Sakralna baština

Samostan i crkva svetog Nikole, u Komiži poznati pod nazivom Muster, prvi put se spominju sredinom trinaestog stoljeća kao podružnica samostana na Biševu. Predaja govori da su benediktinci napustili Biševo zbog gusarskih napada i sagradili utvrđeni samostan na uzvisini iznad Komiže. Krajem stoljeća samostan je postao samostalan i dobio vlastitog opata. Redovnici su, osim poljoprivrede, bili uključeni i u trgovinu te su posjedovali brod imena Sveti Nikola. Muster je do petnaestog stoljeća bio benediktinski samostan, a nakon njihova odlaska crkva je tijekom stoljeća dograđivana i postala župna i grobišna crkva Komižana. Najstariji dio današnje peterobrodne crkve jest romanička građevina iz trinaestog stoljeća, današnja sjeverna lađa s polukružnim svetištem. Uz nju su se nekada nalazili klaustar i stambene zgrade. Od utvrde su sačuvane dvije kule: južna iz trinaestog stoljeća, jedna od najstarijih u Dalmaciji, i manja kula na kojoj je u osamnaestom stoljeću podignut zvonik. U petnaestom i šesnaestom stoljeću crkva se dodatno utvrđivala zbog turskih prijetnji. Tijekom napada tisuću petsto sedamdeset i prve godine samostan je stradao, a novo utvrđivanje provedeno je tisuću šesto četrdeset i pete godine izgradnjom bastiona sa sjeverne strane. Na njegovim vrhovima su se krajem osamnaestog stoljeća nalazili brončani topovi. Unutrašnjost crkve obilježavaju drveni i mramorni oltari. Veliki drveni oltar smatra se jednim od najboljih primjera domaćeg drvorezbarstva. Oltar Betlehema iz tisuću šesto devedeset i druge godine ubraja se među najstarije očuvane prikaze jaslica u Hrvatskoj. U crkvi se čuvaju i brojne nadgrobne ploče s natpisima i grbovima od četrnaestog do osamnaestog stoljeća, a na pjevalištu su smještene orgulje iz tisuću osamsto devedeset i pete godine. Muster je poznat i po dvama obredima: slavlju svetog Nikole i Kvarantorima. Na blagdan svetog Nikole, zaštitnika pomoraca, pred crkvom se spaljuje stari drveni brod. Pepeo se koristi za blagoslov novih brodova, što simbolizira povezanost Komižana s morem. Kvarantore su obred klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu koji traje četrdeset sati. Počinje na Cvjetnicu i završava u utorak uvečer, tjedan dana prije Uskrsa. U Komiži se ovaj običaj održava u izvornom obliku, bez većih izmjena od osamnaestog stoljeća. Oltari se ukrašavaju crvenom tkaninom, cvijećem, svijećnjacima i kipovima, a tijekom obreda gori više od sto dvadeset svijeća. Muster je tako kroz stoljeća bio i mjesto obrane, i župna crkva, i središte vjerskih običaja. Njegova povijest i današnji obredi svjedoče o trajnoj povezanosti Komižana s vjerom i morem.

Crkva svete Marije Gusarice u Komiži jedno je od najznačajnijih kulturnih i vjerskih obilježja ovoga mjesta. Podignuta je sredinom šesnaestog stoljeća na samoj obali, na šljunčanoj plaži, u renesansnom stilu. Posebna je po svom neobičnom obliku – sastoji se od tri međusobno spojene crkve, pa se pročelje doima kao niz triju trokutastih završetaka. Građena je od fino obrađenih kamenih klesanaca, a ulazna vrata ukrašena su renesansnim profilacijama i jednostavnom lunetom. Naziv „Gusarica“ vezan je uz predaju prema kojoj su gusari ukrali njezinu sliku, no nakon brodoloma njihovog broda more ju je vratilo upravo na obalu ispred crkve. O tome postoji zapis iz osamnaestog stoljeća, a predaja je i danas dio lokalne baštine. Unutrašnjost crkve trobrodne je koncepcije – lađe su odijeljene lukovima na masivnim zidanim stupovima, a svaka lađa ima drugačiji svod. Središnja nosi gotički svod s prelomljenim lukom u apsidi, zapadna također gotički svod, dok je istočna natkrivena poluoblim svodom s baroknim obilježjima. U crkvi se nalazi pet oltara, a posebno se ističe glavni oltar s pozlaćenim baroknim kipovima Navještenja. Vrijedna je i bogato ukrašena drvena pjevnica – srednji dio barokno je pozlaćen, a bočna krila zatvorena izrezbarenim rešetkama. Uz crkvu se prostire malo dvorište s osmerokutnim zdencom u kojem je čuvana izvorska voda. Svaka od osam strana zdenca ukrašena je reljefima s likovima svetaca i biblijskim motivima: sveti Nikola, sveti Andrija, sveti Antun, arhanđel Mihovil, Adam i Eva, Gospa s djetetom, božansko janje te simbol baklje u otvorenim vratima. Crkva svete Marije Gusarice, sa svojim oltarima, zavjetima pomoraca i bogatom umjetničkom opremom, ne samo da svjedoči o pobožnosti i kulturnom stvaralaštvu Komižana, nego ima i status zaštićenog kulturnog dobra Republike Hrvatske – nepokretno kulturno dobro pojedinačne vrijednosti.

