvorena 1986., izlaže barokne slike i predmete koje su franjevci donijeli iz Prološkog Blata, a među njima su i liturgijski tekstil iz 17. i 18. stoljeća te slike Krista, svetog Jeronima i drugih svetaca iz 18. stoljeća. Posebnost ovog samostana su i špilje posvećene Gospi Lurdskoj i Fatimskoj, koje privlače brojne hodočasnike. Samostan je kroz povijest bio poznat i po gostinjcu, gdje su putnici i siromašni dobivali smještaj i hranu, a danas je dom za starije i bolesne fratre. Redovne mise održavaju se prema ljetnom i zimskom rasporedu, a iako je službeni naziv "Franjevački samostan i crkva na Skalicama", u svakodnevnom govoru prevladava ime Gospe od Karmela. Jedna zanimljivost: iako se samostan u početku zvao po svetom Franji, a zatim po svetom Kaju, naziv Gospe od Karmela ustalio se među narodom još 1757. godine i ostao do danas

Nalazite se pred Crkvom Gospe od Karmela, koja je više od dva stoljeća tiha svjedokinja burne povijesti Omiša. Ova crkva, dio franjevačkog samostana na Skalicama, sagrađena je u 18. stoljeću, nakon što su franjevci iz Prološca morali napustiti svoj samostan zbog osmanske prijetnje. Prva, manja crkvica na ovom mjestu podignuta je još 1618. godine, a proširio ju je omiški župnik Jeronim Dešković deset godina kasnije. Današnji izgled crkva duguje splitskom majstoru Petru Biliniću i Petru Liciniju iz Bola, prema čijim je nacrtima podignuta barokna građevina. Glavni prezbiterij završen je 1762., gotički prelomljen svod postavljen je 1766., a cijela gradnja okončana je 1770. godine. Ono što ovu crkvu čini posebnom su orgulje venecijanskog majstora Gaetana Moscatellija iz 1792. godine, koje su obnovljene 1996. i zaštićene kao kulturni spomenik. Ispred oltara nalazi se mramorna ograda, djelo kipara Zefferina Grassija, a u unutrašnjosti su i slike iz 18. stoljeća: Krist, Gospa od Rožarija, Uznesenje Marijino, sv. Jeronim i drugi. Tijekom 20. stoljeća crkva je doživjela više preuređenja. Početkom stoljeća dekorirao ju je Fioravante Ravalico, a zanimljivo je da je 1978. godine strop koji je oslikao pao, nakon čega je unutrašnjost vraćena u izvorni gotički oblik. U zbirci crkve čuvaju se barokna umjetnička djela, stari rukopisi i liturgijski predmeti, a u samostanskoj biblioteci nalaze se i izdanja iz 16. i 17. stoljeća. Crkva je bila važno središte hrvatskog narodnog preporoda, gdje su franjevci čuvali jezik i kulturu. Smještena na panoramskoj poziciji iznad Cetine i Omiških vrata, crkva je i danas prepoznatljivo mjesto vjerskog i kulturnog života grada. Obnove 2013. i 2014. godine vratile su sjaj ključnim dijelovima, poput trijumfalnog luka i zvonika, čime je očuvana njezina uloga živog spomenika. Možda niste znali: u samostanu je nekad djelovao gostinjac u kojem su franjevci primali putnike i siromašne, pružajući im smještaj i hranu, a kroz povijest je bio i utočište bolesnoj i nemoćnoj braći. Danas, uz franjevce, u samostanu pomažu i Školske sestre franjevke iz Splita, što dodatno svjedoči o trajnoj humanitarnoj i duhovnoj ulozi ovog mjesta. Ako vas zanima više, u samostanu se čuvaju popisi relikvija, starih knjiga i turskih dokumenata, a objavljene su i knjige koje detaljno opisuju povijest i svakodnevicu franjevaca na Skalicama.

