Split

Nalazite se u palači koja predstavlja jednu od najočuvanijih građevina rimskog carstva. Sagrađena je početkom 4. stoljeća, točnije između 295. i 305. godine, po nalogu rimskog cara Dioklecijana, koji ju je dao izgraditi kao mjesto gdje će provesti ostatak života nakon povlačenja s prijestolja. Smještena uz more, palača je bila strateški planirana kako bi imala izravan pristup luci i pomorskoj zaštiti. Izgrađena je kao spoj luksuzne vile i vojne utvrde, s debelim zidinama, obrambenim kulama i monumentalnim ulazima s četiri strane svijeta – Zlatnim, Srebrnim, Željeznim i Brončanim vratima. Unutar zidina nalazili su se carev stan, Peristil kao središnji trg, hram posvećen Jupiteru, mauzolej (današnja splitska katedrala) i brojne druge građevine koje su služile za stanovanje, upravu i obranu. U južnom dijelu palače nalazile su se raskošne careve odaje i hodnici s pogledom na more, dok su sjeverni dio zauzimali vojnici, poslužnici i skladišta. Podrumi palače, koji su u rimsko doba služili kao potpora gornjim prostorijama i skladišni prostori, danas su očuvani i otvoreni za posjetitelje. Dioklecijan, rodom iz Salone, tada glavnog grada rimske provincije Dalmacije, bio je poznat po svojoj odlučnosti i organizaciji carstva. Posebno je poznat po tome što je prvi rimski car koji je dragovoljno abdicirao, povukavši se iz političkog života i posvetivši se vrtlarstvu u svojoj palači. Tijekom stoljeća, palača je doživjela brojne preinake, a s vremenom je postala jezgra srednjovjekovnog Splita. Stanovnici su se naselili unutar njezinih zidina, prilagođavajući rimske građevine svakodnevnim potrebama. Danas je Dioklecijanova palača živo gradsko područje s trgovinama, restoranima, stanovima i kulturnim znamenitostima, te je upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Osim što je jedan od najvažnijih povijesnih lokaliteta u Hrvatskoj, palača je i atraktivna filmska lokacija – u njezinim podrumima snimane su scene popularne serije "Igra prijestolja", gdje su podzemni prostori poslužili kao dvorane u kojima je Daenerys Targaryen držala svoje zmajeve.

Peristil je središnji trg Dioklecijanove palače u Splitu, podignut oko 300. godine po naredbi rimskog cara Dioklecijana. Trg je osmišljen kao carska ceremonijalna pozornica okružena dvostrukim redom stupova u korintskom stilu. Upravo ovdje car bi se ukazivao narodu na loži, tzv. protiron, dok su podanici klečali i pokoravali se “živom sinu Jupiterovu” , Dioklecijanu, koji je božanski status želio dodatno naglasiti monumentom kakav dotad nije viđen na ovim prostorima. Peristil je bio smješten na presjeku glavnih rimskih ulica palače, cardo i decumanus, a s njega se pristupa najvažnijim dijelovima palače, carskom mauzoleju, današnjoj katedrali sv. Dujma, Jupiterovom hramu, te prostranim podrumima kojima se moglo logistički upravljati životom u palači. Najzanimljiviji detalji Peristila vezani su uz drevne egipatske sfinge. Dioklecijan je iz Egipta dopremio čak 12 sfingi, a jedna, isklesana od crnog granita u doba faraona Tutmozisa III., i danas ponosno stoji sačuvana na samom trgu. Ta sfinga, stara oko 3500 godina, neobična je jer završava ljudskim rukama, a ne lavljim šapama, i drži posudu za prinose, što je vrlo rijedak motiv. Povrh toga, stari Splićani su je od legendi prozvali “Gorgonom” i vremenom je postala mistični simbol grada. Mnogo kasnije, bogati američki industrijalac pokušao ju je otkupiti, no Splićani su ponosno odbili tu ponudu. Danas je spomenik pod zaštitom i vrijedan arheološki biser. Peristil je sa tri strane uokviren s 24 granitna stupa, dok su materijali za izgradnju, poput egipatskog granita, mramora i bračkog kamena, dovozili iz raznih dijelova Carstva, simbolizirajući moć Rima. Iznad glavnog trga bila su tri kipa, Dioklecijan, Jupiter i nepoznata figura, dok su na bočnim stranama bile sfinge, a trijem je izravno povezivao carske odaje i javni dio palače. Protiron na južnoj strani imao je ključnu ulogu, predstavljao je carsko uzvišenje i razdvajao privatni od javnog dijela palače. S zapadne strane pristupalo se Jupiterovom hramu, s istočne Dioklecijanovom mauzoleju. Kad s vremenom rimska vlast slabi, a kršćanstvo postaje dominantno, Peristil gubi izvorno carsko značenje te polako postaje središte vjerskog i gradskog života. To je bio trg na kojem se odvijala trgovina, okupljanja, društvene i vjerske svečanosti. Okružile su ga plemićke palače splitskih obitelji Grisogono, Cipci i Skočibušić, koje su izravno naslonjene na antičke kolone i lukove. U srednjem vijeku i renesansi, ukrašavanjem novim stilovima, Peristil je postupno evoluirao u gradsku jezgru. Još jedna zanimljivost, 1929. godine na trgu je podignut spomenik Grguru Ninskom, kojeg je kasnije okupatorska vlast uklonila pa je danas postavljen kod Zlatnih vrata palače. Unatoč svim preinakama kroz gotovo 1700 godina, Peristil je sačuvao izvorna obilježja i ostao autentična pozornica života. Danas je omiljeno mjesto okupljanja, ispijanja kave i uživanja u jedinstvenoj antičkoj atmosferi. Zahvaljujući iznimnoj akustici, ovdje se održavaju operne predstave i koncerti, kao što je slavna izvedba Verdijeve “Aide” u sklopu Splitskog ljeta.

Nalazite se pred katedralom sv Duje koja je izvorno bila carski mauzolej cara Dioklecijana, a u 7. stoljeću pretvorena je u katedralu i posvećena sv. Dujmu, solinskom biskupu i kršćanskom mučeniku. To je jedinstven primjer gdje je poganski grob postao kršćanska crkva, i to bez rušenja izvorne rimske građevine. Katedrala zadržava oblik antičkog mauzoleja – osmerokut izvana i kružni prostor iznutra, s visokim bačvastim svodom i vijencom od korintskih stupova izrađenih od mramora. Unutrašnjost je bogato ukrašena i sadrži brojne umjetničke i povijesne elemente. Najvažniji elementi katedrale uključuju drvena vrata iz 1214. godine, koja je isklesao majstor Andrija Buvina. Na vratima su urezane scene iz života Isusa Krista, podijeljene u 28 polja. Katedrala sadrži i kamene korske klupe iz 13. stoljeća, gotičko-renesansne oltare, mramorne relikvijare te bogato ukrašen glavni oltar s relikvijama sv. Dujma. Iza oltara nalaze se grobnice nekih splitskih nadbiskupa, uključujući i grob sv. Arnirija. U sklopu katedrale nalazi se i sakristija, riznica i krstionica. Riznica čuva vrijedan liturgijski inventar, rukopise, relikvijare, misnice i zlatarske radove. Krstionica je smještena u nekadašnjem Jupiterovom hramu, nekoliko metara od same katedrale. Zvonik splitske katedrale jedan je od najprepoznatljivijih simbola grada. Njegova izgradnja započela je u 13. stoljeću, ali je trajala stoljećima. Stilovi gradnje mijenjali su se kroz vrijeme – od romaničkih temelja do gotičkih i renesansnih nadogradnji. Zvonik je visok oko 57 metara i posjetiteljima je dostupan za uspon. Stepenište vodi do vrha s kojeg se pruža panoramski pogled na cijeli Split, Dioklecijanovu palaču, more i okolne otoke. Katedrala sv. Dujma nije samo vjerski objekt već i muzejski i povijesni kompleks koji svjedoči o kontinuitetu života u Splitu od rimskih vremena do danas. Posjetitelji mogu razgledati glavnu crkvu, zvonik, krstionicu, riznicu i podzemne prostore, a posebno je posjetiti je u svibnju, kada se slavi blagdan sv. Dujma, zaštitnika grada.

Vestibul Dioklecijanove palače bio je ulaz u imperijalni, odnosno rezidencijalni dio kompleksa, u kojem su se nalazile privatne odaje cara Dioklecijana. Sagrađen je zajedno s palačom na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće, između 298. i 305. godine, u vrijeme planiranja Dioklecijanova povlačenja iz javnog života. Vestibul je zamišljen kao impozantan prijelaz između javnog trga (Peristila) i carskog privatnog prostora, s jasnom odvojenošću i strogom kontrolom pristupa – u taj su dio palače mogli ulaziti uglavnom samo car i najuži krug dvorskih uzvanika. Arhitektonski je Vestibul kružnog tlocrta, promjera otprilike 13 metara, s četiri monumentalne niše koje iznutra prelaze oblik prostora u kvadrat. Zidovi dosežu visinu od 17 metara, a izvorna monumentalna kupola bila je potpuno zatvorena i vjerojatno bogato dekorirana mozaicima i štukaturom. Danas je središnji dio kupole otvoren zbog urušavanja tijekom kasnijih stoljeća, što prostoru daje poseban svjetlosni i zvučni efekt. Iznimno bogato ukrašena unutrašnjost uključivala je pod od mozaika, zidove obložene kvalitetnim mramorom i modeliranom štukaturom, a u nišama su najvjerojatnije stajali kipovi rimskih božanstava ili simboli vlasti i kulta. Ulazna vrata iz smjera Peristila bila su posebno ukrašena reljefima i monumentalna – njihova visina bila je gotovo četiri metra, što je dodatno naglašavalo važnost ulaska. Danas je Vestibul atrakcija povijesne jezgre Splita i jedno od najprepoznatljivijih mjesta grada. Poznat je po iznimnoj akustici te se često koristi za glazbene nastupe, ponajviše tradicionalnih dalmatinskih klapa. Cijela Dioklecijanova palača, uključujući Vestibul, zaštićena je kao UNESCO-va svjetska baština od 1979. godine. Naziv "vestibul" dolazi iz latinskog jezika i označava ulazni prostor kuće ili palače, što precizno opisuje njegovu originalnu namjenu – biti monumentalno predvorje privatnog dijela jedne od najvažnijih carskih palača kasne antike.

