Komiški ribari - osvajači svjetskih mora

Komiški ribari oduvijek su bili poznati po svojoj hrabrosti i upornosti na moru. Njihove male gajete i falkuše plovile su daleko izvan granica Jadrana, tražeći nova lovišta i prilike za opstanak. No krajem 19. stoljeća dogodio se pothvat koji je ušao u povijest, putovanje sve do samog „kraja svijeta“. Tvornica „Mardešić“ iz Komiže, koja je već tada bila poznata po preradi i soljenju ribe, odlučila je proširiti poslovanje izvan Jadrana. U potrazi za bogatim lovištima srdela, njihovi su ljudi stigli do obala Španjolske, na rt Finisterre u Galiciji. Ondje su podignute barake za soljenje, a komiški ribari nastavili su raditi isto ono što su znali najbolje – pretvarati plodove mora u dragocjenu hranu koja se mogla prenositi i prodavati diljem svijeta. Sam naziv Finisterre potječe od latinskog „finis terrae“, kraj zemlje. Na galješkom jeziku, on se izgovara Fisterra, a upravo je taj naziv ostao u pamćenju Komižana. Jer oni su, u svom pohodu prema bogatim morima izvan Jadrana, stigli najdalje upravo ovdje do mjesta koje su stari ljudi doista smatrali krajem svijeta. Rt Cabo Fisterra nije bilo kakvo mjesto. To je najzapadnija točka Europe i jedan od najopasnijih morskih prolaza na kontinentu. Oluje, magle i snažne struje činile su ga kobnim za mnoge mornare. Tamo, na toj vjetrom šibanoj punti, susreli su se komiški ribari s prirodom u njezinu najnemilosrdnijem obliku. Ipak, njihova je priča svjedočanstvo o snazi i odlučnosti. Nisu se bojali ni daljine ni opasnosti. Ono što ih je vodilo bila je potraga za ribom, ali i za boljim životom. Tako je Komiža, maleno mjesto na rubu Jadrana, ispisala svoje stranice i na krajnjem zapadu Europe. I danas, kada se spomene Finisterre, Komižani s ponosom govore o svojim precima koji su imali hrabrosti ploviti „do kraja svijeta“.

S malog Biševa, otočića nasuprot Komiže, put je jednog čovjeka vodio sve do američke obale Pacifika. Martin Bogdanović, sin ribarskog kraja, stigao je u San Pedro, na Terminal Island, gdje je osnovao skromnu tvornicu ribljih proizvoda pod imenom „French Sardine Co.“. To je bilo vrijeme kada se otvaraju „vrata oceanskog ribolova“. Dragićeva tunera pokazala je da je moguće krenuti dalje od obale, ali pred ribarima je stajao novi izazov, kako sačuvati ulov na dugim putovanjima. Upravo na tom mjestu Bogdanović donosi prekretnicu. U monografiji The Port of Los Angeles zapisano je da se njega smatra inovatorom koji je prvi upotrijebio zdrobljeni led za konzervaciju ribe na brodu. Njegova zamisao pojavila se u isto vrijeme kad i plivarica, novi ribarski alat koji je omogućavao bogat ulov na otvorenom moru. Led i plivarica, dvije inovacije, otvorile su put velikim ulovima i dalekim plovidbama. Tvornica koju je Bogdanović osnovao rasla je zajedno s potražnjom. Tijekom Drugog svjetskog rata, kada je svijet vapio za konzerviranom hranom, njegov je pogon doživio snažan uspon. Iz malog poduzeća nastaje tvornica poznata širom svijeta pod imenom „StarKist Foods“. Tako je ribar s Biševa, noseći sa sobom iskustvo i upornost svoga kraja, postao pionir riblje industrije Amerike. Njegova priča ostaje svjedočanstvo o tome kako se s ruba Jadrana moglo stići do svjetskih obala i ući u povijest.

