Okolni otoci

Samo pet kilometara jugozapadno od otoka Visa, skriven iza Biševskog kanala, leži Biševo, mali, ali osebujan otok koji je stoljećima budrio maštu putnika i znatiželjnika. Njegov brežuljkasti reljef doseže vrhunac na Stražbenici, brdu visokom dvjesto trideset i devet metara, s kojeg pogled obuhvaća cijeli pučinski horizont. Ime Biševa povezuje se s talijanskom riječju busi, što znači rupe, a u komiškom govoru „bišovo“ označava crvotočno drvo. Baš kao što je takvo drvo puno šupljina, tako je i Biševo otok špilja, jama i podzemnih tajni. Prapovijesni nalazi potvrđuju da je na Biševu život postojao od davnina, no posljednje stoljeće donijelo je veliku promjenu. Početkom dvadesetog stoljeća otok je bio živ i naseljen, a tisuću devetsto šezdeset i prve godine brojio je sto petnaest stanovnika. Danas, prema popisu iz dvije tisuće jedanaeste, na otoku živi tek petnaestak ljudi. S odlaskom stanovništva nestale su vinogradske terase, polja i maslinici, a priroda je preuzela primat. Umjesto kultiviranog krajolika danas prevladavaju makija, garig i šume alepskog bora. Najveći izazov Biševa postalo je pitanje kako vratiti život i obnoviti antropogene vrijednosti, a da se istodobno sačuvaju njegova dragocjena prirodna obilježja. Biševo je ipak najpoznatije po svojim špiljama. Najveća atrakcija Jadrana svakako je Modra špilja, čarobna plava dvorana u kojoj lom i odbijanje sunčevih zraka od morskog dna stvaraju nestvarnu igru svjetla. Taj prizor, u kojem stijene i more poprimaju nadrealne tonove, ostaje urezan svakom posjetitelju. Nešto divljija i tajanstvenija je Medvidina špilja, nekoć dom sredozemne medvjedice „morskog čovika“, najrjeđeg tuljana svijeta. No Biševo je i otok plaža, sitnog pijeska i kristalnog mora. Uvalice Mezoporat, Porat i Salbunara nude mir i hedonizam, dok večeri donose jedno od najčišćih noćnih neba na Jadranu. Zvijezde tada vise nad Biševom kao da su nadohvat ruke, a svaki posjetitelj osjeti da se nalazi na mjestu gdje priroda, povijest i tišina dišu istim dahom. Biševo je mali otok, ali s pričom koja je veća od njega samog, pričom o životu, nestajanju i vječnoj ljepoti koja ostaje.

Četrnaest nautičkih milja zapadno od Komiže, usred pučine, leži Svetac ili Sveti Andrija – otok surovih litica i legendi, nekoć živ i naseljen, a danas tih i pust. S površinom od četiri i šest desetinki četvornih kilometara i bez prirodne luke, oduvijek je bio nepristupačan, no upravo ga ta divlja nepristupačnost čini posebnim. Tin Ujević ga je u svom putopisu Teutin dvor tisuću devetsto tridesete godine opisao kao „posljednji rub Jadrana“. Svetac je bio nastanjen još u prapovijesti. U rimsko doba ovuda je prolazila važna plovna ruta, a predaja kaže da je ilirska kraljica Teuta na njegovim visovima podigla utvrdu, zbog čega se otok ponekad naziva i Teutinim. Od jedanaestog do petnaestog stoljeća ovdje su živjeli benediktinci, a na južnim obroncima i danas stoji njihova crkvica sv. Andrije. U drugoj polovici osamnaestog stoljeća na otok se doselila obitelj Zanchi (danas Zanki) iz Italije, koja je proizvodila smolu za venecijanska brodogradilišta. Njihovi potomci i dalje su vezani uz Svetac. Život na otoku oduvijek je bio težak. More je bogato ribom, ali nepredvidivo i opasno; vjetrovi su znali podizati kamenje, a litice su skrivale brojne nesreće i brodolome. Djecu su nekada spuštali niz strme stijene da love pučinske ptice gregule, kaukale i sokole, kako bi na stol stiglo nešto više od ribe. Najviše stanovnika Svetac je imao tisuću devetsto pedeset i druge godine – njih sedamdeset i dvoje. Prirodna osobitost otoka jednako je dojmljiva kao i njegova povijest. Svetac je, zajedno s Brusnikom i Jabukom, dio UNESCO-ove globalne mreže geoparkova. Poznat je po rijetkim ptičjim kolonijama, endemskim biljkama i čak dvadeset i osam špilja, od kojih neke svjetlucaju plavetnilom poput poznate Modre špilje na Biševu. Početkom dvadesetog stoljeća Zankiji su na Svecu podigli nekoliko velikih kamenih kuća za desetak obitelji, nakon što su prethodno i sami živjeli u špiljama. Danas se njihovi prozori otvaraju tek povremeno, uglavnom ljeti, kada netko od potomaka dođe pobrati kapare, brinuti o vinogradu ili provesti rijetkog posjetitelja kroz otočku pustinju. Zimi, kada more zatvori prilaze i vjetrovi zavladaju otokom, na Svecu ostaju samo najizdržljiviji – nekoliko magaraca i mačaka, tihi čuvari osame na posljednjem rubu Jadrana.

