Zlatna vrata

Nalazite se pred Zlatnim vratima, najvažnijim ulazom u Dioklecijanovu palaču. Kroz njih je car Dioklecijan osobno ulazio u svoj raskošni dom, a pristup su imali samo on i njegovi najvažniji gosti. Vrata nisu zlatna po boji, nego po značaju – rezervirana su bila isključivo za one najviše privilegirane. Danas su vrata visoka oko 4,5 metra, iako su u originalu sezala do 6,5 metara. Tijekom stoljeća, slojevi zemlje podignuli su tlo pa su vrata izgubila na visini. Impresioniraju svojim reljefima, stupovima i nišama. U nišama su nekoć stajali kipovi četvorice tetrarha: Dioklecijana, Maksimijana, Galerija i Konstancija Klora, kao jasna poruka o moći i zaštiti. Svaki ogromni kameni blok iz kojeg su vrata izgrađena stiže s otoka Brača. Težina jednog bloka je nekoliko stotina kilograma. Palača i ova vrata građeni su između 295. i 305. godine, uz pomoć lokalnih, ali i stranih majstora. Godine 614. , kada su Avari i Slaveni opkolili Salonu, preživjeli stanovnici spas su pronašli prolazeći upravo kroz ovaj ulaz i sklanjajući se u palaču. Iz ulaza za careve, postala su vrata spasa običnim ljudima. U srednjem vijeku vrata su zazidana. Ulaz u grad premješten je istočnije, pa su Zlatna vrata ostala skrivena sve do 19. stoljeća kada su ponovno otkopana. Dok hodate pokraj vrata, zapravo prolazite pokraj stanova i prostora koje su tijekom stoljeća preuredili obični Splićani. Carske dvorane postale su dio svakodnevnog života. Jedna od zanimljivijih legendi govori o "carskom snu” – Dioklecijan je navodno pred smrt sanjao procesiju kršćana koji ulaze na ova vrata i nose križ. U tom snu, palača se pretvorila u kršćanski grad. To se kasnije i obistinilo – mauzolej je postao splitska katedrala. Dodatna zanimljivost je oko Zlatnih vrata, na vanjskim zidinama, gdje se nalazi kip Grgura Ninskog kojeg je izradio Ivan Meštrović. Dodirivanje njegova palca lokalni je ritual za sreću, pa su vrata i dalje središte gradskih običaja i zanimljivih priča.