Ilirsko sjemenište u Omišu osnovao je splitski nadbiskup Pacifik Bizza 1750. godine s jasnim ciljem: ovdje su se školovali budući svećenici glagoljaši, koji su služili misu na staroslavenskom jeziku. Zgrada se nalazi na Priku, točno nasuprot predromaničke crkve sv. Petra, a zanimljivo je da je podignuta na temeljima još starijih benediktinskih i franjevačkih samostana. Sjemenište je radilo sve do 1879. godine i bilo je jedno od rijetkih mjesta gdje se sustavno čuvala i prenosila glagoljaška tradicija. Na ulazu ćete pronaći ploču iz 1761. godine, koja označava završetak uređenja kompleksa. Sama zgrada nosi prepoznatljive kasnobarokne elemente – trijem i pročelje odmah upadaju u oči, a upravo takva arhitektura bila je tada rijetkost u Dalmaciji. Danas je dio sjemeništa pretvoren u komorno kazalište, dok se ostatak koristi za razne kulturne događaje, uključujući nastupe na poznatom Festivalu dalmatinskih klapa. Zgrada je zaštićena kao nepokretno kulturno dobro, što dodatno potvrđuje njezinu važnost za povijest i arhitekturu Omiša. Jedna zanimljivost koju mnogi ne znaju: upravo zahvaljujući ovom sjemeništu, Omiš je bio jedno od ključnih mjesta u Dalmaciji gdje se očuvala glagoljica i staroslavenska liturgija, unatoč snažnim turskim i pravoslavnim utjecajima u regiji. Sjemenište je tako postalo simbol upornosti Katoličke crkve u čuvanju nacionalnog identiteta.

Nalazite se na Tvrđavi Starigrad, poznatoj i kao Fortica, na samom vrhu Omiške Dinare. S ovog mjesta puca pogled na grad Omiš, ušće Cetine i cijeli Brački kanal – jasno je zašto su je gusari i branitelji birali za svoju glavnu utvrdu. Tvrđava je podignuta krajem 14. ili početkom 15. stoljeća, na ostacima još starijih naselja: ovdje su živjeli Iliri, a Rimljani su imali svoje vojno uporište. Prvi pisani trag o Fortici datira iz 1443. godine, a njezina povijest obilježena je stalnim prilagodbama novim ratnim prijetnjama, posebno osmanskim napadima. U središtu tvrđave nalazi se kvadratna kula s terasom za osmatranje, a trokutasti bastioni dodani su u 16. stoljeću kako bi se postavilo topništvo. Unutra su dvorište s cisternom, ostaci smještaja za posadu i mala kapelica – sve što je bilo potrebno za preživljavanje tijekom opsada. Zidovi su građeni od lokalnog kamena, debeli oko metar, i još uvijek svjedoče o vještini srednjovjekovnih graditelja. Jedan od najzanimljivijih detalja je “plan kamene lavine”: na vrhu tvrđave čuvale su se velike kamene gromade, spremne da se sruče na neprijatelje ako bi probili obranu. Taj plan, na sreću, nikad nije proveden, pa su kuće u Omišu ostale očuvane do danas. Omišani su, u slučaju opasnosti, bježali iz grada i sklanjali se upravo ovdje, gdje su mogli pratiti svaki pokret neprijatelja i na vrijeme upozoriti ostale. Tvrđava je tijekom Kandijskog rata bila više puta popravljana zbog oštećenja od nevremena i borbi. U 19. stoljeću nakratko je bila pod Napoleonovom upravom, a u 20. stoljeću obnovljena je zahvaljujući lokalnim volonterima i entuzijastima, bez moderne mehanizacije – što je pravi građevinski podvig s obzirom na nepristupačnost litice. Danas je Fortica zaštićeni kulturni spomenik i popularno izletište. S nje se pruža jedan od najljepših pogleda u Dalmaciji: vidi se Brač, Hvar, Šolta, kanjon Cetine i cijela Poljica. Ako ste ljubitelj povijesti, zanimljivo je znati da je pronađen dio grba mletačkog dužda Nikole Marcella iz 1474. godine, što potvrđuje njezinu važnost u mletačko-turskim sukobima. Još jedna zanimljivost: tvrđava je bila ključni razlog zašto Omiš nikad nije pao pod osmansku vlast, unatoč brojnim pokušajima i napadima. Ako planirate posjet, do Fortice vodi dobro označena staza, a uspon traje oko sat vremena.

