Ribarska ostavština i svjetlost podzemlja

Samostan i crkva svetog Nikole, u Komiži poznati pod nazivom Muster, prvi put se spominju sredinom trinaestog stoljeća kao podružnica samostana na Biševu. Predaja govori da su benediktinci napustili Biševo zbog gusarskih napada i sagradili utvrđeni samostan na uzvisini iznad Komiže. Krajem stoljeća samostan je postao samostalan i dobio vlastitog opata. Redovnici su, osim poljoprivrede, bili uključeni i u trgovinu te su posjedovali brod imena Sveti Nikola. Muster je do petnaestog stoljeća bio benediktinski samostan, a nakon njihova odlaska crkva je tijekom stoljeća dograđivana i postala župna i grobišna crkva Komižana. Najstariji dio današnje peterobrodne crkve jest romanička građevina iz trinaestog stoljeća, današnja sjeverna lađa s polukružnim svetištem. Uz nju su se nekada nalazili klaustar i stambene zgrade. Od utvrde su sačuvane dvije kule: južna iz trinaestog stoljeća, jedna od najstarijih u Dalmaciji, i manja kula na kojoj je u osamnaestom stoljeću podignut zvonik. U petnaestom i šesnaestom stoljeću crkva se dodatno utvrđivala zbog turskih prijetnji. Tijekom napada tisuću petsto sedamdeset i prve godine samostan je stradao, a novo utvrđivanje provedeno je tisuću šesto četrdeset i pete godine izgradnjom bastiona sa sjeverne strane. Na njegovim vrhovima su se krajem osamnaestog stoljeća nalazili brončani topovi. Unutrašnjost crkve obilježavaju drveni i mramorni oltari. Veliki drveni oltar smatra se jednim od najboljih primjera domaćeg drvorezbarstva. Oltar Betlehema iz tisuću šesto devedeset i druge godine ubraja se među najstarije očuvane prikaze jaslica u Hrvatskoj. U crkvi se čuvaju i brojne nadgrobne ploče s natpisima i grbovima od četrnaestog do osamnaestog stoljeća, a na pjevalištu su smještene orgulje iz tisuću osamsto devedeset i pete godine. Muster je poznat i po dvama obredima: slavlju svetog Nikole i Kvarantorima. Na blagdan svetog Nikole, zaštitnika pomoraca, pred crkvom se spaljuje stari drveni brod. Pepeo se koristi za blagoslov novih brodova, što simbolizira povezanost Komižana s morem. Kvarantore su obred klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu koji traje četrdeset sati. Počinje na Cvjetnicu i završava u utorak uvečer, tjedan dana prije Uskrsa. U Komiži se ovaj običaj održava u izvornom obliku, bez većih izmjena od osamnaestog stoljeća. Oltari se ukrašavaju crvenom tkaninom, cvijećem, svijećnjacima i kipovima, a tijekom obreda gori više od sto dvadeset svijeća. Muster je tako kroz stoljeća bio i mjesto obrane, i župna crkva, i središte vjerskih običaja. Njegova povijest i današnji obredi svjedoče o trajnoj povezanosti Komižana s vjerom i morem.

Komuna, kaštel u Komiži, sagrađen je 1585. godine na malom rtu komiške luke. Ima četverokutni oblik sa zidovima koji se pri dnu šire ukošeno, a na sjevernom i zapadnom zidu nalaze se kameni prstenovi za vezivanje brodova. Zidovi završavaju kruništem s otvorima za obranu. U njima se nalaze topovska ždrijela, uske puškarnice i četvorasti otvori. Nad ulaznim vratima nalazi se natpis i grb mletačkog kneza i providura Ivana Grimanija, u kojem piše da je kaštel sagrađen njegovim zalaganjem. Na sjevernom zidu istaknuto je i da je gradnja financirana prihodima od ribarenja Komižana kod otoka Biševa, a ne mletačkim državnim novcem. Uz natpis se nalazi i reljef krilatog lava, jedini preostali znak Mletačke Republike na otoku. Unutrašnjost kaštela presvođena je čvrstim svodovima koji se oslanjaju na središnji stup. Na katu se nalazi gotički luk, a stubište vodi do terase. Nakon austrijskog razoružanja otoka Visa 1879. godine, Komiška općina otkupila je kaštel i u njemu smjestila upravne urede. Tada je dodan i toranj sa satom na pročelju. Danas je u Komuni smješten Ribarski muzej. Muzej čuva zbirku predmeta vezanih uz ribarstvo i brodogradnju, kojima se Komiža proslavila na Jadranu. U izlošcima se nalaze originalni dijelovi ribarske i brodske opreme te predmeti vezani uz preradu ribe, koja je u Komiži nekada bila posebno razvijena. Najvrjedniji izložak je replika komiške gajete falkuše. Falkuša je bila posebna ribarska brodica duga oko devet metara i široka nešto manje od tri metra. Mogla je nositi posadu od šest ribara i do osam tona ribe. Jarbol je bio visok devet metara, a brzina plovidbe dosezala i do deset nautičkih milja na sat. Gradila se isključivo od borovine s otoka Sveca. Zadnja izvorna falkuša, nazvana Cicibela, stradala je u oluji 1986. godine. Tradicija gradnje tih brodica kasnije je obnovljena, a tri nove falkuše danas se koriste u turističke i kulturne svrhe.