Jupiterov hram izgrađen je između 295. i 305. godine, u sklopu Dioklecijanove palače. Smješten u njenom zapadnom dijelu, nedaleko od Peristila, podignut je kao svetište posvećeno rimskom bogu Jupiteru, najvišem božanstvu rimskog panteona. Car Dioklecijan, koji je sebe smatrao Jupiterovim božanskim potomkom, dao je izgraditi hram ne samo kao mjesto vjerskog obreda, već i kao potvrdu svoje političke i duhovne moći. Hram je podignut na povišenom podiju, s pravokutnim tlocrtom i trijemom ispred ulaza koji su krasila šestorica stupova. Ulazni portal bogato je ukrašen reljefnim prikazima, uključujući likove gorgona – mitskih bića za koje se vjerovalo da štite od zla. Posebnu pozornost privlači i egipatska sfinga postavljena ispred ulaza, jedna od dvanaest koje je Dioklecijan donio iz Egipta. Unutrašnjost hrama dominira bačvastim svodom, bogato ukrašenim kasetama, koji je izuzetno dobro očuvan. Upravo je ovaj arhitektonski element kasnije imao značajan utjecaj na razvoj renesansne arhitekture na dalmatinskoj obali, osobito u Trogiru. Tijekom 6. stoljeća, u vrijeme širenja kršćanstva, hram je prenamijenjen u krstionicu, čime se nije uništila izvorna arhitektura, već se pažljivo prilagodila novim simbolima i funkciji. U kripti ispod krstionice uređen je prostor posvećen svetom Tomi, dok je iznad, u samoj krstionici, u 13. stoljeću postavljen krsni zdenac sačinjen od kamenih elemenata iz 11. stoljeća, izvorno iz splitske katedrale. Jedna od zanimljivijih povijesnih posebnosti ovog prostora nalazi se upravo na jednom segmentu mramorne ploče zdenca – reljefni prikaz hrvatskog kralja, vjerojatno Petra Krešimira IV. ili Zvonimira, što je ujedno i najstariji poznati prikaz jednoga europskog vladara u kamenu. Uz zdenac se unutar prostora nalaze i dva sarkofaga s posmrtnim ostacima nadbiskupa Ivana II. i Lovre, što dodatno potvrđuje ulogu ove krstionice kao važne duhovne točke splitske crkvene zajednice. Danas prostorom dominira i brončani kip svetog Ivana Krstitelja, djelo Ivana Meštrovića iz 20. stoljeća, koji u moderno doba zaokružuje crkvenu funkciju građevine. Iznad, na kasetiranom svodu, nekada je u srednjem vijeku postojao ranoromanički zvonik, ali je uklonjen u 19. stoljeću tijekom restauracije objekta kako bi se hramu vratio što izvorniji antički izgled. Upravo ta dugovječna upotreba prostora, koji nikada nije izgubio sakralnu funkciju, čini Jupiterov hram jedinstvenim primjerom arhitektonske i kulturne prilagodbe. Kao dio Dioklecijanove palače, Jupiterov hram od 1979. godine upisan je na UNESCO-v popis svjetske baštine. U njemu se susreću različiti povijesni slojevi: rimski carski kult, rana kršćanska simbolika i suvremena hrvatska umjetnost.

Ulica „Pusti me proć“ jedna je od najužih i najzanimljivijih ulica unutar Dioklecijanove palače u Splitu, smještena u neposrednoj blizini Željeznih vrata. Ime je dobila prema svojoj neuobičajeno uskoj širini zbog koje se dvije osobe jedva mogu mimoići, a lokalni izraz „pusti me proć“, što znači „dopusti mi da prođem“, postao je njezin službeni naziv. Iako je ulica duga samo nekoliko metara, svojim posebnim šarmom i autentičnošću predstavlja važan dio atmosfere stare gradske jezgre Splita. Popularna je među turistima koji dolaze zbog neobičnog imena i slikovitog izgleda, dok je za lokalno stanovništvo simbol karakterističnog splitskog duha i humora. Uske ulice poput „Pusti me proć“ dio su drevne arhitekture grada, gdje su takvi prolazi služili zaštiti od nepovoljnih vremenskih uvjeta i neprijatelja te očuvanju privatnosti u gusto naseljenim dijelovima grada. Tijekom vremena, ova ulica postala je i dio lokalnog folklora, što dodatno doprinosi živosti i jedinstvenom ugođaju splitskog starog grada.

Podrumi Dioklecijanove palače impresivan su primjer rimske inženjerske genijalnosti. Sagrađeni su na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće kao masivna nosiva osnova rezidencije rimskog cara Dioklecijana. Tlocrt podruma precizno prati raspored gornjih dvorana, zahvaljujući čemu su podrumski prostori omogućili očuvanje palače kroz stoljeća čak i nakon što su gornji dijelovi urbane jezgre počeli poprimati oblik srednjovjekovnog Splita. Podrumi su služili prvenstveno kao skladišni prostori za hranu, vino, ulje i druge potrepštine potrebne za svakodnevni život palače. Arheološka istraživanja potvrdila su pronalazak antičkih preša za vino i ulje te sustava za odvodnju vode, što jasno svjedoči o logističkoj i organizacijskoj ulozi podruma. Carska su blaga također čuvana upravo na ovom mjestu, što govori o bogatstvu i moći Dioklecijana u njegovo vrijeme. Zanimljivo je istaknuti da su kroz povijest podrumi često bili zapušteni ili pretvoreni u odlagalište otpada, a sistematska arheološka istraživanja započela su tek u 20. stoljeću. Pronađeni su brojni vrijedni nalazi poput rimskih kovanica, skulptura i antičkih instalacija. U jednom periodu novije prošlosti, lokalni su stanovnici podrume čak koristili kao vinske podrume. Posebnu popularnost podrumi su stekli početkom 21. stoljeća kada su korišteni kao impresivna kulisa u popularnoj seriji Game of Thrones. Upravo su u ovim prostorima snimane scene iz robovlasničkog grada Meereena, čime je Dioklecijanova palača dodatno postala globalno prepoznatljiv simbol povijesti i popularne kulture. Šetnja ovim hodnicima znači doslovno zakoračiti u svijet antičkog Rima, ali i u fantastičan svijet Westerosa.

Nalazite se pred Zlatnim vratima, najvažnijim ulazom u Dioklecijanovu palaču. Kroz njih je car Dioklecijan osobno ulazio u svoj raskošni dom, a pristup su imali samo on i njegovi najvažniji gosti. Vrata nisu zlatna po boji, nego po značaju – rezervirana su bila isključivo za one najviše privilegirane. Danas su vrata visoka oko 4,5 metra, iako su u originalu sezala do 6,5 metara. Tijekom stoljeća, slojevi zemlje podignuli su tlo pa su vrata izgubila na visini. Impresioniraju svojim reljefima, stupovima i nišama. U nišama su nekoć stajali kipovi četvorice tetrarha: Dioklecijana, Maksimijana, Galerija i Konstancija Klora, kao jasna poruka o moći i zaštiti. Svaki ogromni kameni blok iz kojeg su vrata izgrađena stiže s otoka Brača. Težina jednog bloka je nekoliko stotina kilograma. Palača i ova vrata građeni su između 295. i 305. godine, uz pomoć lokalnih, ali i stranih majstora. Godine 614. , kada su Avari i Slaveni opkolili Salonu, preživjeli stanovnici spas su pronašli prolazeći upravo kroz ovaj ulaz i sklanjajući se u palaču. Iz ulaza za careve, postala su vrata spasa običnim ljudima. U srednjem vijeku vrata su zazidana. Ulaz u grad premješten je istočnije, pa su Zlatna vrata ostala skrivena sve do 19. stoljeća kada su ponovno otkopana. Dok hodate pokraj vrata, zapravo prolazite pokraj stanova i prostora koje su tijekom stoljeća preuredili obični Splićani. Carske dvorane postale su dio svakodnevnog života. Jedna od zanimljivijih legendi govori o "carskom snu” – Dioklecijan je navodno pred smrt sanjao procesiju kršćana koji ulaze na ova vrata i nose križ. U tom snu, palača se pretvorila u kršćanski grad. To se kasnije i obistinilo – mauzolej je postao splitska katedrala. Dodatna zanimljivost je oko Zlatnih vrata, na vanjskim zidinama, gdje se nalazi kip Grgura Ninskog kojeg je izradio Ivan Meštrović. Dodirivanje njegova palca lokalni je ritual za sreću, pa su vrata i dalje središte gradskih običaja i zanimljivih priča.