Stojite upravo ispred kuće Jure Kaštelana, jednog od najvažnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. Rođen 1919. u Zakučcu kraj Omiša, Kaštelan je već kao mladić pokazao iznimnu znatiželju – prvo je učio u splitskoj klasičnoj gimnaziji, a potom je u Zagrebu studirao jezike i književnost. Već s 21 godinom objavljuje zbirku pjesama "Crveni konj", koja odmah izaziva pažnju zbog simbolike i egzistencijalnih tema, ali i zbog toga što je ubrzo bila zabranjena od tadašnje vlasti. Kad je počeo Drugi svjetski rat, Kaštelan se pridružuje partizanima. Njegova ratna iskustva snažno su oblikovala njegovu poeziju – pjesma "Oj Mosore, Mosore" postaje prepoznatljiva himna partizanskog pokreta. No, Kaštelan nije bio samo pjesnik rata; on je uspio spojiti narodne balade i motive Mediterana s modernim europskim stilovima, posebno pod utjecajem Federica Garcíje Lorce, čime je otvorio potpuno novi put hrvatskoj poeziji. Njegova poema "Tifusari" smatra se vrhuncem hrvatske ratne lirike – u njoj je, osim slike bolesti i rata, snažno prisutna i tema slobode i ljubavi, što je tada bilo novo i hrabro. Zanimljivo je da je Kaštelan bio i vrsni prevoditelj. Nakon rata, Kaštelan nije ostao samo u književnosti – predavao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a jedno vrijeme bio je i lektor na čuvenoj Sorboni u Parizu. Sudjelovao je i u uređivanju hrvatskog izdanja Biblije 1968. godine, što je rijedak slučaj da se pjesnik tog ranga upušta u tako velik projekt. Možda najzanimljivije: Kaštelan je bio jedan od potpisnika Novosadskog dogovora o zajedničkom jeziku 1954. godine, što je kasnije izazvalo brojne rasprave i kritike, pogotovo u kontekstu jezične politike. Danas njegovo ime nosi srednja škola u Omišu, a u Zakučcu i Omišu postavljene su spomen-ploče. Njegove pjesme i dalje žive, posebno među onima koji u stihovima traže slike Cetine, Mosora i omiškog kraja. Kaštelan je ostao simbol mediteranske književnosti i čovjek čiji su stihovi zauvijek povezani s krajolikom i poviješću Dalmacije. Jedna zanimljivost za kraj: Kaštelan je, osim poezije, povremeno pisao i prozu te eseje, a bio je poznat i po tome što je mladim pjesnicima uvijek davao podršku i savjete, smatrajući da je književnost živa samo ako se stalno mijenja i otvara novim glasovima.

Nalazite se pred crkvom svetog Petra na Priku, jednom od najvažnijih starohrvatskih građevina u Omišu, izgrađenom još u 9. ili 10. stoljeću. Ova crkva stoji na desnoj obali Cetine, a prvi put se službeno spominje 1074. godine, i to u ispravi kralja Slavca. Zanimljivo je da je crkva podignuta na mjestu još starijeg ranokršćanskog objekta, što znači da je ovo mjesto svjedok tisućljetne povijesti. Tijekom stoljeća, crkva je doživjela brojne promjene. U 16. stoljeću uz nju je izgrađen franjevački samostan, ali je ubrzo napušten. U 18. stoljeću unutrašnjost je preuređena u baroknom stilu, s novim oltarom. Od 1750. do 1879. godine ovdje je djelovalo glagoljaško sjemenište, gdje su se svećenici školovali na staroslavenskom jeziku, što je rijetkost čak i za hrvatske crkve. Arhitektura crkve pokazuje tipične predromaničke elemente: jednobrodna je, s polukružnom apsidom i kupolom na pandativima. Vanjski zidovi raščlanjeni su plitkim lezenama, a prozori ukrašeni kamenim rešetkama zvanim tranzene. Posebno je zanimljivo da su u gradnji korišteni dijelovi još starije crkve iz 6. stoljeća, poput kamenih pilastara ukrašenih motivima akantusova lišća. U crkvi se nalazi i kameni sarkofag iz 11. stoljeća, koji se danas koristi kao oltarna menza. Pretpostavlja se da je povezan s Petrom Crnim, što ovom mjestu daje dodatnu povijesnu težinu. Tijekom 20. stoljeća crkva je često bila pogođena poplavama, jer je izgradnja okolnih zgrada onemogućila prirodni odvod vode prema Cetini, pa se bogoslužje moralo preseliti na drugu lokaciju. Godine 1999. crkva sv. Petra postaje središte novonastale župe, no zbog stalnih problema s vlagom, 2000. godine podignuta je montažna metalna crkva, poznata kao "crkva limenka", koja je služila kao privremeno rješenje. Tek nedavno je dovršena moderna crkva s pastoralnim centrom, projektirao ju je Dinko Brkljačić, a nova građevina prostire se na 450 m² i ima višenamjenske prostore za razne župne aktivnosti. Jedna zanimljivost: na ulomcima oltarne ograde pronađen je zapis da je crkvu podigao cetinski župan Gastika (Gostiha) u čast svojoj majci i sinovima, što je rijedak primjer osobnog posvetnog natpisa iz tog vremena.