U prvoj polovici dvadesetog stoljeća Komiža je doživjela snažan uspon riblje industrije. Upravo ondje niknuli su prvi industrijski pogoni u Dalmaciji – tvornice za pakiranje i prženje srdele i druge plave ribe – a komiški su proizvodi bili traženi diljem Europe. Posebnu ulogu imale su radnice, tzv. tobakine. Naziv su, prema predaji, preuzele iz rovinjske tvornice duhana: prije osnutka komiških pogona na istočnoj obali Jadrana postojale su samo duhanske, a ne i riboprerađivačke tvornice. Mnoge su žene dolazile iz drugih dijelova Dalmacije i Dalmatinske zagore, značajno mijenjajući demografsku sliku Komiže. Nakon Drugoga svjetskog rata proizvodnja je počela slabjeti. Dio je vlasnika tvornica otišao u emigraciju, a rad je nastavila jedino tvornica Neptun, preustrojena prema načelima samoupravnog socijalizma. Za lokalno je stanovništvo bila od presudne važnosti: zapošljavala je gotovo svakog radnika, a većinu zaposlenih činile su žene. Neptun je bio sinonim za preradu srdele i inćuna te je “hranio” Komižu više od stoljeća. Tvornica je radila do Domovinskog rata, kada je tisuću devetsto devedeset treće godine zatvorena. Dvije godine poslije ponovno je otvorena, upravo na blagdan svetog Nikole, zaštitnika pomoraca i ribara. Unatoč obnovi, tvornica je dvije tisuće treće godine završila u stečaju zbog neisplate plaća, velikih dugova i gubitka tržišta. Stečaj su, na vlastiti zahtjev, pokrenuli sami radnici, koji su ranije organizirali i referendum protiv rada tvornice u turističkoj Komiži. Time je zatvorena najstarija riboprerađivačka tvornica na Sredozemlju, koja je punih sto trideset i pet godina bila temelj života u Komiži i uzor riboprerađivačke industrije od kojeg su učili i izvan Europe. Tvornicu je potom za četrnaest milijuna i sedamsto tisuća kuna kupio južnoafrički poduzetnik Philip Vermeulen s idejom muzejske proizvodnje uklopljene u turističku ponudu otoka Visa. Ipak, proizvodne linije Neptuna završile su u Srbiji, gdje je tvrtka Interfish pokrenula suvremeni pogon za preradu tunjevine.

Modra špilja na istočnoj strani otoka Biševa jedno je od najpoznatijih prirodnih obilježja Jadrana. Svijetu ju je tisuću osamsto osamdeset četvrte predstavio bečki slikar Eugen barun Ransonnet, nakon čega postaje jedno od najposjećenijih morskih odredišta. Od tisuću devetsto pedeset prve zaštićena je kao geomorfološki spomenik prirode. Današnji ulaz u špilju naknadno je probijen i prilagođen posjetiteljima, dok izvorni nije bio takav; obilazak se odvija organizirano, malim brodicama iz obližnje uvale Mezoporat. Najveća posebnost špilje jest svjetlosni fenomen: u jutarnjim satima sunčeva se svjetlost kroz potopljeni otvor lomi i reflektira od svijetlog dna, obasjavajući unutrašnjost tako da stijene i more poprimaju intenzivnu modru boju. Na stropu se jasno raspoznaje i prirodni oblik bijelog srca u stijeni. Radi očuvanja, kupanje u špilji nije dopušteno. Tijekom istraživanja dvije tisuće devetnaeste zabilježeno je sto devetnaest morskih vrsta, među kojima pet strogo zaštićenih. Modra špilja danas je simbol spoja prirodne ljepote i znanstveno objašnjivog fenomena, ali i podsjetnik da očuvanje mora biti ispred iskorištavanja. Uz nacionalnu zaštitu, dio je UNESCO-ova Globalnog geoparka Viški arhipelag.

Medvidina špilja nalazi se na južnoj strani Biševa, u uvali Trešjavac, i najdulja je morska špilja na Jadranu – duga oko sto šezdeset metara. Ulaz joj je širok četrnaest metara i viši od dvadeset, a potom se postupno sužava i snižava; na samom kraju nalazi se malo žalo do kojeg se može pristupiti samo manjim čamcem. Zbog iznimne geološke vrijednosti tisuću devetsto šezdeset sedme proglašena je geomorfološkim spomenikom prirode. Naziv duguje sredozemnoj medvjedici, nekadašnjoj stanovnici špilje koja je na završnom žalu odmarala i podizala mlade. Danas je više nema, ali se u Jadranu povremeno bilježe opažanja, dok populacija opstaje u obližnjem Egeju – stoga špilja i dalje predstavlja važno stanište koje treba štititi. U unutrašnjosti vlada polutama i tama pa je špilja utočište brojnim morskim organizmima: u prvom dijelu često plove gavuni (Atherina boyeri), dublje su česte mizide, a stijene su obrasle mahovnjacima, spužvama i mnogočetinjašima. Mogu se uočiti i strogo zaštićene vrste poput zvjezdače Ophidiaster ophidianus i puža zupka (Luria lurida), kao i upadljiva antenska kozica (Stenopus spinosus). Posjeti su organizirani i pod posebnim pravilima: nije dopušteno koristiti umjetna svjetla, stvarati buku ni pristupati žalu na kraju špilje, kako se ne bi ugrozilo osjetljivo stanište. Medvidina špilja danas je važna prirodna vrijednost Jadrana i tihi podsjetnik na nekadašnju prisutnost jedne od najugroženijih morskih sisavaca. Ona čuva bioraznolikost – i daje nadu da bi se sredozemna medvjedica jednoga dana mogla vratiti u ove vode.