Stojite pred jednim od najpoznatijih spomenika u Splitu – kipom Grgura Ninskog, remek-djelom Ivana Meštrovića koji simbolizira borbu za hrvatski jezik i identitet. Ovaj impozantni biskup s podignutom rukom nije samo skulptura – on je znak hrvatskog kulturnog preporoda. Grgur Ninski bio je znameniti ninski biskup iz 10. stoljeća, poznat kao jedan od najvažnijih hrvatskih crkvenih velikana koji se istaknuo kao zagovornik uvođenja starohrvatskog jezika i glagoljice u crkveno bogoslužje, suprotstavljajući se tadašnjoj ekskluzivnoj uporabi latinskog jezika koju je nametala rimska crkva. Time je značajno pridonio očuvanju hrvatskog jezičnog identiteta, kulturne tradicije i pismenosti. Povijesno je potvrđeno da je imao potporu hrvatskog kralja Tomislava, a nakon crkvenih sabora održanih u Splitu 925. i 928. godine njegova je biskupija ukinuta, a on premješten u biskupiju u Skradinu. Lik Grgura Ninskog ovjekovječen je u poznatom spomeniku – monumentalnoj brončanoj skulpturi koju je izradio hrvatski kipar svjetskoga glasa Ivan Meštrović. Spomenik je izrađen i prvotno postavljen 1929. godine na splitskom Peristilu, glavnom gradskom trgu, no nakon Drugog svjetskog rata privremeno je uklonjen, a kasnije je trajno premješten na današnju lokaciju odmah pokraj Zlatnih vrata, sjevernog ulaza u povijesnu jezgru Splita. Ovaj kip visine oko 8,5 metara smatra se jednim od najprepoznatljivijih i najomiljenijih simbola grada, nezaobilaznim dijelom njegove kulturne i turističke ponude. Najpoznatiji i najzanimljiviji detalj statue jest lijevi palac Grgura Ninskog. Prema lokalnoj legendi, posjetitelji koji dotaknu i protrljaju taj palac i zažele želju, da će im se ista ostvariti. Upravo zbog ove tradicije deseci tisuća posjetitelja svake godine dodiruju kip, a već desetljećima vidljivo je kako je palac izlizan do sjaja i blistaviji nego ostatak statue, što simbolično potvrđuje njegovu važnost u narodnoj predaji i popularnosti. Izvan Splita, Meštrović je izradio još dva spomenika Grguru Ninskom – u Varaždinu i rodnome Ninu, međutim upravo je splitski kip najprepoznatljiviji i najslikaniji.

Izgrađena je u uskom prostoru nekadašnjeg rimskog stražarnog hodnika, iznad Zlatnih vrata u sjevernom zidu palače, gdje je u 6. stoljeću prenamijenjena u crkvu. Njene iznimno male dimenzije, širine svega oko 1,6 metara i dužine oko 10 metara, čine je jedinstvenim svjedokom kontinuiteta života i vjere u ovom povijesno slojevitom prostoru. Posvećena svetom Martinu, zaštitniku vojnika, crkva je vjerojatno nastala upravo kao duhovna nadopuna bivšoj vojnoj funkciji prostorija, što odražava usku povezanost između arhitekture, društvenih potreba i religijskog života u ranom srednjem vijeku. Tijekom srednjeg vijeka crkva je oblikovana i prilagođena liturgijskim potrebama, a posebnu vrijednost čuva oltarni kameni reljef iz ranosrednjovjekovnog razdoblja, smješten unutar crkve i vidljiv i danas. Iako je crkva mala i nenametljiva, ona ima iznimnu važnost jer čuva brojne elemente predromaničke umjetnosti te simbolizira nastavak vjerskog života u Splitu od vremena pada Rimskog Carstva pa do suvremenosti. Pristup crkvi vodi kroz uski prolaz uz sjeverni zid palače, što dodatno naglašava njenu intimnu i skrivenu prirodu. Danas je crkva sv. Martina otvorena za posjetitelje u ograničenim terminima, a osim kao turistička zanimljivost, ona je i mjesto na kojem se jednom godišnje slavi misa na blagdan svetog Martina, što održavaju sestre dominikanke, vlasnice ovog sakralnog objekta.

Dobrodošli u Đardin, službeno poznat kao Strossmayerov perivoj, omiljenu gradsku zelenu oazu smještenu neposredno sjeverno od Dioklecijanove palače, kod Zlatnih vrata. Ovaj park, okružen ostacima mletačkih bastiona iz 17. stoljeća, od 1859. godine preuzeo je ulogu glavnog gradskog perivoja i od tada je ključna točka okupljanja stanovnika Splita i posjetitelja grada. Park je tijekom povijesti više puta preuređivan, a posljednja temeljita obnova provedena je 2002. godine. Tada su ogradni zidovi ukrašeni stihovima Tina Ujevića, a na zapadnom dijelu parka postavljena je moderna fontana. U središtu Đardina nalazi se poznata fontana s figurom "Putta" – anđeoskog lika iz klesarske radionice Pavla Bilinića, što parku daje osebujan vizualni pečat. Đardin je mnogo više od zelene površine – okružen je važnim gradskim znamenitostima: tu su veličanstveni spomenik biskupu Grguru Ninskom, skulptura Ivana Meštrovića, ostaci srednjovjekovnog samostana sv. Eufemije, a neposredna blizina Galerije umjetnina dodatno ističe kulturnu vrijednost ove lokacije. Tijekom godine Đardin je živ centar društvenih i kulturnih događanja u Splitu: ovdje se održavaju brojni festivali, koncerti, izložbe i sajmovi. U ljetnim danima park pruža hladovinu i mir, dok je zimi mjesto šarenih ukrasa i adventskih događanja.

Splitska tržnica, poznata kao Pazar, nalazi se uz istočni zid Dioklecijanove palače, točno pokraj Srebrnih vrata (Porta Argentea). Taj je položaj povijesno značajan jer se još u rimsko doba uz izlaze iz palače razvijao prostor za trgovinu i razmjenu dobara. Kroz stoljeća, kako je Split rastao izvan zidina palače, Pazar je zadržao ulogu glavnog mjesta nabave hrane i susreta stanovnika. Pazar se razvijao intenzivno tijekom 19. i 20. stoljeća, kada je grad bio pod austrougarskom, zatim talijanskom i jugoslavenskom upravom. Tijekom tog razdoblja formiran je njegov današnji izgled – niz štandova, prolaza i stalnih mjesta za prodaju poljoprivrednih proizvoda, domaćih prerađevina i sezonskog voća i povrća. Tržnica je svakodnevno aktivna, osobito u jutarnjim satima, i okuplja lokalne OPG-ove, male proizvođače i preprodavače iz zaleđa Splita, Zagore, otoka i dalmatinske obale. Osim svježeg voća i povrća, na Pazaru se mogu pronaći domaći sir, maslinovo ulje, pršut, jaja, sušene smokve, cvijeće, začinsko bilje, pa čak i odjeća i obuća na drugom dijelu tržnice. Za razliku od velikih trgovačkih centara, Pazar i dalje funkcionira po principu izravne komunikacije između prodavača i kupaca. Cjenkanje, degustacija i osobna preporuka su dio svakodnevice. Pazar ima kontinuitet upotrebe dulji od tisuću godina i smatra se živim dijelom splitske povijesti. Osim što snabdijeva grad svježim namirnicama, važan je i za identitet Splita jer predstavlja poveznicu između ruralne okolice i urbanog gradskog života. Turisti ga rado posjećuju kako bi doživjeli lokalnu svakodnevicu i autentičnu atmosferu grada, a mnogi lokalni restorani i ugostitelji i dalje se opskrbljuju upravo ovdje.

Stojite na najpoznatijoj splitskoj plaži – Bačvicama. Plaža je posebna po svom plitkom, mekanom pješčanom dnu koje se širi desecima metara od obale. Tijekom dana ovo je najomiljenije splitsko kupalište gdje dolaze obitelji s djecom, sportaši i izletnici uživajući u sigurnim plićacima, dok se navečer pretvara u živopisno središte noćnog života, ispunjeno barovima i klubovima. Uvala je duga oko 600 metara, a pješčani dio proteže se na oko 180 metara. Ovdje je rođena i poznata splitska igra picigin, koju lokalci i gosti igraju gotovo svakodnevno i po kojoj su Bačvice nadaleko poznate; toliko da se upravo ovdje redovito održava Svjetsko prvenstvo u piciginu. Kvaliteta mora i sadržaja prepoznata je i Plavom zastavom, a tijekom ljeta plaža zna ugostiti i više od deset tisuća kupača dnevno, što potvrđuje njezinu popularnost. Plićaci su sigurni za djecu i neplivače, a nadomak plaže nalazi se i znamenita crkva Gospe od Pojišana. Iza današnjeg šarenila i vesele vreve krije se zanimljiva povijest. Naziv Bačvice seže u srednji vijek, a prvi se put spominje još u 11. stoljeću pod imenom Butisello, odnosno Botticelle za vrijeme Mlečana. U to su vrijeme ovdje bili vinogradi, vrtovi i tek pokoja kamena kuća na rubu grada. Tijekom 17. stoljeća na tadašnjem poluotoku uz Bačvice (današnji Park pomorca) podignuta je utvrda radi obrane prilaza luci, a prostor današnje plaže služio je i kao gradsko groblje u vrijeme kužnih epidemija krajem 18. stoljeća. Prvo drveno kupalište podignuto je 1891. godine, kad se plaža počinje uređivati za javno kupanje, a zanimljivo je spomenuti kako su tada žene i muškarci kupali odvojeno sve do početka 20. stoljeća. Priča o Bačvicama obiluje anegdotama, poput one iz Drugog svjetskog rata kada su mještani, zbog nestašice ogrjeva, zapalili stare drvene stative za nogomet s plaže, ili priče o prvoj ženi u Splitu koja je na Bačvicama obukla dvodijelni kupaći kostim izazvavši tadašnje zgražanje. Poseban je šarm plaža Bačvice stekla i zahvaljujući kultnom televizijskom spotu za piće "Pipi" s Anom Sasso iz 1983. godine, koji i danas simbolizira vedrinu i ljetnu bezbrižnost Splita.

