Kulturna baština i tradicija

Kad bi netko u prošlim stoljećima došao u Komižu, dočekali bi ga miris ribe i nizovi drvenih brodova uz rivu. Gotovo svaka obitelj živjela je od mora, a srdela je bila i glavna hrana i glavni izvor prihoda. Posebnu prednost komiškim ribarima davala je gajeta falkuša – s njom su mogli ići na otvoreno more i vraćati se s ulovima drugdje nezamislivima. Najvažnije lovište bila je Palagruža, pučinski otok bliži Italiji nego Visu. Komižani su ondje stoljećima ribarili u bogatom moru, a upravo je njihova stalna prisutnost učvrstila hrvatsku prisutnost na Palagruži. Zapisi iz tisuću petsto pedeset treće spominju ulov od čak sto dvadeset tona plave ribe u jednom danu. Takva je tradicija Komižu učinila glavnim središtem ribarstva na Jadranu. Riba se solila i u velikim količinama izvozila, a tisuću osamsto sedamdesete u mjestu je otvorena prva tvornica ribljih konzervi na Jadranu. Kasnije ih je bilo čak sedam – golem broj za malo otočno mjesto – pa je Komiža sve do kraja dvadesetog stoljeća ostala sinonim riblje industrije. Mnogi Komižani ipak su krenuli preko oceana. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća iseljavali su u Kaliforniju, gdje su nastavili ono što su najbolje znali – loviti i prerađivati ribu. Tisuću devetsto sedamnaeste u San Pedru osnovali su malu tvornicu konzervirane ribe: skromna na početku, zahvaljujući znanju i upornosti ubrzo je rasla te je sredinom stoljeća postala najveća u Sjedinjenim Državama, a jedno vrijeme i u svijetu. Za većinu doseljenika iz Komiže to je bio prvi posao u Americi, pa danas u San Pedru živi nekoliko puta više ljudi komiškog podrijetla nego u samoj Komiži na otoku Visu.

U Komiži se oduvijek govorilo da bez srdele nema pravog života. Za ribare, to nije bila samo riba nego i osnovna hrana koja ih je pratila svaki dan – na moru, kod kuće i u svim prigodama. Sardina se pripremala na bezbroj načina, ali najčešće se kuhala u brudetu, jednostavnom jelu koje je hranilo cijele obitelji nakon dugih dana provedenih na moru. No sardina nije ostala samo u loncu. S njom se povezala i jedna od najpoznatijih komiških tradicija – komiška pogača. Riječ je o jednostavnom, ali zasitnom jelu od dizanog tijesta, rajčica, luka i usoljene ribe, najčešće sardina ili inćuna. Pogača se jela kao marenda ili međuobrok, a ribarima je bila idealna hrana jer se mogla ponijeti na brod i ostati ukusna i nakon nekoliko sati na moru. Zbog svega toga sardina je u Komiži više od obične namirnice. Ona je simbol mjesta, podsjetnik na težački život ribara i dokaz kako se od skromnih sastojaka može stvoriti hrana koja se pamti i prenosi kroz generacije.

Na komiškoj rivi nekad se mogao čuti poseban govor koji je razumio samo onaj tko je s mora dolazio. Taj govor zvao se Lingua halieutica – ribarski jezik komiških ribara. Nije to bio pravi, puni jezik, nego poseban rječnik nastao iz svakodnevnog života na moru. Ribari su stoljećima stvarali svoje riječi za brodove, alate, vjetrove i ribe. Tako je falkuša imala svoje posebne dijelove i nazive, a alat poput peškafonda služio je za noćni lov liganja. U tim riječima miješali su se hrvatski, mletački, talijanski i drugi mediteranski jezici, baš kao što su se na pučini miješali trgovački i ribarski putevi. Lingua halieutica bio je zapravo mali svijet sam za sebe. Ribari su ga koristili dok su radili, jedrili ili bacali mreže, a svaka riječ nosila je iskustvo i znanje prenošeno s koljena na koljeno. Zato je taj jezik postao i dio identiteta Komiže, šifra koja je povezivala zajednicu i čuvala tajne mora. Danas se taj govor sve rjeđe čuje, ali nije zaboravljen. Zahvaljujući zapisima, knjigama i festivalima, dio njega ponovno živi. Kada se u Komiži obnavljaju falkuše ili održavaju ribarske fešte, uz miris srdele i šum valova može se čuti i pokoja riječ iz tog starog jezika. Neki od ribarskih izraza i komiških termina su: Kalovat - spuštati Dvizot - dizati Botovat - stavljati Kalafatat - drveno dno od broda (popravljanje broda) Šiovat - voziti unatrag Martor - tarionik, za usitniti začine Lantina - dio jedra Šešula - drvena posuda za izbacivanje vode iz broda Sorgadina - konop za sidro Arganel - konop za oznaku (početni konop) Mažor - kameni uteg za mrežu Štrop - konop kojim je veslo povezano s palcem na brodu Bodanj - drvena ili betonska posuda koja se koristi za grožđe Mih - vreća (nekad kožna) za branje grožđa i transport Tartajun - motalo za konop s kojim se vezuju vreće za grožđe Šogula - konop za vezanje trave ili grana (koristi se u poljoprivredi) Pajul - unutrašnji dio broda po kojem se gazi Škaram - drveni palac na brodu gdje se stavi veslo Parsura - tava Lazanjur - oklagija Ribarski jezik je više od riječi. On je simbol kulturnog nasljeđa, dokaz da more ne oblikuje samo život nego i govor ljudi koji uz njega žive.