Crkva Gospe od sedam žalosti, u Komiži poznata i kao „Nova crikva“, najmlađa je crkva u mjestu. Sagrađena je tisuću sedamsto pedeset i devete godine u blizini kaštela „Komuna“ iz šesnaestog stoljeća, na inicijativu tadašnjeg župnika i književnika Mihovila (Mihaela) Milinkovića te uz novčane priloge vjernika. Dopuštenje za gradnju dobiveno je od mletačkog dužda Loredana i hvarskog biskupa Bonajutija. Prema latinskom natpisu na pročelju, crkva je podignuta ponajprije kako bi se iz nje mogla što brže donositi pričest nemoćnima i umirućima, odnosno dijeliti popudbina. Gradnju je prema Milinkovićevom nalogu izveo Ivan Petrašić, najistaknutiji graditelj iz obitelji poznate po dugoj tradiciji popravljanja i gradnje crkava. Zbog nedostatka prostora u staroj gradskoj jezgri, crkva nije orijentirana pročeljem prema zapadu, kao većina viških crkava, već se morala prilagoditi okolnim kućama. Vanjski izgled obilježava kasnobarokno pročelje s preslicom koja nosi tri zvona, dok su na prijestolju uklesane reljefne volute. U unutrašnjosti se nalazi mali mramorni oltar sa slikom Gospe Žalosne, a zidove krase prikazi svetog Jeronima te Bogorodice s Djetetom okružene svecima. Pjevalište u crkvi izradio je isti majstor koji je oblikovao i ono u crkvi Gospe Gusarice. Posebno je vrijedna i gotička škropionica, starija od same crkve, za koju se pretpostavlja da je prenesena iz Mustera, crkve svetog Nikole. Uz crkvu je dograđena prostorija namijenjena krstionici, sa zidnom kustodijom za sveta ulja, a ona stilski pokazuje odlike radionice Bokanića. Crkva Gospe od sedam žalosti i danas služi za svakodnevne obrede, što je rijetkost na ovim prostorima. Zbog svoje povijesti, umjetničke vrijednosti i posebne namjene, zauzima važno mjesto u duhovnom i kulturnom životu Komiže.

Crkva svetog Duha smještena je na najvišem vrhu otoka Visa – brdu Hum, na petsto šezdeset metara nadmorske visine. Riječ je o jednoj od najmanjih i najjednostavnijih crkvica na otoku, koja svojim skromnim izgledom, s uskim vratima i dva mala prozora, više podsjeća na poljsku kućicu nego na sakralni objekt. Jedino stilsko obilježje koje nosi jest gotički svod, zbog čega se pretpostavlja da potječe iz petnaestog stoljeća, iako je moguće da je nastala i kasnije, jer su se stilske odlike često zadržavale i nakon službenog završetka epohe. O važnosti ove crkve svjedoče zapisi iz sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. Biskup Milani u svom pohodu tisuću šesto pedesete godine bilježi da se ona „od davnine“ posjećuje u procesijama. Don Antun Matijašević Karamaneo tisuću sedamsto šesnaeste godine opisuje kako su se na Duhovski utorak vjernici iz cijelog otoka okupljali kod crkvice: nakon mise održavao se blagoslov polja, a potom bi se nastavilo prema Dračevom polju i Visu, gdje su se na nekoliko mjesta ponavljali obredi. Istog dana na Hum su hodočastili i Komižani, što pokazuje koliko je crkvica imala zajedničko značenje za cijeli otok. Tijekom austrijske vlasti u devetnaestom stoljeću u njoj je povremeno bilo zabranjeno vršiti vjerske obrede, no tradicija je očuvana sve do danas. Danas se u crkvi svetog Duha misa održava jednom godišnje – na blagdan Duhova, pedeset dana nakon Uskrsa. Osim vjerskog značaja, lokacija crkve privlači i brojne posjetitelje zbog svog položaja. Odmah uz nju nalazi se uzletište za paraglidere, a s ceste prema Humu kamenim stepenicama može se doći i do Titove špilje, nekadašnjeg sjedišta Vrhovnog štaba partizanske vojske.