Stojite pred Srebrnim vratima, jednim od četiri ulaza u Dioklecijanovu palaču. Mnogo je posjetitelja koji ih prođu bez da shvate njihovu važnost. Ovo nisu vrata za parade niti za trgovinu. Ona su imala posebnu svrhu. Njima je prolazio Dioklecijan kada nije želio pažnju, kada je htio pobjeći od dvorskih pravila i politike. Vrata nisu dobila ime po materijalu ni po sjaju. Naziv dolazi iz jednostavne orijentacije palače i rimskog običaja označavanja važnih točaka smjerovima. Sjever – zlatno. Zapad – brončano. Istok – srebrno. Ali ono što im daje posebnu vrijednost nije ime, nego upotreba. Kad je Dioklecijan odlučio napustiti vlast, ovo su bila vrata kroz koja je odlazio u svoje šetnje. Gledao bi prema moru, prema prostoru izvan zidova. Tu je tražio mir. Nije više donosio odluke za carstvo. Uzgoj povrća postalo mu je važnije od politike. U sedmom stoljeću, kada je Salona uništena, ovim su vratima u palaču ulazili ljudi koji su tražili spas od ratova. Nisu dolazili s vojskom, dolazili su s obiteljima. Tada su vrata izgubila svoju carsku funkciju i postala dio svakodnevice. Nova uloga bila je jednostavna – ulaz u ono što je s vremenom postalo grad Split. Godine 1420., kada su vlast preuzeli Mlečani, nova uprava nije tražila posebna vrata za ulazak. Kroz Srebrna vrata prošao je mletački upravitelj. Ovim istim prolazom neki su napustili grad jer nisu prihvaćali nove zakone i pravila. Vrata su tako bila znak promjene. Danas kroz njih prolaze turisti, prolaznici, učenici i trgovci. Mjesto koje je nekad služilo caru, a zatim izbjeglicama i upraviteljima, sad je dio gradske svakodnevice.

Nalazite se u blizini Željeznih vrata, najbolje sačuvanih od svih četiriju vrata carske rezidencije. Već u rimsko doba nazivana su Porta occidentalis ili Porta principalis sinistra, a njihova uloga bila je šira od običnog prolaza: njima su se ulazilo u carske sumporne toplice i, manje poznato, bio je to prolaz kojim su izvođeni kažnjeni legionari na bičevanje ili kamenovanje. Vrata stoje točno na osi via decumanus, one glavne ceste koja je presijecala palaču s istoka na zapad, završavajući sa Srebrnim vratima na suprotnoj strani. Baš ta pozicija osigurala im je najviše svakodnevne funkcije; ona su jedina vrata koja su bila stalno otvorena, praktično od izgradnje pa sve do danas. Ulaskom u srednji vijek prostor nad vratima dobiva novu razinu zanimljivosti: tu se gradi mala crkva, izvorno posvećena sv. Teodoru, kasnije poznata kao crkva Gospe od Zvonika. Podignut je i predromanički zvonik, danas najstariji očuvani zvonik na Jadranu, što Željeznim vratima daje još i crkvenu dimenziju. Nakon što se grad proširio izvan zidina palače na zapad, Željezna vrata su postala stalno otvorena i od tada ih se naziva i „slobodnim vratima”. S lijeve vanjske strane podignut je još jedan znameniti zvonik, s gradskim satom podijeljenim na 24 sata, unikatnom atrakcijom. Još jedan neobičan podatak: relativna visina na mjestu hodnika iznad vrata iznosi čak 15,75 metara, a to je jedino mjesto gdje sačuvani kameni pokrov pokazuje pravi vrh perimetralnog zida palače. Ova vrata nisu bila samo funkcionalni prolaz, nego i žila kucavica svakodnevnog i poslovnog života grada, i to bez prekida kroz sve periode povijesti Splita. Njihova izvorna svrha bila je određena za Rimljane, ali prostor su kasnije preuzimali obrtnici, trgovci, sudci, crkveni ljudi – sve ono što možete zamisliti kao pokretače života jednog mediteranskog grada. Dolaskom turista i novog doba, promet kroz njih nikada nije stao – samo se roba, jezik i odjeća onih koji ulaze kroz Željezna vrata neprestano mijenjaju.

Nalazite se na Narodnom trgu, koji Splićani jednostavno nazivaju „Pjaca“. Nastala u 13. stoljeću kada se život počeo premještati iz Dioklecijanove palače. Ispod njezine kamene površine pronađeni su tragovi antičkih građevina, ranokršćanskih mozaika i rimskog vodovoda, što znači da je ovaj prostor bio živ daleko prije nego što je postao srednjovjekovna jezgra. Na zapadnoj strani trga nalazi se Stara gradska vijećnica, s prepoznatljivim gotičkim triforama, nekada sjedište gradskih vlasti, ali i mjesto koje je čuvalo originalnog mletačkog lava – simbol Venecije čiji je utjecaj dugo definirao politički i kulturni okvir Splita. Taj lav je kasnije uklonjen, u vrijeme promjena krajem 18. stoljeća, ali njegova povijest i dalje je jedno od neispričanih poglavlja Pjace. S tog istog mjesta 1424. godine javno je pročitan gradski statut, prvi put službeno objavljen i dostupan narodu – trenutak koji je jasno pokazao koliko ovaj prostor nije samo trg, već pozornica političkog oblikovanja. Sat koji danas dominira zvonikom postavljen je 1450. godine i smatra se najstarijim javnim satom u Hrvatskoj. Njegova neobična brojčanica s 24 umjesto uobičajenih 12 brojki podsjeća da su ljudi u ovom gradu oduvijek mjerili vrijeme po svom metru. Kada su početkom 19. stoljeća Francuzi zavladali Dalmacijom, Pjaca je dobila novost koja je za mnoge bila nevjerojatna – prvu noćnu javnu rasvjetu. Tadašnja uprava uvela je niz praktičnih mjera koje su obogatile grad, ali u kolektivnom pamćenju ostaje činjenica da je noć na trgu prvi put bila osvijetljena. U isto vrijeme, odmah uz Pjacu, otvorena je knjižara Morpurgo, među najstarijima u Europi, koja nije bila samo mjesto kupovine knjiga, nego i središte gradske intelektualne energije. Do nje su svakodnevno dolazili novinari, profesori, pjesnici i znatiželjnici, pa nije slučajno što se upravo ovdje navodno pojavila i prva električna žarulja u gradu. Nekada je svaki trgovac s Pjace morao svakoga jutra prijaviti gradskoj upravi točne cijene svojih proizvoda – sustav ranog tržišnog nadzora kakvim se danas ponose uređene države. Ovdje su se održavale viteške igre, javna natjecanja, kazne, pa čak i rasprave između vlastelina koje su građani pratili kao današnje vijesti. Svakodnevni život bio je toliko vezan za ovaj prostor da su gradske vijesti, odluke i afere započinjale ili završavale upravo ovdje.

Sinagoga u Splitu jedna je od najstarijih sinagoga u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi koja je još uvijek u funkciji, a njezine povijesne i kulturne posebnosti čine je važnim spomenikom židovske i splitske baštine. Izgrađena je u 16. stoljeću adaptacijom srednjovjekovnih kuća na prostoru tadašnjeg židovskog geta, u Židovskom prolazu, neposredno uz zapadni zid Dioklecijanove palače. Premda se često uzima kao najstarija sinagoga u kontinentalnoj Hrvatskoj, zapravo je najstarija aktivna sinagoga u Hrvatskoj poslije dubrovačke te jedna od najstarijih aktivnih u Europi, dok najstarija sinagoga na području srednje Europe postoji u Pragu. Židovska zajednica u Splitu ima vrlo dugu tradiciju koja seže još u kasnu antiku, iako je znatniji razvoj doživjela u 16. stoljeću kad su nakon protjerivanja iz Španjolske i Portugala brojne obitelji Sefarda pronašle utočište u Dalmaciji. Tada je zajednica narasla na nekoliko stotina članova, a geografsko središte njezina života bio je sjeverozapadni dio Dioklecijanove palače, poznat kao Get. Sinagoga je skromne vanjštine, što odražava položaj Židova u tadašnjem društvu i potrebe za diskretnim korištenjem prostora, dok se unutrašnjost ističe detaljima nastalim preinakama u 18. stoljeću, poput ukrašenih zidova i drvenog stropa. Osobitost splitske sinagoge je Aron Hakodeš, sveta niša za svitke Tore, koja je uklesana izravno u antički bedem palače, orijentirana je prema Jeruzalemu i izrađena od crnog i bijelog mramora. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i holokausta zajednica je bila teško pogođena, sinagoga je devastirana, a sveti predmeti uništeni. Ipak, nakon rata je obnovljena i već 1948. ponovno otvorena za vjerski život. Danas u Splitu djeluje mala, ali živahna židovska zajednica koja i dalje koristi sinagogu za vjerske obrede, kulturne programe, radionice i izložbe posvećene židovskoj baštini. Sinagoga je postala i značajna turistička atrakcija, a posjetitelji često obilaze i Židovski muzej Split, smješten u istoj ulici, gdje se čuva vrijedna zbirka povijesnih dokumenata, knjiga i predmeta. Dodatno bogatstvo židovske povijesti Splita predstavlja staro židovsko groblje na Marjanu, osnovano 1573. godine, koje je jedno od najstarijih sačuvanih takve vrste u svijetu. U kamenim dovratnicima nekih kuća u staroj gradskoj jezgri i danas su vidljivi tragovi mjesto na kojima su nekoć stajale mezuze, dok je među poznatim članovima zajednice bio Daniel Rodrigo, sefardski trgovac i dobrotvor u čijem je vremenu Split doživio gospodarski procvat. Unatoč svim povijesnim nedaćama i tragičnim gubicima, splitska sinagoga uspjela je zadržati svoju funkciju i postala je ponosni svjedok židovske prisutnosti na ovom dijelu Mediterana.