Nalazite se šest kilometara od Omiša, na mjestu Radmanove mlinice, skrivenom u kanjonu rijeke Cetine, na mjestu gdje je voda stoljećima pokretala mlinska kola. Ovdje je još u 18. stoljeću izgrađen prvi mlin, a sve je dobilo novo lice sredinom 19. stoljeća, kad je obitelj Radman – izbjegla iz Bosne zbog sukoba s Osmanlijama – preuredila imanje u ladanjski posjed. Upravo tada ovo mjesto postaje važno gospodarsko i kulturno središte, s vrtovima i seoskim kućama koje su privlačile ljude iz okolice. Danas Radmanove mlinice nude puno više od povijesti. Kompleks od 12.000 m² čine autentične kamene građevine, mlinski kanali i mostići, a sve je okruženo mediteranskim zelenilom i bistrim tokom Cetine. Restoran u sklopu mlinica poznat je po tradicionalnim dalmatinskim jelima – domaći kruh ispod peke, poljički soparnik i škampi na buzaru samo su neki od specijaliteta koje ovdje možete probati. Posebno je zanimljivo da se ovdje organiziraju i brojne aktivnosti na otvorenom – od raftinga i vožnje brodom do planinarenja i zip-linea. Ako ste ljubitelj prirode ili tražite malo adrenalina, ovo je pravo mjesto za vas. Osim toga, Radmanove mlinice su i mjesto okupljanja – ovdje se održavaju piknici, kulturni događaji i poznati Festival dalmatinskih klapa. Zanimljivo je da su šezdesetih godina prošlog stoljeća stare mlinice prenamijenjene za ugostiteljstvo, a krajem 20. stoljeća postale su jedno od najpopularnijih izletišta u Dalmaciji. Mnogi ne znaju da su između 1962. i 1969. godine Radmanove mlinice bile filmski set za snimanje serijala o slavnom Indijancu Winnetouu, što ovo mjesto čini još posebnijim. Još jedna zanimljivost: obitelj Radman, po kojoj mlinice nose ime, potječe iz bosanskog plemstva, a njihova zbirka umjetnina danas je dio privatnih i javnih kolekcija. Cesta koja vodi do mlinica izgrađena je 1925. godine i bila je dio nekadašnje rute "cesta cara Franje Josipa". Iako Radmanove mlinice nisu službeno zaštićeno kulturno dobro, one su simbol spoja prirodne ljepote i povijesnog nasljeđa Omiša.

Dioklecijanova staza u Omišu prava je poslastica za svakoga tko voli povijest i prirodu. Iako nosi ime rimskog cara Dioklecijana, poznatog po veličanstvenoj palači u Splitu, ova staza nije vezana samo uz Split – vodi te kroz slikovita područja blizu Omiša, gdje se povijest i priroda isprepliću na svakom koraku. Dio je Perunove kružne staze, ukupne dužine oko 14,5 kilometara, koja povezuje Split, Žrnovnicu i Srinjine, a zahvaća i dijelove omiškog zaleđa. Dok hodaš ovom stazom, pred tobom se otvaraju pogledi na moćnu Omišku Dinaru i Jadransko more, ali i na povijesne lokalitete koji kriju tragove gusara i srednjovjekovnih obrambenih sustava Omiša. Zanimljivo je da su upravo na ovom području nekoć djelovali omiški gusari, poznati po svojim utvrdama i lukavim obrambenim rješenjima, a neke od tih utvrda i danas možeš vidjeti uz stazu. Osim prirodnih ljepota, Dioklecijanova staza nudi priliku da na jednom mjestu doživiš bogatu kulturnu baštinu, rekreaciju na otvorenom i povijesne priče koje su oblikovale ovaj kraj. Ako voliš istraživati stare utvrde i promatrati ostatke prošlih vremena, ova staza je idealna – usput možeš otkriti i manje poznate crkvice te ostatke srednjovjekovnih zidina koji nisu uvijek na turističkim kartama, ali kriju brojne zanimljivosti za znatiželjne šetače. Još jedna zanimljivost: na dijelovima staze možeš pronaći stare rimske puteve, što potvrđuje koliko je ovo područje bilo važno kroz povijest.