Nakon smrti Martina Bogdanovića tisuću devetsto četrdeset i četvrte godine, obiteljsku je tvornicu ribljih konzervi preuzeo njegov sin, Joe Bogdanović. Ono što je otac započeo na Terminal Islandu u San Pedru kao pionirski pothvat, sin je pretvorio u pravu industrijsku silu. Joe je naslijedio poduzeće „French Sardine Co.“, koje je već tada bilo poznato pod imenom „StarKist“, i pod njegovim je vodstvom tvornica rasla nevjerojatnom brzinom. Dok je Martin bio zapamćen kao inovator i začetnik, Joe je bio graditelj i širitelj, čovjek koji je očevu viziju pretvorio u globalni uspjeh. U njegovim rukama tvornica je postala najveći proizvođač ribljih konzervi na svijetu. Uz nju je rasla i ribarska flota, koja je prerasla u najmoćniju na cijelom Pacifiku. Brodovi StarKista plovili su oceanom, a konzervirana riba iz San Pedra stizala je na stolove diljem svijeta. Tako je Joe Bogdanović, sin s korijenima na malom Biševu, postao najveći industrijalac ribarstva na Pacifiku. Njegovo ime ostalo je povezano s razdobljem kada je ribarska tradicija pretvorena u golemu industriju koja je oblikovala prehrambene navike planeta.

Početkom dvadesetog stoljeća ribarstvo na američkoj obali tražilo je nova rješenja. Već su se javljali prvi eksperimenti s podvodnim električnim svjetlom, napajanim iz generatora u barci. No, ta je novotarija kod ribara izazivala strah – elektricitet je bio nepoznat, a nepovjerenje veliko. U tom ozračju pojavio se Jakov Kuljiš, ribar iz Komiže. On je ponudio drukčije rješenje: izradio je acetilenski feral za noćni ribolov, jednostavniji i sigurniji za uporabu od tadašnjih električnih pokušaja. Svoj je izum tisuću devetsto i treće godine uspio patentirati u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegov doprinos nije prošao nezapaženo. Državne vlasti nagradile su ga priznanjem, a Jakov Kuljiš proglašen je počasnim građaninom Sjedinjenih Američkih Država. Tako je jedan ribar s dalmatinskog otoka, zahvaljujući snalažljivosti i domišljatosti, ušao u povijest američkog ribarstva i ponio naslov kakvim se rijetko tko mogao podičiti.

Među komiškim ribarima koji su tražili sreću na dalekim morima posebno se isticao Tone Mihovilović Bejota. Njegove su ga plovidbe dovele sve do egzotičnih voda Galapagosa, gdje je ribario dugi niz godina. No, tamo ga je čekao ozbiljan izazov: mreže su se često kidale na hridinama i oštrim morskim dnom. Umjesto da odustane, Tone je odlučio pronaći rješenje. Osmislio je posebnu varijantu plivarice, mreže koju se moglo skraćivati. Između gornjeg i donjeg ruba, na razmaku od tridesetak metara, ugradio je konope za skraćivanje. Ti konopi omogućili su ribaru da prilagodi koliko će mreža pri zapasivanju potonuti. Zahvaljujući toj inovaciji, mreža se mogla zaustaviti na željenoj dubini i izbjeći zapinjanje za stijene. Tako je Bejota mogao sigurno loviti ribu i na svega desetak metara dubine, bez straha da će uništiti skupu mrežu. Njegova domišljatost pokazala je snagu iskustva i snalažljivosti komiških ribara, ljudi koji su, gdje god da su stigli, znali prilagoditi alat i more pretvoriti u saveznika.

Početkom dvadesetog stoljeća mnogi su Komižani tražili novi život u Americi. Među njima bila je i obitelj Resich. Otac, ribar iz Komiže, ubrzo je stekao ugled među kolegama i nadimak Fishman, a taj je nadimak prionuo i cijeloj obitelji. Njegov sin, John Resich Fishman, odrastao je uz ribarski posao i dobro upoznao sve njegove teškoće. Najveći je problem tada bio iskrcaj tune. U brodskim bazenima riba se držala zaleđena u velikim blokovima leda. Da bi se do nje došlo, mornari su morali led razbijati sjekirama, macama i dlijetima što je bio mukotrpan i opasan posao. John je zapazio da morska voda, kada se u nju doda sol, ima niže ledište nego obična voda. To mu je dalo ideju: riba može ostati smrznuta, ali bez stvaranja tvrdih ledenih blokova. Na svom je brodu montirao pumpe koje su crpile dosoljenu morsku vodu s dna bazena. Ta je voda zatim prolazila kroz rashladne cijevi i vraćala se odozgo, raspršena po ribi. Na taj je način stvorio sustav u kojem je slana voda stalno cirkulirala, održavala jednoliku hladnoću i zamrzavala ribu, ali bez stvaranja tvrdih ledenih masa. Iskrcaj je sada bio jednostavan, a manipulacija ribom neusporedivo lakša. Njegov izum prozvan je „spray sistem“, a John Resich Fishman ušao je u povijest ribarstva kao čovjek koji je jednom inovacijom olakšao život generacijama ribara.