Voćni trg, službeno Trg braće Radić, u čijem srcu povijesne jezgre se upravo nalazite, između ostalog je i između Rive i Dioklecijanove palače. Iako danas više nema tržnice, zadržao je ime iz vremena kada su na ovom mjestu žene iz okolnih sela prodavale voće. Danas je to živahan gradski prostor okružen kafićima, trgovinama i znamenitostima, popularan među turistima i lokalnim stanovništvom. Najpoznatiji detalj trga je brončani kip Marka Marulića, kojeg je 1925. izradio Ivan Meštrović. Postavljen je povodom Jadranske izložbe i otvorenja željezničke pruge Split–Zagreb, a svečano otkrivanje pratila je tadašnja kulturna i politička elita. Marulić (1450. – 1524.), rođeni Splićanin i autor prvog hrvatskog epa „Judita“, bio je simbol nacionalne kulture i humanizma. Kip je postavljen baš ovdje jer se Marulićev dom nalazio u neposrednoj blizini, a Voćni trg je oduvijek bio važno gradsko okupljalište. Iza kipa nalazi se Palača Milesi, jedan od najvažnijih primjera barokne arhitekture u Splitu, izgrađena u 17. stoljeću. Osim po bogatoj fasadi, poznata je i po tome što je u njoj povremeno boravio don Frane Bulić, ugledni arheolog i povjesničar. U palači su se održavali javni skupovi, predavanja i događanja vezana uz kulturu i znanost. Voćni trg tako povezuje nekoliko ključnih razdoblja splitske povijesti – od antičkog i srednjovjekovnog do baroknog i modernog doba – i ostaje jedno od najprepoznatljivijih prostora u gradu s jakim kulturnim i povijesnim značenjem.

Nalazite se na splitskoj “peškariji”, mjestu gdje se više od stotinu godina ne prodaje samo riba, već i dio splitskog identiteta. Ova zgrada, podignuta 1890. prema projektu Ante Bezića, nastala je na mjestu starih drvenih daščara gdje se riba prodavala još od vremena Rimljana. Austro-Ugari su ovdje izgradili elegantnu željeznu konstrukciju, inspiriranu velikim europskim tržnicama, s ciljem da moderniziraju splitsku trgovinu, ali su zapravo stvorili kultno mjesto koje je postalo srce splitske gastronomske tradicije. Unutrašnjost Ribarnice zadržala je izvorno kameno popločenje i pultove za prodaju ribe, a dvostrešno krovište s bazilikalnim osvjetljenjem i ventilacijom omogućilo je svježinu i tokom najtoplijih ljeta, što je bilo revolucionarno za svoje vrijeme. Na glavnom ulazu ističe se grb grada Splita, a zapadna vrata otvaraju se prema poljani i Marmontovoj ulici, čineći ribarnicu dijelom svakodnevnog urbanog ritma. Zanimljivo je da u Ribarnici gotovo nikad nema muha – to je zasluga mirisa sumpornih izvora iz obližnjih toplica, koji su odbijali insekte i još u rimsko doba privukli Dioklecijana da ovdje sagradi svoju palaču. Sva svježina Jadrana svakodnevno dolazi na stolove Ribarnice, a pravila prodaje ribe ostala su ista još od rimskih vremena: najsvježija riba stiže iz Matejuške već u pet ujutro, a do podneva je sve rasprodano. Nema hladnjača ni konzervansa – samo led, sol i splitska mudrost. Splitska Ribarnica je odavno premala za današnji Split, ali je toliko važna za gradski duh da je nitko ne želi dirati ili preseliti. Danas je Ribarnica ugrožena modernim trgovačkim centrima, ali Splićani se uporno drže svoje tradicije.

Marmontova ulica u Splitu glavna je pješačka zona koja povezuje Rivu s Prokurativama. Nazvana je po francuskom maršalu Marmontu, koji je početkom 19. stoljeća značajno utjecao na razvoj grada. Marmont je pokrenuo modernizaciju Splita: otvorio je Ured za uljepšavanje, gradio škole, kazališta, ceste i parkove te uveo nove ideje iz Francuske revolucije. Splićani ga pamte kao osobu koja je donijela napredak u grad. Marmontova je prva planski izgrađena pravocrtna ulica izvan Dioklecijanove palače, probijena kroz stare gradske bedeme, što je označilo novi smjer razvoja grada prema sjeveru. Danas je ulica u potpunosti pješačka, obnovljena 1996. godine, i prepuna trgovina, kafića i restorana. Ribarnica se nalazi otprilike u sredini Marmontove i poznata je po tome što u nju ne ulaze muhe, zahvaljujući mirisu sumpora iz obližnjih toplica. Na Marmontovoj je smješteno i prvo splitsko kino Karaman, koje i danas radi, te knjižara Morpurgo, jedna od najstarijih u Europi. Posebnu pažnju privlači fontana Pirja, postavljena 1998. godine. Autor je akademski kipar Kažimir Hraste. Skulptura prikazuje brončanu šaku koja pokazuje figu – palac je smješten između kažiprsta i srednjeg prsta. Iz šake izlazi mlaz vode koji pada ravno u veliki lijevak, odnosno pirju, postavljen na pločniku. Ova gesta, poznata kao "figa", simbolizira tvrdoglavost i otpornost. Fontana je postala prepoznatljiv simbol Marmontove, a često izaziva znatiželju prolaznika, posebno kad radi, jer to nije čest prizor.

Stigli ste pred Hrvatsko narodno kazalište u Splitu koje je otvoreno 6. svibnja 1893. godine. Odmah po otvaranju postalo je jedno od najvećih kazališta na Balkanu, s oko 1100 mjesta. Prva desetljeća rada obilježio je dolazak putujućih trupa iz Italije, Češke i drugih hrvatskih gradova jer stalni profesionalni ansambl nije postojao. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća izvedbe su često bile podijeljene na domaće i strane trupe, a 1920. godine prvi je put osnovan profesionalni dramski ansambl pod nazivom Narodno pozorište za Dalmaciju, što nije dugo potrajalo. Godine 1940. kazalište je ponovno obnovljeno i službeno dobilo današnji naziv, a prvi intendant bio je Ivo Tijardović. Tijekom talijanske okupacije 1941. rad kazališta je obustavljen, ali je nakon rata, od 1. srpnja 1945., nastavljen bez prekida. U veljači 1970. godine požar je uništio zgradu, pa su se izvedbe održavale u zamjenskim prostorima sve do 1980. kada je otvorena obnovljena zgrada prema projektu arhitekta Boška Rašice. Na krovu kazališne zgrade se od 1893. nalazi kip Apolona, koji je prepoznatljiv simbol HNK-a i često tema rasprava zbog svojih dimenzija i izgleda. Splitska publika poznata je po jasnim reakcijama, što je utjecalo na mnoge nastupe i gostovanja – nakon predstava često se moglo čuti i odobravanje i negodovanje. Kazalište je organizator festivala Splitsko ljeto, na kojem nastupaju domaći i strani umjetnici i koji se održava na različitim atraktivnim lokacijama po gradu, poput Peristila. HNK Split danas kontinuirano djeluje s programom opere, baleta i drame, zadržava status zaštićenog kulturnog dobra i središte je kazališnog života Dalmacije.