Kapelica svetog Blaža jedna je od najstarijih sakralnih građevina na otoku Visu, a prvi put se spominje još u dvanaestom stoljeću kao vlasništvo benediktinaca s Biševa, koji su tada upravljali i crkvom svetog Silvestra. Građena je u predromaničkom i romaničkom stilu te je kroz povijest više puta obnavljana i dograđivana, osobito u četrnaestom i šesnaestom stoljeću. Ova je kapelica tipičan primjer primorskih crkvica – jednostavna, sagrađena od kamena i pokrivena kamenim pločama. Na pročelju se nalazi mali zvonik na preslicu, i danas u funkciji. Iako se njezino točno vrijeme nastanka ne zna, zapis iz druge polovice sedamnaestog stoljeća navodi da je tadašnji pločnik već bio trošan, što upućuje na starije podrijetlo, vjerojatno iz šesnaestog stoljeća. Kapelica je posvećena svetom Blažu, zaštitniku grla. Na njegov blagdan, trećeg veljače, u njoj se održava misa i tradicionalni obred blagoslova grla – jedini dan u godini kada se u crkvici služi liturgija. Tijekom ostatka godine uglavnom je zatvorena, no ostaje značajno mjesto pobožnosti i lokalne tradicije. Do kapelice svetog Blaža vodi planinarska staza koja se odvaja od staze broj petnaest. S prijevoja na kojem se kapelica nalazi put dalje vodi prema udolini i makadamskoj cesti, a potom prema selu Dragodid ili zapadno prema vinogradima i napuštenoj vojarnici. Staza završava u Barjaškoj uvali, gdje se nalaze ostaci vojne infrastrukture, uključujući i uništena topovska gnijezda na rtu Barjaci. Kapelica svetog Blaža tako ne predstavlja samo duhovno i kulturno nasljeđe Visa, nego je i važna točka na planinarskim rutama otoka, povezujući prirodne ljepote, povijesne slojeve i religijsku tradiciju.

Crkva svetog Mihovila smještena je na prijevoju brda istočno od Komiže, na više od tristo metara nadmorske visine. Podignuta u dvanaestom stoljeću kao benediktinska crkva samostana svetog Silvestra na Biševu, tijekom stoljeća je više puta obnavljana i dograđivana. Najznačajnija obnova provedena je u osamnaestom stoljeću, kada je djelomično barokizirana, no zadržala je temeljne romaničke značajke. Riječ je o jednobrodnoj građevini s četverokutnom apsidom i glavnim pročeljem orijentiranim prema zapadu. Na pročelju se uzdiže jednostavna preslica sa zvonom, podignuta u četrnaestom stoljeću. Crkva je zidana od pravilno klesanog kamena povezanog širokim sljubnicama, a u unutrašnjosti su se djelomično sačuvale lezene sa slijepim lukovima – tipično obilježje rane romanike. U njezinoj se arhitekturi jasno očituje prijelaz iz predromanike u romaniku: četvrtasto duguljasto kamenje, zidani dovratnici, mali okrugli prozor na pročelju i niz manjih otvora na bočnim zidovima. U unutrašnjosti se posebno ističe prijelaz iz četvrtastog donjeg dijela apside u njezin polukružni svod te uzdignuti oltar na stepenici. U pisanim izvorima ponovno se spominje u četrnaestom stoljeću, a početkom sedamnaestog stoljeća obnovljena je darom jednoga Komižanina. Tada je postavljen oltar s vrijednim triptihom svetog Mihovila između svetog Jurja i svetog Nikole, uz koji su stajali i drveni kipovi anđela. Danas crkva svetog Mihovila ima status zaštićenog nepokretnog kulturnog dobra i predstavlja vrijedan primjer sakralne arhitekture otoka Visa. Iako je uz cestu i lako dostupna, otvara se samo jednom godišnje, na blagdan svetog Mihovila, dvadeset devetog rujna, kada se u njoj služi misa i okupljaju vjernici iz cijele Komiže.