Među brojnim Komižanima koji su se otisnuli na daleka mora posebno se istaknuo Paul Martinis. Njegovo ime ušlo je u povijest američkog ribarstva zahvaljujući izvanrednim ulovima lososa u Bristol Bayu i na hladnim vodama Beringova mora. No, Paul nije bio samo vješt ribar na poznatim lovištima. Bio je i prvi američki ribar koji je otkrio bogatstva lososa u opasnim i neistraženim vodama Aleutskih otoka. Tamo, gdje su se mnogi bojali zaploviti zbog oluja, magli i nemilosrdnih valova, on je pronalazio nova ribolovna područja. Njegova hrabrost i uspjesi nisu ostali nezapaženi. Godine tisuću devetsto pedeset i osme, dobio je službeno državno priznanje Sjedinjenih Američkih Država – naslov King of Salmon (Kralj lososa). Posebnu težinu tom priznanju dalo je to što mu je odličje osobno uručio tadašnji predsjednik Dwight D. Eisenhower. Tako je Paul Martinis, ribar iz Komiže, postao legenda američkog ribarstva i simbol upornosti, hrabrosti i vještine. Njegovo ime i danas se pamti kao ime čovjeka koji je znao kročiti tamo gdje se drugi nisu usudili.

U knjizi A. S. Eterovicha Croatians in California među biografijama znamenitih kalifornijskih Hrvata nalazi se i zapis o Johnu (Ivanu) Žuaniću, rođenom u Komiži tisuću osamsto osamdeset i pete godine. Ponio je iz svojega mjesta ribarsku upornost i znanje koje će ga odvesti na put stvaranja goleme ribarske sile u Americi. Godine tisuću devetsto trinaeste doselio je iz Komiže u Bellingham (Washington), a nakon nekoliko godina prebacio se u San Pedro u Kaliforniji, tadašnje središte ribarskog svijeta na američkoj zapadnoj obali. Ondje je počeo graditi vlastitu flotu, skromno, s nekoliko brodova, ali s vizijom koja je nadilazila okvire jednog ribara. Njegov su rad i poduzetništvo nastavili sin Larry i unuk Lawrence Žuanić, razvijajući obiteljski posao u okviru moćne ribarske korporacije „Zi Company“. Tijekom desetljeća ta je korporacija izrasla u najveću ribolovnu flotu na svijetu, simbol ribarske moći i organizacije te dokaz što može proizaći iz znanja i upornosti jednog otočanina. Tako je Ivan John Žuanić iz Komiže postao utemeljitelj ribarske dinastije i čovjek koji je svojim djelom obilježio povijest svjetskog ribarstva.

U drugoj polovici dvadesetog stoljeća ime Lawrencea Žuanića, podrijetlom iz Komiže, postalo je sinonim za ribarsku moć i uspjeh na svjetskim oceanima. Iz Lime, gdje je živio i poslovao, tijekom osamdesetih godina upravljao je s čak trinaest najsuvremenije opremljenih tunolovaca na Pacifiku. Te su godine njegova plovila godišnje hvatala oko sto tisuća tona tune. Kad se zna da se na svim svjetskim morima i oceanima tada lovilo oko tri milijuna i petsto tisuća tona svih vrsta tuna, razmjer postaje jasan: sama njegova flota činila je tridesetpetinu ukupnog svjetskog ulova. Tako je Lawrence Žuanić stvorio najučinkovitiju ribarsku flotu u povijesti svjetskog ribarstva. Njegovo je carstvo, sa sjedištem na otoku Guamu, postalo vodeća ribarska sila zapadnog Pacifika, a organizacija i tehnologija koje je uveo postavile su nove standarde u industriji. Posebno mjesto u toj priči zauzima njegov najbolji ribar, Ante Dundov Kongo, koji je sa svojim Kaljanima popunjavao posade Žuanićevih brodova. Bez njihova znanja, snage i iskustva takav bi uspjeh bio teško zamisliv. Tako je Lawrence Žuanić, Komižanin po podrijetlu, ušao u povijest kao najveći ribar svijeta u dvadesetom stoljeću.