Nalazite se na Prokurativama, trgu koji Splićani zovu i Trg Republike. Ovo je mjesto koje privlači pažnju svakoga tko prođe kroz centar Splita. Trg je nastao u drugoj polovici 19. stoljeća, a glavni pokretač bio je tadašnji gradonačelnik Antonio Bajamonti. Njegova ideja bila je napraviti od Splita "grad budućnosti", pa je za inspiraciju uzeo venecijanski Trg svetog Marka. Zato su zgrade oko trga građene u neorenesansnom stilu, s prepoznatljivim arkadama koje trgu daju poseban izgled. S južne strane Prokurative trg je otvoren prema luci i Rivi, što ga čini jednim od rijetkih trgova s tako lijepim pogledom na more. Zanimljivo je da je izgradnja trga trajala desetljećima: prvo je izgrađeno zapadno krilo, zatim istočno, a svaki je dio građen u različitim periodima, što se može primijetiti i po detaljima na fasadama. Na primjer, na jednoj strani možete vidjeti bogato ukrašene reljefe, dok je druga strana ostala jednostavnija jer je arhitekt iz Venecije napustio projekt prije dovršetka zbog nostalgije za domom. Među mnogim pričama koje prate ovaj trg, posebno se ističe ona o splitskom "Fantomu opere" – čovjeku u crnom kaputu koji se pojavljivao na trgu točno u ponoć. Prema legendi, bio je zaljubljen u pjevačicu iz obližnjeg kazališta, ali ga je odbila. Iako nema dokaza da je ova priča istinita, još uvijek se prepričava među Splićanima. Danas su Prokurative živo mjesto susreta. Pod arkadama kafića svakodnevno se održava "špica", kada se u kratkom vremenu izmijeni mnoštvo ljudi i dogovore svi važni poslovi uz kavu. Ljeti trg postaje pozornica za brojne koncerte i festivale, a najpoznatiji je Splitski festival zabavne glazbe koji se ovdje održava već gotovo pedeset godina. Jedna manje poznata, ali zanimljiva činjenica: na Prokurativama je nekoć stajala i velika kazališna zgrada, Teatro Bajamonti, koja je otvorena 1859. godine i bila je središte kulturnog života Splita. No, njegov sjaj nije dugo trajao: 1882. godine kazalište je uništeno u požaru, a život mu je na toj lokaciji donio druge priče – kino, razne ustanove, i ubrzo novo kazalište za nove generacije. Danas ta zgrada nosi ime Kazalište mladih Split, u kojoj se djeca i mladi ponovno okupljaju kako bi otkrivali svijet kazališta i umjetnosti.

Nalazite se ispred mjesta gdje je nekad stajala čuvena Bajamontuša, odnosno Monumentalna fontana, koja je krasila splitsku obalu ispred trga Prokurative u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Ova velika fontana simbolizirala je dolazak prve tekuće pitke vode u Split – jedan od najvažnijih događaja u povijesti grada. Fontanu je inicirao tadašnji napredni načelnik Splitа, dr. Antonio Bajamonti, a isklesao ju je talijanski kipar Luigi Ceccon prema narudžbi i projektu iz milanske radionice F. Dall’Ara e Comp. Gradnja je bila pravo građansko djelo: sredstva je prikupilo čak 1.322 darovatelja, među kojima su bili važni građani, umjetnici i akademici, a sakupljeno je oko 20.000 forinti – golemi iznos za to doba. Fontana je otvorena 1888. godine, neposredno nakon što je izgrađen i gradski vodovod s izvorom na rijeci Jadro. Impresionirala je bogatom dekoracijom – alegorijske skulpture prikazivale su rijeku Jadro, Jadransko more i razne morske figure, dok je vrh fontane krasila figura mladića koji podignutom rukom pokazuje prema istoku, simbolizirajući razvoj i budućnost Splita. Bajamontuša je ubrzo postala omiljeni motiv na razglednicama i fotografijama te ponosni simbol urbanog i gospodarskog napretka grada. Nažalost, 1947. godine fontana je srušena po nalogu tadašnjih vlasti zbog političkih razloga – kao neželjen podsjetnik na prošle režime. Danas se njezini očuvani dijelovi čuvaju u Gradskom muzeju Splita, a originalna lokacija ostaje trajni podsjetnik na doba velikih gradskih promjena. Iako izvorni spomenik više ne postoji, na ovom istom mjestu postavljena je nova, suvremena fontana kružnog oblika. Ova minimalistička moderna fontana, projektirana 1947. godine prema zamisli arhitekta Milorada Družeića, svojim jednostavnim bazenom s vodoskokom i cvjetnim nasadima odlikuje se nenametljivim dizajnom. Iako estetski i povijesno nije usporediva s izvornom Bajamontušom, nova fontana simbolizira kontinuitet javne funkcije ovog prostora.

Riva u Splitu nije samo šetalište, već prostor s bogatom poviješću i ključnom ulogom kroz stoljeća. Još u 11. stoljeću, luka ispred današnje Rive bila je važno središte pomorske trgovine, povezujući Split s unutrašnjošću Balkana i cijelim Mediteranom. U 14. stoljeću nosila je ime luka Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca, a već tada su obalu štitili zidovi i utvrde od zasipanja i neprijatelja. Tijekom mletačke vladavine (1420.–1797.), Split se širio izvan okvira Dioklecijanove palače, a obalni zidovi i kule dodatno su naglasili važnost Rive kao središta grada i luke. Početkom 19. stoljeća, za vrijeme francuske uprave, maršal Marmont naredio je rušenje dijela starih fortifikacija kako bi grad otvorio prema moru. Materijal od porušenih zidina iskorišten je za nasipavanje i formiranje današnje obale, čime je Riva dobila svoj prepoznatljiv izgled. Prve palme posađene su između 1920. i 1922. godine, donoseći Rivi pravi mediteranski ugođaj i dodatnu privlačnost. Danas je upravo šetnja među palmama zaštitni znak splitske Rive. Kroz povijest, Riva je bila središte važnih događanja i proslava. Ovdje su se slavile najveće pobjede Hajduka, kada bi cijeli grad izašao na Rivu, pjevao navijačke pjesme i slavio do kasno u noć. Poseban trenutak zauvijek je ostao upisan doček Gorana Ivaniševića nakon osvajanja Wimbledona 2001. godine, kada je više od 100 tisuća ljudi došlo pozdraviti splitskog teniskog heroja, a brodovi i čamci stvorili su most od Zapadne obale do Lučke kapetanije. Najveća splitska fešta, Sudamja, svake godine okuplja tisuće ljudi na Rivi. Program uključuje kulturne, sportske i zabavne sadržaje, a vrhunac su procesija i koncerti na otvorenom. Sudamja je više od obične proslave – to je trenutak kada Split pokazuje svoje zajedništvo i tradiciju. Riva je bila mjesto gdje su otvorene prve splitske kavane i slastičarnice još 1786. godine, što potvrđuje njezinu dugogodišnju ulogu srca društvenog života. Na Rivi se nalaze i važne povijesne građevine: južna fasada Dioklecijanove palače s ulazom u Podrume, franjevački samostan sa crkvom Svetog Frane, palača Bajamonti Dešković i Lučka kapetanija. I danas je Riva omiljeno mjesto za šetnju i druženje, a njezina povijest i arhitektura čine je jednim od najvažnijih simbola Splita.

Nalazite se na zapadnom kraju splitske Rive, na mjestu gdje je u ranom srednjem vijeku stajala crkvica sv. Feliksa, mučenika iz doba cara Dioklecijana. Franjevci konventualci stigli su u Split u 13. stoljeću i na tom su mjestu izgradili jednobrodnu crkvu uz koja su osnovali samostan, u sklopu kojeg se nalazi i srednjovjekovni klaustar. Unutar crkve nalazi se nekoliko oltara, među kojima je najvrijednije slikano gotičko raspelo Blaža Jurjeva Trogiranina iz ranog 15. stoljeća. Posebno je značajan i rimski sarkofag s prikazom „Prijelaz preko Crvenog mora“, smješten u glavnom oltaru i jedan od najljepših primjera ranokršćanske umjetnosti na ovim prostorima. Samostan je građen i proširivan tijekom stoljeća; klaustar potječe iz 13. stoljeća, dok suvremeni izgled potiče iz početka 20. stoljeća nakon obnovnih radova. U crkvi i samostanu pokopani su neki od najistaknutijih Splićana, uključujući Marka Marulića i Ante Trumbića, čiji je sarkofag izradio Ivan Meštrović. Samostanska knjižnica čuva oko 3000 knjiga, uključujući materijale iz 16. stoljeća, a arhiv i riznica sadrže značajne glazbene i sakralne predmete. Crkva nosi počasni naslov „Mali panteon hrvatskog naroda“ zbog svoje bogate zbirke umjetnina i značajnih grobnica.

Upravo se nalazite na Vidilici na Marjanu koja se nalazi iznad zapadnog ruba starog dijela Splita, tik iznad ulice koja vodi prema crkvi sv. Frane na Rivi. To je najpoznatiji gradski vidikovac, s kojega se pruža pogled na povijesnu jezgru Splita, Dioklecijanovu palaču, splitsku luku, Kaštelanski zaljev i planinu Mosor u daljini. U idealnim vremenskim uvjetima vidi se i dio srednjodalmatinskih otoka. Do Vidilice se dolazi stepenicama koje počinju s Rive, pokraj crkve sv. Frane. Stepenice su izgrađene krajem 19. stoljeća, u sklopu urbanističkog povezivanja grada s Marjanom. Sam vidikovac je uređen početkom 20. stoljeća, a 1913. godine na toj je lokaciji izgrađena i kavana – današnji restoran Vidilica – koji i danas radi. Vidilica ima važnu ulogu u svakodnevnom životu građana Splita i u turističkoj slici grada. Osim što je popularna točka za fotografiranje i kraći predah, ona je i ulazna točka u Park-šumu Marjan. Odavde vodi nekoliko pješačkih staza prema zapadnom i sjevernom dijelu brda, uključujući one koje vode do Prve vidilice, Instituta Oceanografije, Bena, crkvice sv. Nikole i do vrha Marjana sa starim židovskim grobljem i crkvom sv. Jere. Vidilica predstavlja spoj urbanog prostora i prirode, te je od kraja 19. stoljeća neizostavan dio identiteta Splita. Zahvaljujući lakoj dostupnosti i panoramskom pogledu, jedan je od najposjećenijih punktova u gradu za lokalno stanovništvo, ali i za sve posjetitelje.