U Komiži, gdje je more jednako blisko i lijepo i opasno, ribari su oduvijek tražili zaštitu s neba. Njihov čuvar bio je sveti Mikula Putnik – zaštitnik ribara, putnika i samog grada. Vjerovalo se da bdije nad gajetama i svim ljudima koji su život vezali uz pučinu. Svake godine, šestog prosinca, Komižani su mu iskazivali zahvalnost na poseban način. Na rivi bi zapalili stari drveni brod – dar svetom Mikuli, ali i žrtvu u nadi da će svi ostali brodovi ostati sigurni na moru. Plamen je obasjavao cijelo mjesto, a ljudi su se okupljali s molitvom i pjesmom, svjesni da je njihov život u rukama mora, ali i u vjeri koju nose. Ta tradicija traje i danas. Iako su se brodovi promijenili, a ribarenje više nije jedina sudbina Komižana, običaj paljenja broda ostao je jednako snažan simbol. On podsjeća na stoljeća hrabrosti i vjere, na zajednicu koja je uvijek znala da se more poštuje, ali i da se pred njim ponekad treba pokloniti.

Među svim brodovima istočnog Jadrana, jedan je zauzeo posebno mjesto u srcima Komižana, a to je gajeta falkuša. Taj jedinstveni ribarski brod, nastao iz potrebe za preživljavanjem na otvorenom moru, postao je simbol hrabrosti i vještine ribara s Visa. Komižani su bili prvi ribari pučine. Njihov život bio je vezan uz more koje im je donosilo i kruh i pogibelj – od nenadane nevere pa sve do gusara koji su vrebali u mračnim noćima. Da bi se s morem mogli nositi, trebali su brod koji je brz, snažan i pouzdan, ali i dovoljno okretan da ponese veći teret ulova. Tako je nastala falkuša, brod koji u sebi krije dvije duše: niski ribarski brod za lov i visoki brod za jedrenje i prijevoz. Svoju je posebnost dugovao folkama, bočnim stranicama koje su mu omogućavale tu čudesnu preobrazbu. Ipak, sudbina nije bila blaga prema ovom biseru brodogradnje. Zadnja originalna falkuša, „Cicibela“, potonula je u olujnoj noći 1986. kod Biševa. Činilo se da će s njom nestati i stoljeća znanja, umijeća i tradicije. No zahvaljujući upornosti profesora Joška Božanića i suradnji s profesorom Velimirom Salomonom, krenulo je veliko spašavanje, istraživanje koje je obuhvatilo ne samo brod i gradnju, već i jezik ribara, njihove priče, toponime, običaje, pa čak i recepte. Nakon jedanaest godina mukotrpnog rada, 1997. godine u Komiži je ponovno porinuta nova falkuša – „Comeza-Lisboa“. Bila je to prva nakon desetljeća tišine, izgrađena upravo da bi svjetskoj publici u Lisabonu pokazala snagu i ljepotu ove baštine. Taj trenutak nije bio samo porinuće broda, već i povratak čitave kulture iz zaborava. Danas u Komiži plove četiri falkuše: „Comeza-Lisboa“, „Mikula“, „Palagruža“ i „Molo“. Posljednja od njih je mala falkuša, namijenjena djeci, kako bi još od malih nogu naučili što znači biti ribar i naslijediti vještine svojih predaka. Time falkuša ostaje živi simbol, brod koji je preživio stoljeća, oluje i zaborav, i koji i dalje priča priču Komiže i njezina mora.