Crkva svetog Roka u Komiži jedan je od najupečatljivijih primjera utvrđenih sakralnih građevina na Visu. Smještena je na južnom rubu mjesta, nad morem, iznad uvale Mlin, gdje poput kamene kule čuva granicu naselja. Svojim izgledom više nalikuje obrambenom tornju nego crkvi, što nije slučajno: u doba čestih gusarskih napada služila je i kao duhovno utočište i kao sklonište stanovnicima. Na istom je mjestu već u šesnaestom stoljeću postojala crkvica posvećena svetom Roku, zaštitniku od kuge, a uz nju je od tisuću šesto sedamdeset sedme djelovala bratovština Gospe Karmelske. Budući da je stara crkvica bila premala i trošna, ugledna komiška obitelj Mardešić tisuću sedamsto šezdeset treće dobila je od hvarskog biskupa Jakova Pontalija dopuštenje da sagradi novu, veću crkvu u obliku kule. Stara je građevina pretvorena u sakristiju, a tragovi njezinih vrata i danas su vidljivi. Nova crkva svetog Roka oblikovana je kao kompaktan pravokutni volumen s četveroslivnim krovom. Otvora gotovo da i nema: tek mali okrugli prozor na pročelju i nekoliko prozorčića pod samim krovom. Ulaz su štitile bočne puškarnice i obrambeni viseći zidić (mašikula) iznad vrata, tipičan element jadranskih fortifikacija. U dvadesetom stoljeću dodan je mali zvonik na preslicu, prenesen sa starije crkve. Unutrašnjost krasi kasnobarokni drveni oltar s oltarnom slikom Gospe Karmelske, svetog Roka, svetog Vinka Fererskog i svetog Šimuna Stocka, rad talijanskog slikara Joana Pansona di Spezia iz tisuću osamsto devedeset pete godine. Na zidu se nalazi i statua svetog Roka, koja se nekada nosila u procesijama na njegov blagdan, šesnaestog kolovoza, te u vrijeme epidemija. Crkva svetog Roka jedinstvena je na Visu jer spaja sakralnu i obrambenu funkciju. Svojim kulastim, asketskim oblikom podsjeća na crkve-tvrđave u Vrboskoj, Jelsi i Suđurađu na Šipanu. Danas, uz svoju duhovnu ulogu, ostaje i vrijedan spomenik burne prošlosti Komiže, svjedočanstvo razdoblja u kojem su gusarski napadi oblikovali izgled sakralne arhitekture.

Crkvica svetog Antuna Padovanskog u selu Oključna, uz kuću s polukružnom kulom, podignuta je kao privatna obiteljska kapela. Sagrađena je osmoga srpnja tisuću sedamsto četrnaeste na imanju Mirce, koje je mletačka vlast darovala Peraštaninu Frani Viskoviću za zasluge u ratovima protiv Osmanlija. Kapelu je blagoslovio tadašnji komiški župnik Andrija Kuljiš, a njezinu povijest potvrđuju i zapisi Antuna Matijaševića Karamanea, koji već nekoliko godina nakon gradnje navodi Viskovića kao graditelja. Na nadvratniku se i danas vidi grb obitelji Visković, što dodatno svjedoči o njezinu podrijetlu. Građena u baroknom stilu, ova mala, jednostavno oblikovana kapela važna je jer povezuje sakralnu i obiteljsku tradiciju te odražava doba u kojem su ugledne obitelji uz svoje posjede gradile vlastite bogomolje. Crkvica svetog Antuna Padovanskog ostaje dragocjen spomenik kulturne i povijesne baštine Oključne i cijelog Visa.

Crkva Gospe od Planice (Blažene Djevice Marije) smještena je u Kostirni, uz staru cestu koja povezuje Vis i Komižu, između crkvica svetog Nikole i svetog Mihovila. U izvorima se prvi put spominje tisuću šesto šezdeset i osme godine, a premda se u strukturi zidova prepoznaju tri građevinske faze, stilski pripada baroknom razdoblju. Posebna je po kružnom tlocrtu s plitkom pravokutnom apsidom na istoku, vrlo rijetkom rješenju u hrvatskoj crkvenoj arhitekturi. Na vrhu krova podignuta je kružna lanternica koja oblikom podsjeća na krunu, dok završni vijenac od romboidno postavljenih opeka naglašava njezinu originalnost. Vrata s baroknim jastučićem i ukrasom akantusova lišća te okrugli prozori s volutama upotpunjuju dekorativnu baroknu plastiku pročelja. Unutrašnjost je jednostavna: zidovi su ožbukani bijelom žbukom, a pod kupolom završavaju kamenim, profiliranim napustom. U apsidi se nalazi mali kameni barokni oltar s prikazom “Susreta Marije i Elizabete”, što otkriva i posvetu – Marijinu pohodu Elizabeti, koji se tradicionalno slavi drugoga srpnja. Zbog starosti, osebujne arhitekture i povijesne vrijednosti, crkva Gospe od Planice upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao zaštićeno nepokretno kulturno dobro. Uvrštava se među najvažnije sakralne spomenike otoka Visa, a zbog kružnog tlocrta često se uspoređuje s crkvom svetog Donata u Zadru.