Pred vama je Matejuška – mjesto koje Splićani ne zaobilaze, a svaki putnik ovdje može vidjeti kako grad diše. Ova mala uvala, smještena između zapadnih zidina Dioklecijanove palače i podno Marjana, stoljećima je bila centar ribarskog života. Ime Matejuška prema nekim izvorima dolazi od crkvice sv. Mateja, ali postoji i zanimljiva teorija da je naziv zapravo nastao po braći Mati i Jošku, koje je njihova majka svakodnevno dozivala na marendu s prozora, pa je to mjesto dobilo ime po tim pozivima. Matejuška je nekad služila kao ribarska luka, dok je glavno antičko pristanište bilo uz samu palaču. I danas su ovdje privezane ribarice. U blizini je i veliki spomenik ribarima – ogromna udica, koja podsjeća na to koliko je ovaj dio grada važan za Splićane. Šarene brodice, često ukrašene crvenim i plavim prugama, nisu samo za ukras. Ribari su ih bojali radi lakšeg prepoznavanja u magli i na moru. S vremenom su se pojavile i priče o značenju tih boja – crvena simbolizira krv svetog Duje, zaštitnika Splita, a plava more koje hrani grad.  Matejuška je kroz povijest bila poprište svakodnevnih drama i velikih događaja. Godine 1979., nakon što je Hajduk osvojio naslov prvaka, navijači su slavili skakanjem u more upravo s ovih zidova. Jedna manje poznata, ali vrlo zanimljiva činjenica je da su početkom 20. stoljeća na Matejuški izvirali ljekoviti sumporni izvori, zbog kojih je Dioklecijan i odlučio graditi svoju palaču baš na ovom mjestu. Tu je bio i prvi gradski hidroport s linijom za Prag, što je dodatno povećalo važnost ove uvale u povijesti Splita. Danas je Matejuška živo mjesto, gdje se tradicija i dalje njeguje. Ovdje se i dalje okupljaju ribari, zaljubljenici u more i svi oni kojima je stalo do duha grada. Navečer, uz miris mora i zvuk galebova, Matejuška postaje točka okupljanja, susreta, priča i novih uspomena.

Zapadna obala u Splitu elegantno se proteže zapadno od Dioklecijanove palače, nadovezujući se na poznatu Rivu. Dužina joj je 623 metra, a cijela šetnica popločana je bijelim bračkim kamenom, što pridonosi njezinu modernom i prestižnom izgledu. Ovaj dio grada brzo je postao novo središte okupljanja Splićana i turista zahvaljujući luksuznoj marini s vezovima za brodove i jahte, restoranima i kafićima, kao i očaravajućem pogledu na more i panoramu starog grada. Hortikulturna rješenja karakterizira tipično mediteransko bilje, a urbani prostor obogaćen je i biciklističkom stazom. Posebnost ovom prostoru daju brončane ploče s imenima splitskih olimpijskih medaljaša koje svjedoče o bogatoj sportskoj tradiciji grada. Zapadna obala funkcionalno i estetski povezuje modernu arhitekturu s prirodnim ambijentom, a njezina dostupnost pješice, biciklom, automobilom i javnim prijevozom olakšava dolazak iz svih dijelova grada. Svojom privlačnošću i ugostiteljskom ponudom, ovo je nezaobilazno mjesto za šetnje, druženja i uživanje u mediteranskom ugođaju, a istovremeno i snažan simbol suvremene urbane regeneracije Splita, gdje se tradicija skladno prožima s novim sadržajima i doživljajima.

Zvončac je zapadni dio Splita smješten uz samu morsku obalu, neposredno na početku Marjana i Zapadne obale. Riječ je o prostranom gradskom parku koji lokalno stanovništvo doživljava kao zelenu oazu idealnu za šetnje, rekreaciju i opuštanje s djecom i kućnim ljubimcima. Park je posebno živ tijekom ljeta, kad postaje jedno od središta festivalskih događanja u Splitu, među kojima se ističe Split Park Festival s koncertima, DJ večerima i raznovrsnim kulturnim programima na otvorenom. Povijest Zvončaca veže se uz biljku zvonaču, prema kojoj je ovaj dio grada i dobio ime, a kombinacija blizine Marjana, susjednog elitnog kvarta Meje, marine i nekoliko kafića te restorana čini ovu lokaciju vrlo poželjnom i među građanima i među brojnim posjetiteljima. Zvončac se profilirao kao mjesto svakodnevne rekreacije poput trčanja, bicikliranja i sportskih aktivnosti, ali i kao punkt za druženja i spontan boravak na otvorenom, uz sportske terene u blizini, među kojima se izdvaja vaterpolo klub VK Zvončac.

Sustipan se nalazi na jugozapadnom rubu Splita, između zapadne obale gradske luke i uvale Zvončac. Danas je to javni park i šetalište smješteno uz more, ali prostor ima bogatu i značajnu povijest koja seže u rani srednji vijek. U ranokršćanskom razdoblju na Sustipanu je postojao benediktinski samostan sv. Stjepana pod borovima, po kojem je područje i dobilo ime (lat. sub Stephano – ispod Stjepana). Samostan je bio važan vjerski i kulturni centar Splita, a nalazio se uz staru crkvu sv. Stjepana. Tijekom srednjeg vijeka samostan je bio središte duhovnog života i posjedovao značajnu zemlju i utjecaj u gradu. Zatvoren je u 19. stoljeću, a danas od njega nisu sačuvane veće strukture, osim djelomičnih ostataka temelja. U 19. stoljeću Sustipan je pretvoren u gradsko groblje, koje je bilo jedno od najljepših i najuređenijih u Dalmaciji. Arhitektonski je bio bogato oblikovan, s arkadama, kapelicama i spomenicima, a ovdje su bili sahranjeni brojni poznati građani Splita. Groblje je međutim uklonjeno 1940-ih godina, u skladu s tadašnjom politikom urbanističkog preuređenja grada. Spomenici i posmrtni ostaci su premješteni, a prostor je pretvoren u javni park. Danas je Sustipan uređena zelena površina s borovom šumom, šetnicom i klupama uz more. Ovdje se nalazi i mala neoromanička rotunda, sagrađena u 19. stoljeću kao dio nekadašnjeg groblja. S lokacije se pruža panoramski pogled na luku, Marjan i srednjodalmatinske otoke. Sustipan je popularno mjesto za šetnje, odmor i često organizirana vjenčanja.

Galerija Meštrović u Splitu najvažnija je galerijska ustanova posvećena životu i radu Ivana Meštrovića, jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara i arhitekata. Smještena je na južnim padinama Marjana, s pogledom na more, u vili koju je Meštrović projektirao i dao izgraditi između 1931. i 1939. godine kao svoj budući dom, atelje i izložbeni prostor. Danas je to reprezentativni muzejski prostor koji čuva velik broj njegovih djela i omogućuje uvid u njegovu umjetničku i životnu ostavštinu. U Galeriji se može vidjeti više od 190 skulptura izrađenih u kamenu, bronci, drvu i gipsu, koje obuhvaćaju sve faze Meštrovićeva stvaralaštva – od ranih simbolističkih i secesijskih radova do kasnijih klasičnih i sakralnih tema. Osim skulptura, postavljena je i zbirka crteža, slika, nacrta za arhitektonske projekte, osobnih predmeta te dokumentacija vezana uz Meštrovićev život i djelovanje. Istočno krilo prizemlja rezervirano je za sakralna djela – poput drvenih Adama i Eve i monumentalne Pietà – a kat donosi izložbu inspiriranu različitim stilovima, od secesije do art-décoa, kao i cikluse vezane uz teme Biblije. Prostor galerije sastoji se od unutarnjeg muzeja s izložbenim dvoranama raspoređenima na dvije etaže te vanjskog prostora s terasama i vrtovima u kojima su postavljene monumentalne skulpture. Posebnu vrijednost galeriji daje činjenica da je Meštrović osobno sudjelovao u oblikovanju cijelog prostora, od arhitekture vile do rasporeda skulptura, pa sam muzej odražava njegovu umjetničku viziju i stil. U dvorištu galerije nalazi se i kapelica Presvetog Otkupitelja, poznata i kao Meštrovićeva kripta, u kojoj su smještene njegove drvene skulpture s religijskim motivima. Iako se fizički nalazi u obližnjem Kašteletu, dio je iste muzejske cjeline i dostupan je posjetiteljima u sklopu razgledavanja. Galerija Meštrović otvorena je za javnost od 1952. godine, kada je Ivan Meštrović donirao državi vilu i velik dio svojih radova. Danas se u njoj redovito održavaju i privremene izložbe, predavanja, koncerti i kulturni programi.