Poput tamne piramide što izranja iz dubina, Jabuka se uzdiže trideset nautičkih milja zapadno od Komiže. Visoka devedeset i sedam metara, s opsegom od oko sedamsto metara, ovaj otočić građen od dubinske magmatske stijene dijabaza od tisuću devetsto pedeset i osme godine nosi status geološkog spomenika prirode. Jabuka je surova i neukrotiva. Nema uvala, nema pristaništa, ne nudi zaklon ni jednoj barci. Njene glatke stijene more ne izjeda, nego polira, pa se ni konop ne može sigurno vezati. Duboko podmorje otežava sidrenje, a magnetit iz stijena remeti kompase – zbog čega je plovidba u njenoj blizini za slabe vidljivosti osobito opasna. Unatoč tome, stoljećima su se komiški ribari usudili dolaziti ovamo. Svojim falkušama zimi su lovili ribu i rakove u bogatom podmorju, izlažući se buri, neverama i pogibelji otvorenog mora. Na samom otoku nisu mogli ostati, ali su ipak ostavili trag – dvadesetak toponima koji i danas svjedoče o njihovoj prisutnosti. Jabuka je i dom rijetkim živim svijetom. Na njenim stijenama obitava jabučka crna gušterica, a među biljkama rastu endemske vrste Centaurea jabukensis i Centaurea chritmifolia. Crna, samotna i nepristupačna, Jabuka stoji na krajnjem rubu istočnog Jadrana – poput kamene stražarke, čuvarice morske pustinje i tihe svjedokinje hrabrosti ribara koji su se usuđivali do nje doploviti.

Najudaljeniji i geološki najstariji otočni arhipelag Jadrana, Palagruža, oduvijek je budio divljenje i poštovanje. Smješten gotovo na sredini Jadranskog mora, ovaj splet otoka i hridi čuva prirodne, povijesne i mitske priče, a mali otočić Galijula označuje najjužniju točku hrvatskog teritorija. Središte zauzima Vela Palagruža, duga oko tisuću četiristo metara, široka tristo i visoka devedeset metara. Na njezinu je vrhu tisuću osamsto sedamdeset i pete godine Austro-Ugarska podigla svjetionik koji i danas vodi brodove kroz pučinu. Oko otoka vijuga uska planinarska staza, a na južnoj se strani prostire Velo Žalo – jedna od najljepših šljunčanih plaža Jadrana, prepoznatljiva po sedefastim oblutcima koje oblikuje more. Palagruža je bila ključna točka pomorskih ruta još u prapovijesti i antici. Drži se da su je antički pisci poznavali kao Diomedove otoke, a možda je upravo ovdje stajalo i svetište posvećeno junaku Diomedu. Arheološka istraživanja otkrila su ulomke grčke keramike – tragove trgovine i kulta koji su ovdje cvjetali stoljećima. No najdramatičnije palagruške priče piše more. Njezino podmorje prava je riznica nalaza: od antičkih brodoloma s amforama i olovnim ingotima, preko mletačkih brodova s topovima, do ostataka talijanske podmornice Nereide, potopljene tisuću devetsto petnaeste godine. Posebno je opasna bila plićina Pupak, tek četiri milje istočno – podvodna zamka koja je progutala mnoge brodove. Na Veloj Palagruži nalaze se i ostaci kasnoantičke utvrde te rimskog svjetionika, dijela signalnog sustava koji je u petom stoljeću osiguravao plovidbu Jadranom. Divlja i daleka, Palagruža je istodobno prirodni dragulj, arheološka riznica i mitsko mjesto – čuvarica granice mora i povijesti, gdje se legende, brodolomi i beskrajni horizonti stapaju u jednu sliku pučine.

Trinaest nautičkih milja jugozapadno od Komiže, usred pučine, iz mora izranja crni otočić Brusnik. Visok dvadeset i tri metra, dug oko dvjesto, a širok sto pedeset metara, malen je, ali jedinstven, uz Jabuku jedini jadranski otok građen od magmatskih stijena. Za razliku od komiških vulkanita, nastalih hlađenjem lave na obodima pradavnog vulkana, Brusnik je oblikovan kristalizacijom magme u dubini dok je putovala prema površini. Geološki gledano, Brusnik je čudo. Njegovi konglomerati otkrivaju da se otok još uvijek izdiže, a obale ispunjene sivim oblutcima dijabaza, obraslim algama, tvore dojam izvanzemaljskog krajolika. Zato se često kaže da Brusnik nije samo otok, nego i prirodna kronika nastanka svijeta. No Brusnik ne čuva samo priču o vatri i kamenu. U njegovoj se utrobi nalazi klanac s prirodnom depresijom ispunjenom morem. Komiški ribari ondje su od krupnijih oblutaka slagali bazene za čuvanje ulovljenih jastoga, a na velikom žalu od crnih oblutaka podizali kućice od istog materijala. Pokrivene granjem bora sa Sveca, služile su kao zaklon od sunca i vjetra te kao mjesta gdje se u bačvama solila plava riba. Tako je ovaj mali škoj postao pozornica dviju priča: geološke, stare milijune godina, i ribarske, koja je stoljećima oblikovala živote Komižana. Zimi su ovdje lovili jastoge namijenjene europskim metropolama, davno prije nego što je turizam stigao do naših otoka. Brusnik je i dom nekoliko endemskih vrsta, od kojih je najpoznatija brusnička crna gušterica. Zbog svoje iznimne geološke i prirodne vrijednosti, otočić je tisuću devetsto pedeset i prve godine proglašen geološkim spomenikom prirode, rijetkošću među jadranskim otocima, jer većina njih nastaje od vapnenca, a ne od stijena rođenih „iz vatre“. Malen, crn i surov, Brusnik i danas stoji kao nijemi svjedok, otok koji raste i u svojoj priči spaja snagu prirode i upornost čovjeka.