Nalaziš se na mostu kod Hana na Cetini, na mjestu gdje je još u rimsko doba prolazio važan trgovački put iz Salone prema unutrašnjosti Dalmacije. Ovdje je rijeka Cetina bila prepreka, a most je omogućavao siguran prijelaz ljudima i robi, čineći ovo područje ključnom prometnom točkom antičkog svijeta. Samo dvjestotinjak metara dalje nalazi se današnji kameni most iz 19. stoljeća, ali upravo na ovoj lokaciji, poznatoj kao Mostine, još su vidljivi ostaci rimskog mosta. U blizini su pronađeni tragovi rimskih stambenih i gospodarskih zgrada, kao i radionica za izradu crijepa i opeke, što pokazuje koliko je ovo mjesto bilo gospodarski živo u rimsko doba. Most je preživio stoljeća – koristio se i u srednjem vijeku, a Turci su ga vjerojatno obnovili ili nadogradili na rimskim temeljima. Zanimljivo je da je uz most u osmansko vrijeme podignut i han, odnosno prenoćište s gostionicom, zbog čega je mjesto i dobilo ime Han. Putopisac Evlija Čelebi zapisao je 1660. da je most imao sedam okna i dvije kule s željeznim vratima. Most kod Hana bio je dio rimskog limesa, obrambenog sustava koji je štitio naselja i kontrolirao promet uz Cetinu. Njegova lokacija i funkcija svjedoče o tome koliko je Cetina bila važna prometna i gospodarska arterija kroz povijest. Još jedna zanimljivost: na ovom području pronađen je kameni ručni klin iz paleolitika, što znači da je ovdje bilo ljudi još prije 35.000 godina.

Nalazite se u svetištu svetog Leopolda Bogdana Mandića u Zakučcu, malom mjestu u neposrednoj blizini Omiša. Podignuto je na mjestu odakle potječe obitelj svetog Leopolda, čiji su preci nosili prezime Mandić i živjeli upravo u ovom kraju prije preseljenja u Herceg Novi, gdje je svetac i rođen 1866. godine. Inicijativu za izgradnju svetišta pokrenuo je nadbiskup Antun Jurić krajem 1990-ih, a ono je svečano otvoreno 2000. godine, uoči Velikog jubileja Katoličke Crkve. Nalazite se i u podnožju planine Mosor, u neposrednoj blizini izvora rijeke Cetine i slapova Ilinac. Središnji dio svetišta čini kamena kapelica uklesana u stijenu, u kojoj se nalaze moći sv. Leopolda. Unutrašnjost kapelice krasi brončani kip svetca i reljef izrađen od srebra, rad akademskog kipara Kažimira Hrasta. U neposrednoj blizini svetišta postavljen je kameni križ visok više od osam metara, djelo arhitekta Ive Buljevića. Mjesto redovito posjećuju hodočasnici iz raznih krajeva Hrvatske, osobito na blagdan svetog Leopolda 12. svibnja. Svetište je također poznato po križnom putu mladih koji se tradicionalno održava na Cvjetnicu. Duhovnim aktivnostima i liturgijskim slavljima upravlja Župa sv. Petra apostola iz Omiša. U blizini svetišta nalazi se i poučna planinarska staza te kulturno značajna točka – kip Mile Gojsalić, rad Ivana Meštrovića. Svetište u Zakučcu spaja vjersku i kulturnu baštinu s prirodnim okruženjem te predstavlja važnu točku duhovnog i povijesnog identiteta ovog dijela Dalmacije.

Dok uživate u najljepšem pogledu na Omiš, ispričat ćemo vam priču o Mili Gojsalić koja je bila legendarna junakinja iz 16. stoljeća, poznata po svom junačkom činu u borbi protiv osmanskih osvajača. Prema narodnoj predaji, potjecala je iz sela Kostanje u Poljicima, a tijekom jednog od osmanskih napada na Poljičku republiku uspjela se uvući u turski logor i tamo podmetnuti eksploziv, pritom žrtvujući vlastiti život. Njezin čin izazvao je pomutnju i povlačenje turske vojske te se od tada slavi kao simbol hrabrosti i domoljublja. U čast njezine žrtve, hrvatski kipar Ivan Meštrović izradio je monumentalni kip Mile Gojsalić, koji je postavljen iznad Zakučca, na litici s koje se pruža pogled na kanjon rijeke Cetine i grad Omiš. Kip prikazuje Milu u trenutku odlučnosti i žrtve, okrenutu prema prostoru gdje se nekad nalazio turski logor. Smatra se jednim od najdojmljivijih Meštrovićevih radova na otvorenom te snažnim simbolom ženske snage, slobode i otpora.