Dobrodošli pred Villu Dalmaciju, čija veličanstvena rezidencija na južnim obroncima park-šume Marjan krije priču o tome kako je privatna vila postala predsjednička rezidencija, a danas je prestižno mjesto za najluksuznija vjenčanja i događanja u Splitu. Priča počinje 1914. godine kada je čehoslovački poduzetnik Franjo Schiller na marjanskoj obali sagradio vilu i dao joj ime Villa Schiller. Schiller je bio vizionar koji je prepoznao potencijal Splita kao turističke destinacije i vilu zamislio kao prvi pansion u gradu, mjesto gdje bi gosti mogli uživati u mediteranskom životu daleko od ratova koji su potresali Europu. No, povijest je imala druge planove. Nakon Drugog svjetskog rata, 1947. godine, vila je nacionalizirana i postala rezidencija Josipa Broza Tita, tadašnjeg predsjednika Jugoslavije. Od tada vila nosi ime Villa Dalmacija i transformira se u luksuznu predsjedničku rezidenciju. Tito je vilu koristio kao mjesto odmora i opuštanja, a prostorije su bile opremljene luksuznim namještajem tog doba, dok je vrt uređen s mediteranskim biljem i fontanama. Na njezinim terasama boravili su i svjetski državnici poput Winstona Churchilla i Indire Gandhi, a vila je bila poprište važnih političkih razgovora i diplomatskih susreta. Danas Villa Dalmacija predstavlja ekskluzivnu lokaciju za vjenčanja i privatne događaje u Hrvatskoj. Romantična terasa uz more s karakterističnim lukovima, fontanama i stepenicama koje vode izravno u more čini je idealnim mjestom za svečane ceremonije. Kompleks se prostire na više od 57.000 četvornih metara i uključuje glavnu zgradu, pomoćne objekte i prostrani park s bogatim mediteranskim raslinjem. Privatna plaža i pomorski vez dodatno naglašavaju ekskluzivnost ove lokacije. Ono što Villu Dalmaciju čini posebnom jest njezina sposobnost da spoji luksuz s poviješću. Prostorije su i danas očuvane u duhu Titove epohe, pa gosti imaju priliku osjetiti atmosferu vremena kada su ovdje donosene odluke koje su oblikovale regiju. Iako ne služi kao javna lokacija već isključivo za događanja, često se navodi kao jedno od najpoznatijih i najtraženijih mjesta za vjenčanja u Hrvatskoj.

Nalazite se na brdu koje se uzdiže na zapadnom dijelu Splita, a već više od jednog stoljeća ima status zaštićenog područja. Danas je proglašen park-šumom i predstavlja jedno od najvažnijih mjesta za rekreaciju, odmor i boravak u prirodi za stanovnike Splita i posjetitelje grada. Površina park-šume iznosi oko 340 hektara, uključujući šumski prostor, staze, plaže i kulturno-povijesne objekte. Povijesni zapisi pokazuju da je Marjan bio naseljen još u antičko doba. Tijekom srednjeg vijeka ovdje su se podizale crkvice, koje su i danas sačuvane – poput sv. Nikole, sv. Jerolima i sv. Jure. U 13. i 14. stoljeću područje se koristilo i za ispašu i za vinograde. U 19. stoljeću počinje organizirana sadnja borova i ozelenjivanje prostora, a 1852. godine sagrađena je prva službena promenada. Park-šuma je službeno zaštićena 1964. godine. Marjan ima više uređenih pješačkih i biciklističkih staza, vidikovaca, plaža i kulturnih točaka. S vidikovaca poput Prve i Druge vidilice, ali i s vrha Marjana (178 metara nadmorske visine), moguće je vidjeti cijeli Split, Kaštelanski zaljev, Mosor i srednjodalmatinske otoke. Na južnim obroncima nalaze se poznate plaže (Kašjuni, Bene, Prva voda), a sjeverna strana nudi pogled na Loru i Kaštelanski zaljev. Unutar park-šume nalazi se i Židovsko groblje iz 16. stoljeća, crkvica sv. Jerolima uz pustinjačku spilju, te Meštrovićev Kaštelet – umjetnički prostor s djelima Ivana Meštrovića. U zapadnom dijelu smješten je i Institut za oceanografiju i ribarstvo, osnovan 1930. godine. Marjan ima i važnu ekološku ulogu. Ovdje obitava više vrsta ptica, sisavaca i biljaka, a prostor je ključan za mikroklimu grada. Iako je u prošlosti bio izložen urbanizacijskom pritisku, danas je Marjan pod upravom Javne ustanove za upravljanje park-šumom, koja provodi zaštitu, održavanje i edukativne aktivnosti. Marjan se doživljava kao "pluća grada" i sastavni dio identiteta Splita. Pristup je moguć s više točaka, uključujući stepenice s Rive prema Vidilici, cestovni ulaz na Bene, ili preko Prvog i Drugog vrha iz smjera Meja i Spinuta.

Židovsko groblje u Splitu jedno je od najstarijih očuvanih židovskih groblja u Hrvatskoj i regiji. Osnovano je 1573. godine, smješteno na padinama brda Marjan iznad grada, na lokaciji koja je tada bila izvan gradskih zidina. Groblje je korišteno više od 350 godina, sve do 1945. godine, a danas je zaštićeni spomenik kulture i vrijedan povijesni lokalitet koji svjedoči o dugoj prisutnosti židovske zajednice u Splitu. Na groblju se nalazi više od 700 grobova, od kojih su najstariji sačuvani iz 1717. godine, iako se pretpostavlja da su mnogi stariji spomenici nestali ili su bili izrađeni od materijala koji nije izdržao protok vremena. Nadgrobni spomenici uglavnom su izrađeni od jednostavnog kamena, često u obliku horizontalnih ploča s natpisima na hebrejskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Neki su ukrašeni simbolima, poput menore, Davidove zvijezde ili biljnih motiva, dok su drugi potpuno skromni, što odražava različite društvene i vjerske običaje unutar zajednice. Groblje je bilo aktivno do kraja Drugog svjetskog rata, nakon čega prestaje koristiti zbog drastičnog smanjenja broja pripadnika židovske zajednice u Splitu. Unutar groblja nalazi se i grobnica poznatog splitskog rabina Morpura te nekoliko spomen-ploča u čast članovima zajednice koji su stradali tijekom holokausta. U blizini ulaza nalazi se mala mrtvačnica (tahara), koja se nekada koristila za obrede pripreme pokojnika za pokop, a danas je obnovljena. Do groblja vodi kameni put koji započinje u blizini Varoša, a sama lokacija pruža pogled na grad i more. Zbog svog položaja i povijesnog značaja, Židovsko groblje na Marjanu danas je važna točka ne samo za pripadnike židovske zajednice, već i za sve posjetitelje zainteresirane za kulturnu i vjersku povijest Splita. Iako više nije aktivno, groblje se povremeno koristi za komemoracije i posjete potomaka.

Nalazimo se na sjevernoj obali Splita, uz uvalu Poljud, po kojoj je sami stadion i dobio ime. Izgrađen je za potrebe VIII. Mediteranskih igara koje su se u Splitu održale 1979. godine. Projektirao ga je hrvatski arhitekt Boris Magaš, a stadion je odmah po dovršetku prepoznat kao jedno od najinovativnijih arhitektonskih ostvarenja svog vremena. Poljudski stadion ima kapacitet od oko 34.000 sjedećih mjesta. Poseban je po svojoj školjkastoj formi i velikom lučnom krovu izrađenom od prozirnih pleksiglasa, koji pokriva većinu tribina. Krov je tada bio tehnološki napredan i jedan od prvih takve vrste u Europi. Konstrukcija je izvedena bez unutarnjih nosača, čime je osigurana maksimalna preglednost s bilo kojeg mjesta na tribinama. Zahvaljujući obliku i položaju, stadion se skladno uklapa u krajobraz između mora i brda Marjan. Od otvorenja, Poljud je domaći stadion nogometnog kluba Hajduk Split, koji je ondje preselio iz dotadašnjeg Starog placa. HNK Hajduk Split osnovan je 13. veljače 1911. godine u Pragu, kada su skupina splitskih studenata odlučila osnovati nogometni klub po uzoru na tada vodeće europske klubove. Po povratku u Split, klub je ubrzo počeo djelovati i postao važan dio sportskog, društvenog i političkog života grada. Hajduk je tijekom svoje povijesti bio jedan od najtrofejnijih i najpopularnijih klubova u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj. Osvojio je brojne nacionalne titule, kupove i superkupove. Posebno se ističe kontinuitet djelovanja – Hajduk je aktivno igrao i u ratnim vremenima, uključujući nastupe u savezničkim zemljama tijekom Drugog svjetskog rata. Klub ima snažnu povezanost s gradom Splitom i njegovim stanovnicima. Njegova navijačka skupina, Torcida, osnovana je 1950. godine i smatra se najstarijom navijačkom skupinom u Europi. Hajdukovi navijači poznati su po snažnoj odanosti i sudjelovanju u životu kluba, a od 2009. godine klub djeluje prema modelu "narodnog kluba", gdje članovi imaju pravo sudjelovanja u njegovu upravljanju. Hajduk svoje domaće utakmice igra na stadionu Poljud, a klub je poznat po velikoj bazi navijača diljem Hrvatske i šire. Osim klupskih utakmica, stadion je bio domaćin brojnim sportskim, glazbenim i kulturnim događanjima, uključujući utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, atletska natjecanja, koncerte svjetski poznatih izvođača, Ultra music festivala i raznih svečanih manifestacija. Poljud je prošao više faza obnove, uključujući zamjenu travnjaka, modernizaciju svlačionica, rasvjete i postavljanje sigurnosnog sustava. Unatoč tim zahvatima, zadržao je izvorni izgled i funkcionalnost. Od 2015. godine stadion je upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao značajno djelo hrvatske moderne arhitekture 20. stoljeća. Poljud se danas koristi za sportske i javne manifestacije te predstavlja jednu od vizualno najprepoznatljivijih građevina u Splitu. Za navijače Hajduka, posebno za pripadnike Torcide – stadion ima i snažan emocionalni značaj. Zahvaljujući arhitektonskoj vrijednosti, smještaju i funkciji, Poljud je simbol Splita u domaćem i međunarodnom kontekstu.