Crkva svetog Andrije na otoku Svecu jedini je sačuvani ostatak nekadašnjeg benediktinskog samostana, koji se u pisanim izvorima spominje još u trinaestom stoljeću. Samostan je bio smješten na južnom vrhu otoka, a benediktinci su na Svecu boravili do kraja petnaestog ili početka šesnaestog stoljeća. Crkva je podignuta na mjestu starije, predromaničke građevine, a današnji joj oblik potječe iz osamnaestog stoljeća. Jednobrodna je, s polukružnom apsidom i zvonikom na preslicu, a glavno je pročelje orijentirano prema jugu. U crkvi se čuva zvono iz tisuću petsto dvadeset četvrte, ukrašeno plitkim reljefom renesansnog stila, te ostaci kamenog kipa svetog Andrije, danas slomljenog i oštećenog solju. Na ruševinama starije crkve iz trinaestog stoljeća i dalje je vidljiva apsida sa srpastim trijumfalnim lukom, dok bi ostatak mogao biti otkriven budućim arheološkim istraživanjima. Otok Svetac, površine oko četiri kvadratna kilometra, leži petnaest nautičkih milja zapadno od Komiže i nenaseljen je od sredine dvadesetog stoljeća. Uz crkvu svetog Andrije, na otoku su očuvane i ruševine srednjovjekovnog samostana te utvrda koju tradicija pripisuje ilirskoj kraljici Teuti, zbog čega se Svetac često naziva “Teutinim otokom”. Crkva svetog Andrije danas je zaštićeno kulturno dobro (nepokretno kulturno dobro – pojedinačno) te predstavlja vrijedan spomenik ranokršćanske i benediktinske baštine u akvatoriju Visa.

Crkva svetog Silvestra u naselju Polje na otoku Biševu podignuta je tisuću pedesete godine. Njezin graditelj bio je svećenik Ivan Gaudijev Grlić iz Splita, koji ju je predao na upravljanje benediktincima s Tremitskih otoka. Sagrađena je na mjestu starije ranokršćanske građevine iz šestog stoljeća, o čemu svjedoče ostaci mozaika, keramike i antičkih zidova otkriveni arheološkim istraživanjima. Samostan svetog Silvestra ubrzo je prerastao u važnu benediktinsku opatiju koja je svoju punu snagu dosegla u dvanaestom i trinaestom stoljeću, s vlastitim opatom, brojnim redovnicima, imanjima na Biševu, Visu i Hvaru te opsežnim povlasticama potvrđenima papinskim i vladarskim ispravama. Zbog gusarskih napada u trinaestom stoljeću redovnici se sele u samostan svetog Nikole (Muster) u Komiži, a biševska opatija postupno gubi važnost. Prvotno predromanička crkva tijekom je vremena pregrađivana: u trinaestom i četrnaestom stoljeću dobiva svod s pilonima, u petnaestom masivne potpornje, a u devetnaestom stoljeću zvonik na preslicu i preinake u unutrašnjosti. Konzervatorsko-restauratorski radovi tisuću devetsto devedeset četvrte i tisuću devetsto devedeset pete vratili su joj srednjovjekovni izgled: očišćena je apsida, uklonjen zid iz devetnaestog stoljeća, obnovljen krov te otkriveni vrijedni tragovi poput grafita galije i grobova redovnika. Najpoznatije umjetničko blago crkve bila je Biševska Madonna – jedna od najstarijih slika Bogorodice u Dalmaciji (oko tisuću dvjesto dvadesete), djelo protovenecijanskog slikarstva, koja se danas čuva u hvarskoj katedrali svetog Stjepana. Na blagdan svetog Silvestra, trideset prvoga prosinca, u crkvi se i danas služi sveta misa, nakon koje mještani i posjetitelji obilježavaju blagdan prigodnim okupljanjem. Crkva svetog Silvestra i ostaci samostana čine jedinstvenu povijesnu i kulturnu cjelinu, svjedočeći o važnoj ulozi Biševa u srednjem vijeku i o bogatoj benediktinskoj baštini jadranskih otoka.