Tvornica Neptun

U prvoj polovici dvadesetog stoljeća Komiža je doživjela snažan uspon riblje industrije. Upravo ondje niknuli su prvi industrijski pogoni u Dalmaciji – tvornice za pakiranje i prženje srdele i druge plave ribe – a komiški su proizvodi bili traženi diljem Europe. Posebnu ulogu imale su radnice, tzv. tobakine. Naziv su, prema predaji, preuzele iz rovinjske tvornice duhana: prije osnutka komiških pogona na istočnoj obali Jadrana postojale su samo duhanske, a ne i riboprerađivačke tvornice. Mnoge su žene dolazile iz drugih dijelova Dalmacije i Dalmatinske zagore, značajno mijenjajući demografsku sliku Komiže. Nakon Drugoga svjetskog rata proizvodnja je počela slabjeti. Dio je vlasnika tvornica otišao u emigraciju, a rad je nastavila jedino tvornica Neptun, preustrojena prema načelima samoupravnog socijalizma. Za lokalno je stanovništvo bila od presudne važnosti: zapošljavala je gotovo svakog radnika, a većinu zaposlenih činile su žene. Neptun je bio sinonim za preradu srdele i inćuna te je “hranio” Komižu više od stoljeća. Tvornica je radila do Domovinskog rata, kada je tisuću devetsto devedeset treće godine zatvorena. Dvije godine poslije ponovno je otvorena, upravo na blagdan svetog Nikole, zaštitnika pomoraca i ribara. Unatoč obnovi, tvornica je dvije tisuće treće godine završila u stečaju zbog neisplate plaća, velikih dugova i gubitka tržišta. Stečaj su, na vlastiti zahtjev, pokrenuli sami radnici, koji su ranije organizirali i referendum protiv rada tvornice u turističkoj Komiži. Time je zatvorena najstarija riboprerađivačka tvornica na Sredozemlju, koja je punih sto trideset i pet godina bila temelj života u Komiži i uzor riboprerađivačke industrije od kojeg su učili i izvan Europe. Tvornicu je potom za četrnaest milijuna i sedamsto tisuća kuna kupio južnoafrički poduzetnik Philip Vermeulen s idejom muzejske proizvodnje uklopljene u turističku ponudu otoka Visa. Ipak, proizvodne linije Neptuna završile su u Srbiji, gdje je tvrtka Interfish pokrenula suvremeni pogon za preradu tunjevine.